Kada su u poslijepodnevnim satima 4. kolovoza 1995. godine, u daljini začuli grmljavinu topova, mještani Jošavice, brdskog seoceta na Baniji, znali su što se događa. Mnogi od njih još uvijek nisu odlučili da li da napuste rodna ognjišta ili da ostanu, računajući da se nikada nikome nisu zamjerili, da se nitko nikada nije desetljećima porječkao s Hrvatima iz susjednih sela, a kamoli počinio nekakav zločin. No dileme je predvečer toga dana riješila jedna topovska granata ispaljena iz daljine, otprilike iz pravca Siska i Petrinje. Ta jedna jedina granata, uz zaglušujuću grmljavinu i vatreni bljesak, pala je na mjesnu crkvu, hram Svetog velikomučenika Georgija, podignut na brdašcu usred sela davne 1777. godine. Nakon tog zlogukog predznaka, dileme više nije bilo. Strah, zebnja i panika zauzeli su mjesta u srcima mještana, pa je već sutradan poslijepodne selo potpuno opustjelo.
- Baš na ovom mjestu pred kućom gdje sada sjedim, sjedila sam predvečer, upravo na današnji dan, 4. augusta, prije ravno 23 godine. Od ovog mjesta, crkva na brdašcu udaljena je svega stotinjak metara i baš sam je posmatrala. Odjednom, dogodila se zaglušujuća eksplozija, a cijelo brdo, zajedno sa crkvom, obavili su oganj i dim. Kad se sve sleglo i umirilo, vidim, nema pola crkve, ali toranj stoji, kao da prkosi. Polako su se počeli okupljati ljudi, u nevjerici promatrati ruševinu iz koje se još dimilo, a onda su krenuli brzo svojim kućama pripremati starce, djecu i najnužnije stvari za put – prisjeća se Miljka Nožinić (76).
Kako su mještani ostavili teško oštećenu crkvu tih dana, tako su je i zaticali kada su se postepeno vraćali u Jošavicu. Uz svoje devastirane kuće, pomalo su čistili ruševine Svetog Georgija, pa se nakon nekog vremena, u hramu bez krova, punom cigala i kamenja, mogla održati pokoja služba i molitva. Prolazile su godine, seljani nisu dozvolili da ruševinu hrama proguta šikara, ali do ozbiljnijeg čišćenja, uređenja, a kamoli obnove, nikako da dođe.
Kažu da je za tisuću koraka potreban prvi. Upravo taj prvi korak ostvarili su, u suradnji s petrinjskom parohijom, članovi Omladinske mreže Srba u Hrvatskoj. Oni su, upravo na 23. obljetnicu stradanja crkve u Jošavici, organizirali i uspješno proveli akciju čišćenja hrama Sv. Georgija. Desetak djevojaka i mladića prihvatili su se posla, a pridružili su im se gotovo svi stanovnici Jošavice, njihovi gosti i prijatelji iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. Pedesetak ‘akcijaša’ zdušno je počistilo crkveni pod zatrpan tonama kamenja i cigala. Za čas su se pred crkvom našle kosilice, traktori, prikolice, motorne pile, tačke i lopate. Svatko je donio ono što ima i stavio na raspolaganje. Petrinjski paroh, protojerej Saša Umičević već je ujutro skinuo i odložio mantiju, obukao radno odijelo i zasukao rukave.
- Okupili smo se da okrčimo prostor oko crkve i u crkvi. Namjera nam je da od idućeg Đurđevdana u ovom hramu započnemo obilježavati crkvenu slavu, kada će se narod, vjerujem, u velikom broju ovdje okupljati. Da će se opet vratiti stare svetkovine zaštitnika sela u ovaj hram i na ove prostore, ne treba sumnjati jer već današnje okupljanje na radnoj akciji, posebno mladih, to zasigurno jamči. Usput, razmatrat ćemo sve mogućnosti obnove ovog starog, itekako vrijednog spomenika kulture – najavljuje protojerej Umičević.
Mile Zubanović (60) vrlo dobro pamti hram Sv. Georgija, još otkako je bio dječarac.
- Sjećam se zborova pred crkvom prije više od 50 godina. Tim okupljanjima na ovom brdu najviše smo se radovali mi djeca. Bilo je tu svakojakih đakonija, najviše slatkiša kojima smo se davili. Ljudi je bilo toliko da se jedva moglo prići crkvi. Toga dana na zbor bi došli rođaci koji su se davno otisnuli u svijet, mi djeca smo ih već zaboravili, ali naši stari nisu. Bili su to dirljivi susreti i druženja odraslih koji se dugo nisu vidjeli. Predvečer bi mi djeca od umora pozaspali, a odrasli su se družili do jutra. Kad sam odrastao, znao sam i ja buditi pijetlove – sjeća se Zubanović.
- Mogu ti i ja nešto reći, ali ne piši puno o tome gdje radim, a radim podaleko odavde, jer sam ti, brate na bolovanju, pa znaš kako je. Ovu akciju jednostavno nisam ni smio ni htio propustiti. Rođen sam u blizini kraj Kostajnice, a ovo je crkva mog sveca i moja krsna slava. Danas smo obavili puno posla. Nema nikoga tko je zabušavao, a odazvalo se cijelo selo. Siguran sam da se veliki točak pokrenuo i da će ova crkva jednoga dana biti potpuno obnovljena – ponadao se Đorđe S. kojem prezime nećemo navesti iz gorenavedenog razloga.
Milan Nožinić sjeća se da je još 1964. godine također sudjelovao u radovima na popravku crkve.
- Bio sam nadničar pa sam za dnevnicu radio kod tadašnjeg popa Jakšića, prezime sam mu zaboravio. Zvonar crkve bio je moj komšija Simo Šimulija. Mnogi su u tom hramu vidjeli samo svetu crkvu, a ja sam oduvijek ovaj hram doživljavao kao jedini, veliki, vrijedni spomenik kulture u selu. Treba ga i s te strane poštovati i čuvati – kaže Milan Nožinić.
Po nesnosnoj vrućini, bez predaha, radovi na čišćenju crkve i okoliša otegnuli su se u duboko poslijepodne. Kada su žene Jošavice u debelom hladu stoljetne lipe servirale ručak, pala je odluka da se pod crkve očisti do kraja, da se sve pomete pa da ne ostane ni mrvica prašine. Tako i bi. Ukupno je odvezeno dvadesetak traktorskih prikolica otpada, a popločani crkveni pod, nakon 23 godine, ponovo se pokazao u svojoj starinskoj svetoj ljepoti.
Na taj isti pod, prvi put počišćen u gotovo četvrt stoljeća, protojerej Saša Umičević pozvao je sve sudionike radova na molitvu kojom je zaključen radni dan na čišćenju hrama Svetog velikomučenika Georgija.
