Širenju i jačanju povijesnog revizionizma u Hrvatskoj u značajnoj je mjeri pomogao i pridonio Franjo Tuđman. On je bio uvjeren da jedini ima spasonosni nauk, neku vrstu političkog evanđelja za hrvatski narod i njegovu budućnost (za koji traži samostalnu državu kao neku vrstu definitivnog rješenja i kraja povijesti). Njegov politički herostratizam logično se pretakao u njegovo pisanje o povijesti.
Međutim, bio je u teškoj zabludi kad je mislio da valja "ispravljati" prošlost i ponovno pisati neke segmente povijesti Drugog svjetskoga rata, upravo u pogrešnoj, revizionističkoj maniri. Na primjer, izmaštao je povijest ustaškog Jasenovca, potom je prvi promovirao tezu o postojanju nekakvog poslijeratnog Jasenovca. Bilo je to sve u sklopu pokušaja da "spere s Hrvatske endehaovsku krv, umjesto da suoči javnost s istinom o NDH, što bi bio jedini način da se izgradi istinski demokratska Hrvatska". Domislio je i "ideju pomirbe", što je također povijesni revizionizam.
Kao partijski aktivist u Hrvatskom zagorju 1942. dvadesetogodišnji je Tuđman uređivao Glas Hrvatskog zagorja, list Narodnooslobodilačke fronte Hrvatskog zagorja u kojem se ustaše nazivalo "umobolnicima", "narodnim izdajicama", "izrodima hrvatskog naroda", "krvavom ustaškom bandom razbojnika i ubojica", "plaćenim krvnicima" koji "pljačkaju i ubijaju nejaku djecu i trudne žene", "podlim slugama fašističkih okupatora" što su "pod firmom 'Za Poglavnika i dom spremni' klali svoju braću i sestre" te "prodali i prevarili hrvatski narod". U zaključku se konstatira: "ustaški zločinci bi htjeli prikriti žalosnu i sramotnu ulogu koju odigravaju od prvog dana, a prestat će tek onda kad ih hrvatski narod potpuno potamani".
U počecima svoga spisateljskog rada, još pedesetih godina 20. stoljeća, Tuđman je i dalje čvrsto vjerovao u ono što je govorila Partija. Prvu knjigu "Rat protiv rata" (1957.) pisao je kao historiografsku podršku uvođenju koncepta općenarodne obrane, usuprot jačanju stajaće vojske, što je zagovarao dio vojnog vrha. U narednim je godinama i desetljećima Tuđman stvorio pozamašan historiografski opus razmjerno velikog tematskog raspona, s ambicioznim težnjama prema širokim povijesnim sintezama i s dobrim poznavanjem činjenica o nekim dijelovima hrvatske političke povijesti (na primjer, napisao je odjeljak "Narodnooslobodilački rat" u široj natuknici "Hrvatska" u Enciklopediji Jugoslavije, sv. 4, 273–278).
Od protimbi do razdora
Franjo Tuđman je kao pisac o povijesti bio ambiciozan i marljiv ("štreber", po Darku Hudelistu). "Kad govorimo o Tuđmanu kao povjesničaru, ne možemo ne govoriti o njemu kao političaru. Povijesna istraživanja nisu mu bila samo sredstvo stjecanja podataka o prošlosti, nego i izvor iskustva za ocjenu suvremenosti i usmjeravanje političkog djelovanja", diplomatski je procijenio akademik Nikša Stančić. Nema dvojbe da je u istraživanju i pisanju o povijesti Tuđman prije svega ostajao političar koji taj posao želi prilagoditi vlastitim političkim ciljevima. On je shvaćao historiju na posve krivi način: tvrdio je eksplicitno da "povijest pišu pobjednici, što znači da je falsifikat impliciran u takvu shvaćanju povijesti". Ili, kako je zaključio Daniel Ivin, Tuđman je imao političku agendu, a ne historiografsku! Naime, "njemu 'istina' nije bila najvažnija, ta riječ nije postojala u njegovu rječniku". Na jednom su se projektu našli Tuđman s jedne i Ivin i još neki ljudi – ovi prvi "iz nekog morala ili poštenja, iz neke historiografske etike", a Tuđman iz "svojih političkih razloga". Naposljetku, primjećuje Hudelist, Tuđman je bio i "ekstremno narcisoidan".
Tuđmanova "Bespuća" su, kao što smo rekli, u temeljima hrvatskog povijesnog revizionizma, garnirana natruhama antisemitizma. Pored osobne kverulancije i sitničavih političko-tračerskih polemika kojima je prožet dobar dio teksta, knjigom dominiraju dvije teme: analiza fenomena masovnih nasilja i zločina počinjenih u ime religije, nacije ili države kroz povijest (Tuđman tome pronalazi novokovanicu "zlosilje") te polemičko pobijanje "jasenovačkog mita" povezanog s implikacijama o genocidnosti hrvatskog naroda.
