"Prvi napad kad su me počeli tući, bio je u drugom mjesecu. Tad su po trojkama obilazili kuće Srba za tuču i izbacivanje iz kuće. Nisu bili u uniformama, već u civilnoj robi", kaže prvi svjedok. "Što mi je bilo najteže, što mi je bilo najviše ponižavajuće, čega sam se bojala... e to mi je stvarno teško odlučiti. Je li to zadarska 'kristalna noć' kad je horda huligana porazbijala gotovo sve 'srpske' trgovine, ne shvaćajući da su to njihove, zadarske trgovine u kojima rade Zadrani, njihovi sugrađani, Hrvati. (...) Svaka noć tog ljeta '91. je bila vrlo eksplozivna. Samo jednu noć sam izbrojala više od desetak eksplozija. Deseci kuća tada su minirani", kaže druga svjedokinja. "Sokin brig je bio kao Hirošima, ja kad sam gore išla biciklom, to je sve bilo srušeno, a po noći su dizali u zrak, najviše vitezitom", kaže treća svjedokinja. "Pripadnici MUP-a (...) su bili prisutni kad su objekti rušeni i pokazivali koji su objekti vlasništvo ljudi srpske nacionalnosti", kaže svjedok Sava Kovačević. "Tada je najveći strah ušao (...) među ljude tako da je iz Zadra nakon 2. maja 1991. iselio veliki broj stanovništva", kaže Đuro Kresović. "Počele su do nas dolaziti priče da po noći odvode Srbe iz njihovih domova. Srećom po [tatu] nisu došli. Za razliku od njegovog prijatelja po kojeg su došli jedne noći i odveli ga u neku zadarsku osnovnu školu. Nakon 'ispitivanja' i nekoliko šamara uz slušanje jauka iz drugih učionica, pustili su ga kući", kaže druga svjedokinja.

Citati iz istraživanja suradnika Arhiva Srba u Hrvatskoj, Vinka Korotaja Drače, naslovljenog "Politika emocija i etničko nasilje: Zadar 1991. godine", ilustriraju kulminaciju terora nad zadarskim Srbima u proljeće i ljeto te godine. Taj teror uključivao je i likvidacije. Ivo Davor Vukić, član Općinskog odbora HDZ-a, 23. listopada u prostorijama Osnovne škole "Velimir Škorpik", pretvorene u zatvor-mučionicu, iz pištolja je ubio trojicu zarobljenih Srba. Nakon više vještačenja oslobođen je krivnje kao neuračunljiv. Miroslav Đerđa i Vladimir Strehovsky zvan Losos provalili su Gojku Bjelanoviću u stan i ustrijelili ga. Na sudu su tvrdili da im je srpska agresija izazvala PTSP: Strehovsky je tek 2006. osuđen na šest godina zatvora, dok je Đerđa ranije umro.

"Počele su do nas dolaziti priče da po noći odvode Srbe iz njihovih domova. Srećom po [tatu] nisu došli. Za razliku od njegovog prijatelja po kojeg su došli jedne noći i odveli ga u neku zadarsku osnovnu školu...", priča jedna svjedokinja

Masovno uništavanje imovine Srba u Zadru tijekom "kristalne noći" 2. svibnja 1991. odvratna je epizoda nacionalne prošlosti, u javnosti uglavnom potisnuta, poput brojnih drugih događaja. No nedavno su se pojavila čak dva opsežna istraživačka priloga o tom događaju. Rad Korotaja Drače objavljen je u lipnju u "Tragovima – časopisu za hrvatske i srpske teme", publikaciji Arhiva Srba u Hrvatskoj. U travnju je Darjan Godić objavio tekst "Kristalna noć u Zadru. Činjenice i mit" u "Časopisu za suvremenu povijest". Njegov izdavač je Hrvatski institut za povijest; institucija čiji je Godić suradnik solidnim je dijelom posvećena "državotvornim" povijesnim interpretacijama, pa i apologiji nacionalističke politike.