U široko zahvaćenoj analizi "zlosilja" Tuđman se često zapliće u proturječja: od "opće osude genocidnih zlodjela i njihovih počinitelja" do pretjeranog razumijevanja i rezigniranog prihvaćanja tih istih zlodjela, jer su "nasilje, mržnja, zločin i osveta nedjeljivi, sastavni dio života čovjeka pojedinca i naroda kao najviše ljudske zajednice". Tim misaonim slijedom počinje gotovo pa opravdavati "zlosiljne" zločine: "Kad neki pokret ili narod, država ili njihov savez, religija ili ideologija, ima pred sobom protivnika kojeg drži pogibeljnim za svoj opstanak, ili glavnom zaprekom za svoju prevlast, učinit će sve moguće, i upotrijebiti sva sredstva da ga savlada pa i uništi, ako ga na drugi način ne može podvrći svojoj volji". Shvativši da upada u proturječja Tuđman ih je pokušao rasplesti, ali to je činio tako da je samo stvarao nove nedoumice. "Genocidne radnje i promjene" koje su "uzrokovane poviješću nataloženim međunacionalnim teško pomirljivim protimbama" Tuđmanu "donose uvijek dvostrane posljetke. S jedne strane, neizbježno produbljuju povijesne razdore, razjaruju međunacionalnu mržnju i potiču osvetničke porive... S druge strane, dovode do etničke homogenizacije pojedinih naroda, do većeg sklada nacionalnog sastava pučanstva i državnih granica pojedinih zemalja, pa to može imati pozitivne učinke na kretanja u budućnosti u smislu smanjivanja razloga za nova nasilja i povoda za nove sukobe i međunarodne potrese".
U svjetlu nekih kasnijih Tuđmanovih političkih poteza i njegova ponašanja u nekim situacijama, ovakve i slične misli, prilično obilno razasute po "Bespućima", ne zvuče benigno. U najmanju ruku ukazuju na autorovo misaono zaostajanje za duhovnim i političkim tendencijama razvijenog svijeta; ukazuju i na potpuno nerazumijevanje liberalno-demokratskih koncepata i temeljnih postulata EZ/EU koji neporecive uspjehe na dobrobit svojih naroda upravo grade na prevladavanju "teško povijesni revizionizam i neoustaštvo pomirljivih nacionalnih protimbi". Stoga i rezolutno odbacuju i vehementno osuđuju pronalaženje bilo kakvih opravdanja ili čak pozitivnih "posljedaka" u zlosiljnim "genocidnim radnjama" počinjenima u ime tih "međunacionalnih protimbi". "To je krug iz kojega", po Tuđmanovu mišljenju, "nema spasa", a Viktor Ivančić sarkastično pridodaje da je "zato neophodan udio proroka koji će u njemu, u tom bezizlazju, raspoznati budućnost". Ivančić konstatira i kako se "Tuđman kao državnik, kao djelatno političko lice, nikad neće angažirati na tome da suzbija strasti, krvoprolića i stradanja, već da ih usmjeri ka pravom razlogu, da ih osmisli na način koji će biti kolektivno uvjerljiv".
Tuđmana su godinama opsjedale teme poput Jasenovca i genocida (u Münchenu je 1988. za Deutsche Welle dao "veliki intervju na temu Jasenovac i neke druge"). On u "Bespućima" uspješno pobija famu o 700.000 jasenovačkih žrtava i o genocidnosti Hrvata, ali brzo klizi u drugu krajnost zaključkom kako je "u jasenovačkom logoru stvarno stradalo nekoliko (vjerojatno tri-četiri) desetaka tisuća zatočenika. Ponajviše Cigana, pa Židova i Srba a i Hrvata". Do te je procjene Tuđman mogao doći na nekoliko načina: analizom materijala prikupljenih popisivanjem žrtava rata iz 1964., ali ograničenih samo na područje SR Hrvatske, jer kada su Tuđman i drugi zaposlenici IHRP/IHRPH-a šezdesetih godina preko generala Nikole Kajića dobili te izvještaje, isprva im nisu bili dostupni podaci za cijelu Jugoslaviju. Dok je Bruno Bušić, pišući na temelju istih informacija o ukupnom broju ratnih žrtava jasno navodio da se njegova procjena odnosi samo na SR Hrvatsku, Tuđman je to propustio naznačiti, pa se iz njegova teksta može zaključiti da piše o ukupnom broju jasenovačkih žrtava iz svih krajeva NDH. Tuđman je tu procjenu broja jasenovačkih žrtava mogao preuzeti i od Jure Paršića, za vrijeme rata župnika u Jasenovcu, s kojim se po svemu sudeći susreo u Münchenu 1988.
"Navodno fašistička NDH"
Tuđman je lavirao i vrludao. Shvativši opasnosti što su proizišle iz dvosmislenosti izjave o "NDH kao stoljetnoj težnji", ograđivao se od bilo kakve veze s nacizmom i ustaštvom, ali se ni jedanput nije javno ogradio od nastojanja da se identitet aktualne hrvatske države dizajnira u duhu te njegove izjave
Tuđman se nije želio pozivati na već spomenuti popis iz 1964. na kojem je navedeno 59.188 imena jasenovačkih žrtava, a znao je za njega. Nadalje, pošto-poto je želio umanjiti odgovornost ustaša za jasenovačke strahote, pa je krenuo u nekakvo "distribuiranje krivnje" na Židove. Tako i Židovi, pored toga što su žrtve Jasenovca, odjednom postaju i njegovi sukrivci. Naime, u "Bespućima" je Tuđman detaljno opisao navodno ponašanje i ulogu Židova u jasenovačkom logoru. Oslanja se isključivo na iskaze trojice otpuštenih logoraša (ponajprije Vojislava Prnjatovića) i nepouzdanog Ante Cilige koji tvrde da su Židovi u logoru bili privilegirani, da su "držali logorsku upravu i bili unutarnja vlast u logoru", da je postojala "povezanost logorske i ustaške uprave", pa su židovski logorski dužnosnici "sudjelovali u ubijanju" i "u njihovim je rukama uvelike bilo 'odabiranje', tj. izdvajanje zatočenika za 'likvidaciju', a dijelom čak i sama njena provedba" itd. S druge strane, prešućuje stotine svjedočenja i tisuće dokumenata koji govore o solidarnosti velike većine židovskih zatočenika s drugim zatočenicima i o tobožnjem "privilegiranom tretmanu" koji je završio likvidacijom goleme većine židovskih logoraša.
Takvim je stavovima Tuđman otvorio temu koja će ga pratiti tijekom njegova predsjedničkog mandata. A nije trebalo biti tako. Naime, kad je napisao knjigu, Tuđman je dao pomoćnom biskupu zagrebačkom Đuri Kokši (1922. – 1998.) tekst na čitanje s molbom da mu kaže što misli. Kokša se izvlačio ("od mene slaba korist"), ali je onda na Tuđmanovo inzistiranje da kaže "nešto konkretnije" odgovorio da bi mu "svagdje i negdje dao sugestije". Potom mu je posebno preporučio neku "knjigu o Židovima". Nije li to načitani i mudri Kokša diplomatski upozoravao Tuđmana da su mu teze o Židovima u Jasenovcu krive? Može li se iz njegove izjave da bi Tuđmanu dao "sugestije svagdje i negdje" iščitati i duboko neslaganje s naravi knjige?
Slavko Goldstein je prvi ekstenzivno analizirao i kritizirao "Bespuća". Tuđman je odgovorio Goldsteinu tekstom koji je navodno poslao Vjesniku, ali da ga redakcija navodno nije htjela objaviti (a Tuđman ga – začudo – nije tada ponudio nikome drugome, čak ni Glasniku HDZ-a!), pa je to pismo prvi put objavljeno tek 1995. u "Usudbenim povjesnicama": u njemu ne potire nijedan od Goldsteinovih zaključaka, već prebacuje diskusije na posve drugi teren: prigovara što se Židovska općina zvala "jevrejska", insinuira da bi se naziv "općina" mogao pod utjecajem srpskog promijeniti u "opština". Iako se takvo preimenovanje u Hrvatskoj 1989/1990. nije nikako moglo dogoditi, Tuđman je ne samo nastavio s besmislicama, nego čak i zaprijetio "dalekosežnim posljedicama o kojima bi valjalo pomnije promisliti." Naposljetku je lepezu klasičnih antisemitskih optužbi dopunio tvrdnjom kako su Goldsteinovi navodi "planski razrađene teze o genocidnosti svakog hrvatstva te o njegovoj povijesnoj krivnji za sva zla fašizma i komunizma".