Korotaj Drača zahvaća mnogo širi period od same "kristalne noći" – koristeći novine, sudske dokumente, policijske izvještaje, Arhiv dokumentaciono-informacionog centra Veritas, druge izvore i usmena svjedočanstva (razgovarao je s petero Zadrana, dok je Kresovićevo svjedočanstvo objavila Documenta) rekonstruira raspaljivanje nacionalizma u Zadru, pokazujući da je kampanja zastrašivanja počela još prije izbora. Poznati ugostitelj Sava Kovačević tvrdi da je već u veljači 1990. dobio prijeteće pismo potpisano s "HDZ". U ozračju uspona srpskog nacionalističkog pokreta predvođenog Miloševićem i hrvatskog na čelu s Tuđmanom bilo je jasno da će se u žrvnju naći zadarski Srbi, kojih je 1991. u gradu bilo 10.958 ili 14 posto od ukupno 76.343 građana. Predizborna kampanja i "pokušaj atentata" na Tuđmana plinskim pištoljem na skupu u obližnjem Benkovcu dodatno su usijali situaciju. Nakon što HDZ predvođen nacionalistima još iz sedamdesetih, poput Petra Šale ili Davora Arasa, preuzima vlast u Zadru, u državnim institucijama službenici počinju jasno dijeliti Hrvate od Srba. "Meni više nije bilo ugodno doći u neku državnu instituciju i reći naglas ime oca (...) skoro uvijek bi se našao neki nadobudni veliki Hrvat s kakvim prigodnim komentarom", prisjeća se svjedokinja. Srbe se tako stigmatiziralo, poručujući im da više nisu ravnopravni, da "više ne uživaju zaštitu kao građani, da su na neki način stavljeni izvan društvenog poretka", piše Drača.

Potom kreću otpuštanja. U policiji se sve radnike srpske nacionalnosti dovodi u vezu s djelovanjem Beograda i pobunjenika u Kninu te ih se sumnjiči za nelojalnost i sabotažu države. Zatim na red dolaze druge službe i gradska poduzeća. Šestorica radnika Centra za zaštitu od požara otpuštena su zbog "nemogućnosti daljnjeg suživota i suradnje", stoji u otkaznim rješenjima. Selektivno otpuštanje i pritisak da se potpisuju ponižavajuće izjave lojalnosti rezultirali su uništavanjem veza solidarnosti te je "radnički identitet zamjenjivan nacionalnim kao primarnim". U proljeće 1991. "'trojke' obučene u civilnu odjeću, ali naoružane, obilazile su stanove zadarskih Srba koje su zastrašivali i pokušavali primorati na iseljavanje". Kazivači svjedoče o bačenim bombama na kuće, ali i da su im pojedini policajci otvoreno govorili o strahu za vlastite obitelji ukoliko bi intervenirali da zaštite Srbe. Nasilje eksplodira tijekom 2. svibnja i takozvane zadarske kristalne noći. Nakon što je tog dana, po službenoj verziji, snajperskim metkom kod Polače ubijen mladi policajac iz Bibinja Franko Lisica, u središte Zadra je u petnaestak automobila pristigla veća grupa Bibinjaca, prema svjedocima naoružana batinama i željeznim šipkama. Oko 18 sati organiziran je prosvjedni skup dvadeset ili više tisuća građana – istog dana je, naime, u Borovom Selu ubijeno dvanaest hrvatskih policajaca. Nije precizno poznat trenutak u kojem je gomila počela razarati i pljačkati sve objekte u vlasništvu firmi iz Srbije ili njihovih srpskih sugrađana, no do kraja dana divljački je uništeno i opljačkano više od stotinu – po nekima više od 130 – poslovnih prostora, kafića, restorana i radnji. Autor napominje da su demolirane ne samo očite mete poput poslovnice JAT-a, nego i male radnje u pokrajnjim ulicama. Drugim riječima, "rušilački pohod kroz Zadar očito je bio organiziran od ljudi koji su točno znali koje radnje pripadaju Srbima". Svjedokinja spominje da se opljačkana roba organizirano odvozila kamionima, a spomenuti Kovačević tvrdi da su pripadnici MUP-a "pokazivali koji su objekti vlasništvo ljudi srpske nacionalnosti".

Godinama nakon opisanih događaja gradska vlast donijela je odluku o uklanjanju "opasnih ruševina" (Foto: Dino Stanin/PIXSELL)

- Jedno je razbiti vidljivi izlog JAT-a, ali kako su znali da je neka mala mesnica u vlasništvu Srba? Nemamo definitivnih dokaza za tezu da se radilo o koordiniranoj akciji, ali svakako ne djeluje spontano. Moramo se zapitati: Kome su bile dostupne informacije tko je bio vlasnik čega? Radilo se o akciji čiji je cilj bila proizvodnja straha i poruke Srbima da ih nitko ne štiti - kaže Korotaj Drača za Novosti.