Tuđman je u tom pismu podržao Noltea, Faurissona, Irvinga i druge revizioniste (nabrojio ih je čak 20), jer da oni "ustaju protiv mitskih prikazbi Holokausta", da su "prvi koji su se usudili suprotstaviti raširenim 'sagama' i 'legendama' ili 'mitskim obmanama' o šest milijuna umorenih Židova, uključujući i prijevaru s dnevnikom Ane Frank", da su revizionisti u "neravnopravnom položaju" u odnosu na historiografski mainstream, "jer nemaju niotkuda potpore a protiv sebe imaju moćan svjetski židovski lobi". Naposljetku je pridodao i tipičnu floskulu hrvatskih revizionista kako je "Židova bilo u ustaškom pokretu" iz čega bi valjda trebao uslijediti zaključak da zločinački i genocidni karakter ustaškog režima ipak nije tako jak kako se čini. Iz činjenice da Tuđman 1995. objavljuje pismo prepuno revizionističkih argumenata kazuje o njemu mnogo više negoli oportunističko uklanjanje spornih dijelova iz engleskog izdanja "Bespuća". Njegovom objavom sâm se stavio na listu revizionista, negatora Holokausta. Dodatno, on sam sebe raskrinkava, jer se njegov antifašizam pokazuje kao paradni i licemjeran, prisutan isključivo da bi se glumila politička korektnost i zadovoljila međunarodna javnost. Ili je antifašizam još ostao u Tuđmanovu diskursu samo kao eho njegove vlastite prošlosti koje se odrekao, kao svojevrsni podsvjesni ostatak savjesti. Sve što je ikada bio, podredio je svojoj državotvornoj fiksaciji.
Svih tih godina Tuđman je lavirao i vrludao. Shvativši opasnosti što su proizišle iz dvosmislenosti izjave o "NDH kao stoljetnoj težnji", ograđivao se od bilo kakve veze s nacizmom i ustaštvom, ali se ni jedanput nije javno ogradio od širokih nastojanja da se identitet aktualne hrvatske države dizajnira upravo u duhu te njegove izjave. Zapravo je, od prilike do prilike, varirao značenje prvotne izjave i ono što je njome htio poručiti, ostavljajući javnost u nedoumici je li, po njemu, NDH doista ili samo navodno bila "kvislinška tvorba" i "fašistički zločin". Idućih godina Tuđman je, za domaću upotrebu, upotrebljavao sintagmu "navodno fašistička NDH".
Bez obzira na to što je Tuđman mislio o ustaštvu, u datoj političkoj situaciji on ga se nije mogao javno odreći, jer bi time izgubio podršku radikalnog krila HDZ-a, kao i dijela javnosti. Bio je svjestan koliko je to kompromitantno na vanjskopolitičkom planu, ali mu je važnije bilo da stabilno vlada u zemlji. Procjenjivao je da bi radikalne grupe, da se jasno distancirao od povijesnog revizionizma i neoustaštva, pokušale destabilizirati zemlju. Htio je te radikalne grupe kontrolirati, a zapravo su one dobrim dijelom kapacitirale njega.
Za vrijeme dok je Franjo Tuđman bio predsjednik, izuzetno je mnogo učinjeno na zatiranju hrvatskog antifašizma. Naročito se to odnosi na činjenicu da su partizanske jedinice imale višenacionalni karakter te da su se izgrađivale na sloganu "bratstvo i jedinstvo". Zatiranje antifašizma bila je utoliko smišljena strategija, ne bi li se i tako uništio višenacionalni karakter hrvatske države. Masovno uništavanje partizanskih spomenika izvodilo se uvijek uz šutnju vlasti, a nekad uz neizravnu ili čak izravnu potporu. Kad se važe odnos Franje Tuđmana prema antifašizmu, povijesnom revizionizmu i neoustaštvu, sve te činjenice valja imati na umu povijesni revizionizam.
Revizionizam je povijesna laž
Ivo Goldstein redoviti je profesor u trajnom zvanju na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Nedavno je u izdanju Frakture objavljena njegova nova knjiga "Povijesni revizionizam i neoustaštvo – Hrvatska 1989. – 2022." koja je zaključni dio svojevrsne trilogije koju čine knjige "Jasenovac" i "Antisemitizam u Hrvatskoj". Goldstein opisuje, analizira i polemizira s fenomenom povijesnog revizionizma i rehabilitacije ustaštva kroz koje dio vladajuće elite sebi nastoji priskrbiti legitimitet, a dio akademske elite u tome nalazi, uz ostalo, lukrativnu robu. Centralna ideja jest pokušaj rehabilitacije ustaške ideologije i režima poraženog 1945. godine. Revizionizam je za Goldsteina povijesna laž, ali bi ga bilo pogrešno ignorirati jer se obranom povijesne istine ne brani i demokracija. Novosti u dva nastavka objavljuju izvatke iz nove knjige Ive Goldsteina. U prvome objavljuje dijelove poglavlja "Uloga Franje Tuđmana". Feljton je pripremio Tihomir Ponoš.