Kreću miniranja kuća – Kresović i Kovačević ističu da se to radilo u suradnji s policijom – te odvođenja i mučenja Srba u prostorima Osnovne škole Voštarnica i stare ninske ciglane. Nasilnici su "ponekad bili u civili, a ponekad su nosili uniforme policije ili kasnije Zbora narodne garde, no i jednima i drugima je bilo zajedničko to da su se pri počinjenju nasilnih djela pozivali na autoritet nove HDZ-ove vlasti", piše Korotaj Drača. Navodi podatak objavljen 2002. u medijima po kojem je na području Zadra šesnaest neriješenih ubojstava Srba. Kada pribrojimo spomenuta četiri ubijena, dolazi se do brojke od minimalno dvadeset likvidiranih. Realan broj vjerojatno je veći. Kao rezultat nacionalističke revolucije i rata u Zadru je do 1995. ostalo manje od dvije tisuće Srba, ni petina predratnog broja.

Vrijednost Korotaj Dračinog rada je interpretativni okvir: autor koristi teoriju politike emocija Sare Ahmed i pokazuje kako je kontrolirana proizvodnja straha i bijesa bila ključna za preoblikovanje društvenih odnosa i kreiranje situacije u kojoj je međuetničko nasilje postalo prihvatljiv način političkog djelovanja. Mržnjom se povlače granice između konstruiranih skupina, sama tijela "Drugih" percipiraju se kao prijetnja i društvena većina fizičko "uklanjanje" tih "Drugih" doživljava kao jedini način da se sukob okonča. Mehanizam nasilja analizira se i kroz teorijsku matricu koja definira aktere i motivacije: elite su nametnule nacionalističke politike kroz vlastiti autoritet i moć nad medijima te propagirale diskurs nepomirljivih razlika etničkih skupina. Mediji su i prije izbora 1990. odigrali važnu ulogu u nacionalističkom restrukturiranju stvarnosti i poslužili kao transmisija vladajuće ideologije. Autor citira članak iz Slobodne Dalmacije u kojem se tvrdi kako "nije neobično" da tučnjave izbijaju u benkovačkoj gostionici u koju zalaze i Srbi i Hrvati, čime se implicira da su jedini sigurni prostori oni etnički segregirani. Ideologija se na terenu "operacionalizirala" nasiljem malih poluformalnih grupa koje su često funkcionirale izvan uobičajenih zapovjednih hijerarhija, a njihovi pripadnici često su motivirani "neideološkim" motivima poput imovinske koristi ili puke želje za zlostavljanjem, pa i ubijanjem, no u konačnici su služili političkim interesima elita. Većina zločina, zaključuje autor, ne bi bila izvediva "bez dvije ključne komponente: etnicizacije institucija i manipulacije emocijama kako bi se stvorile podjele po etničkim linijama". Istovremeno se "izostankom reakcije institucija ohrabrivalo nasilje prema Srbima od strane nacionalistički nastrojenih civila", dok su sudjelovanje politički moćnih ljudi u Zadru i policijska podrška nasilnicima uništili solidarnost te proizveli nepovjerenje i strah.

Riječ je o traumatičnom dijelu gradske prošlosti prema kojem se Zadar nije odredio. Čak se i na prostornoj razini briše prošlost. U naselju Sokin brig kuće su letjele u zrak, a danas su tamo izgrađeni luksuzni apartmani – kaže Vinko Korotaj Drača, autor rada objavljenog u "Tragovima"

"Zadarska kristalna noć" je, spomenuli smo, uglavnom potisnuta i prešućena; nezavisni zadarski političar Marko Vučetić gotovo jedini je jasno osudio taj događaj, a lokalni HSP-ov gradski vijećnik Mate Lukić je nedavno rekao da je bila riječ o "veličanstvenom prosvjedu".

- Ti događaji nigdje nisu komemorirani u javnom prostoru. Riječ je o traumatičnom dijelu gradske prošlosti prema kojem se Zadar nije odredio. Čak se i na prostornoj razini briše prošlost. Osnovna škola je postala zatvor, a danas je ponovno škola. U naselju Sokin brig su kuće letjele u zrak, a danas su tamo izgrađeni luksuzni apartmani. Srpsko stanovništvo je većinom otišlo. Ovi koji su ostali se i danas boje pričati, ili ne žele buditi traume. Jako teško sam došao do sugovornika. Ostali građani također ili šute ili govore da su Srbi sami minirali svoje kuće i slično - kaže Korotaj Drača.

Istraživač ipak ističe da su svi njegovi kazivači istaknuli i jako pozitivan moment međuetničkih odnosa u gradu.

- U Zadru tijekom 1990. i većeg dijela 1991. traju šikaniranja, zlostavljanja, miniranja i odvođenja ljudi. Međutim, svi svjedoci tvrde da sve to prestaje u trenutku kada zaista počinje rat pa su se zadarski i Hrvati i Srbi našli pod srpskim granatama. Bila je teška situacija, nije bilo vode i struje, ali građani su solidarno pomagali jedni drugima bez obzira na nacionalnost. Nasilje se potom opet intenzivira nakon "Oluje" - ističe Korotaj Drača.

U ovom važnom istraživanju ponešto nedostaje širi kontekst. Autor navodi uspon miloševićevskog pokreta, kninsku pobunu i, primjerice, opsadu Kijeva od JNA u travnju 1991. godine, ali događaji u Zadru promatraju se donekle izolirano. Raspirivanje psihoze straha i histerije, ubijanje suživota i manipulaciju emocijama masa i prije izbora bezobzirno provodi i vodstvo Srba u Hrvatskoj. U kolovozu 1990. u neposrednoj blizini Zadra počinju balvan-revolucija, oružana pobuna i šikaniranje tamošnjih Hrvata. Ništa od toga nimalo ne opravdava koordiniranu kampanju terora nad zadarskim Srbima, no politika vodstva lokalnih Srba uvelike je olakšala posao zadarskim nacionalistima. Sam autor Novostima kaže da "svakako treba uzeti u obzir širu sliku – i s milicionerima u Kninu se manipuliralo uvjeravajući ih da služe novoj NDH, međutim nedostatak mikrohistorijskih studija je da se usredotočuju na jednu lokaciju".

Godićev tekst, koji se bavi isključivo "kristalnom noći", obilno koristi službene izvore i donosi detaljnu kronologiju događaja. S te strane njegov je rad dobrodošla dopuna onom Korotaja Drače. Međutim, vrlo neujednačeno naglašava srpski ekstremizam i poteze srpske strane, poput odmazde izvršene 2. svibnja nad Hrvatima Knina ili Benkovca, dok umanjuje, relativizira ili ignorira šikaniranja i teror hrvatske strane. Godić gomilu faktografije prezentira bez ikakvog teorijskog okvira, pa njegov tekst unatoč velikom broju korisnih informacija predstavlja slab spoznajni doprinos razumijevanju događaja u Zadru. Treće, dok Godić možda s pravom propituje vjerodostojnost nekih izvora koje su koristile i Novosti (osvrće se na članke o događaju u ovom tjedniku) i Korotaj Drača – navodi da je Kresović prešao na stranu pobunjenih Srba pa "njegov iskaz treba uzimati s krajnjim oprezom" – nekritički vjeruje priopćenjima policije i HDZ-ove vlasti. Deklarativne osude nasilja i pozive na mir bezrezervno uzima kao autentičan stav, ne propitujući stvarna događanja. Eksploziju nasilja interpretira kao posljedicu anarhije i odmazdu gomile zbog smrti Lisice i policajaca u Borovu Selu. U kontekstu sustavnog šikaniranja Srba još od HDZ-ovog preuzimanja institucija 1990., a potom i miniranja i odvođenja ljudi iz kuća, što te institucije sustavno toleriraju, Godićevi zaključci – da događaji od 2. svibnja, odnosno "uništavanje srpske imovine nije bilo organizirano te (...) je bilo u suprotnosti s državnom politikom", dok "policija nije uspjela spriječiti napad, iako je aktivirala raspoloživo ljudstvo" – potpuno su neutemeljeni. A što reći o tezama da je "HDZ imao pravo postaviti nove kadrove (...) jer je bio vladajuća stranka", ili da je stranka Franje Tuđmana i Branimira Glavaša tolerirala kioske Borbe "zbog podrške slobodi novinarstva"? Godić "zadarsku kristalnu noć" s pravom interpretira kao "posljedicu niza složenih događaja i okolnosti" i ističe značaj kninske pobune. Međutim, dok sam napada "manipulacije i zloupotrebe" događaja u Zadru kao dio "medijskog rata protiv Hrvatske", smisao njegovog rada svodi se na aboliciju hrvatske strane i "vrhovništva" za počinjene zločine, koje neuvjerljivo i propagandistički proglašava "mitom". Riječ je o lakirovki, pa i krivotvorenju povijesti sasvim prikladnom za pregaoca radionice nacionalne mitologije.