Stjecajem okolnosti često putujem vlakom koji ide iz Zagreba preko Ljubljane, pa onda Austrije i Njemačke, do Frankfurta. Jednom mi je sugovornik u kupeu bio mlad čovjek, pola Hrvat, pola Šveđanin, koji živi u Švedskoj, ali često navraća u Hrvatsku. Dvije asocijacije o sličnostima i razlikama između švedskog i hrvatskog društva koje je izrekao dobro sam zapamtio. Prva je bila da u Hrvatskoj ljudi puno više rade. Primjećuje on da mnogi imaju posao i fuš, čak i dva posla, pa kroz cijeli dan ne staju u svojim aktivnostima. U Švedskoj se, za razliku od toga, strogo gleda da nitko tko je legalan građanin ne radi više od osam sati, pet dana u tjednu. Dapače, tendencija je da se ti radni sati još smanje. Druga opaska odnosila se na WC-e u javnim prostorima. ‘Oni su u Hrvatskoj puno čišći’, primijetio je.
Švedska jest bila tzv. država blagostanja, ali nikada ne i planska privreda, već uvijek u čvrstim rukama čak i brojčano male, ali moćne kapitalističke klase
Ovo baš ne odgovara općim stereotipima o te dvije države u nas. Baš je zato dobar uvod u analizu zadnjih parlamentarnih izbora u Švedskoj. Nakon što su nas već uobičajeno preplašili da samo što Hitler iz švedskog sokaka nije preuzeo vlast u toj zemlji, nastavili su s bajanjem kako je to pravo čudo za jednu skandinavsku zemlju, a one su, kao što je poznato od Drugog svjetskog rata naovamo, sklone društvenoj stabilnosti, socijalnoj državi i društvenoj solidarnosti uopće. Sjetimo se, kada su razmontiravali naše socijalističko samoupravljanje, tvrdili su da nam treba nešto kao skandinavski model demokratske, ali i socijalne države.
No to nema puno veze s političkom stvarnošću Švedske koja je – pokleknuvši tek u drugoj polovici 1990-ih – od tada jedna uzorna, iako sjevernjački specifična, neoliberalna država. Uza svu opasnost analogija s npr. Danskom ili još više Njemačkom, mogli bismo reći da se tu doista radi više o novim oblicima ordoliberalizma, dakle onoga koji brine da poredak ne samo funkcionira nego i lijepo izgleda, a tek onda i uspijevaju li svi privredni subjekti tog društva na međunarodnom, tzv. slobodnom tržištu. Jer ako to nije slučaj, tu je država kao ‘kolektivni poduzetnik’ da spasi situaciju i pomogne posrnulima. Prije no što prikažemo shematsku sliku švedske privrede, kako ju je predočio poznati marksistički bloger Michael Roberts, recimo nešto o samim izborima, održanima prije tjedan dana.
Vodeći socijaldemokrati osvojili su 28,4 posto glasova, što je za njih slabiji rezultat no na izborima prije četiri godine. Isto vrijedi za njihove oponente u dugo godina vladajućem ‘dvopartijskom’ sistemu, umjerenjake. Tako sada centristička lijeva koalicija ima 40,6 posto, a umjerena desna koalicija 40,3 posto glasova. No oni o kojima se najviše piše su Švedski demokrati, iza čijeg nevinog naziva stoji stranka neonacističkih korijena, koja je sada osvojila 17,6 posto glasova. Sva dramatika sastoji se u tome što je to relativno puno više od 12,9 postotaka, što im je bio rezultat na izborima prije četiri godine. Istina, tome je prethodio brižljivi rebranding, gdje je stranka napustila svoj rječnik bijelih suprematista i promijenila logo s kojeg više ne suklja plamen već raste cvijet. Bilo je i prinošenja ljudskih žrtava, u smislu da su neki od onih najekstremnijih, kojima se nije svidio smjer promjena, izbačeni iz stranke.
Bilo kako bilo, ovaj uspjeh potvrdio je nešto što već duže postoji u Švedskoj, a karakteristično je kao trend u svim sjevernoevropskim društvima. To je skretanje političkog centra udesno ili, u prijevodu, činjenica da je na temi migranata došlo do normalizacije ekstremističkog i rasističkog jezika kakav je donedavno bio nezamisliv. Točnije, on je bio nezamisliv među onima koji imaju ambiciju zauzeti značajan postotak mjesta u parlamentu. Vođa Švedskih demokrata Jimmie Akesson optužuje migrante zbog toga što pošteni domaći čovjek sve teže dolazi do posla i sve lakše ga gubi. Optužuje ih, naravno, i da se ne žele prilagoditi ‘švedskom načinu života’, pa je život na ulicama za mnoge građane, posebno žene, postao opasan. Argumentacija je vrlo slična onoj njemačke desnice, Pegide i AfD-a, samo je redoslijed obrnut. Što se tiče ekonomske štete od dolaska migranata, stvari za ekonomiju stoje upravo obrnuto. Ona od njih, kao izvora jeftine i poslušne radne snage, dodatno profitira.
Islamofobija je u političkom žargonu Zapada ‘normalizirana’, isto tako govor mržnje spram migranata uopće, a to su, po već vladajućim zakonima, u većini država kažnjiva djela
Je li to očekivani rezultat, s obzirom na normalizaciju tematike tzv. migrantske krize, kao predizborne, iako nikako ne i centralne teme? Ili su demokrati prebacili preko svojih mogućnosti ili čak ovakvim uspjehom podbacili, kako misle neki njihovi gorljivi pristaše? Uglavnom, s osvojenih 14 mjesta u parlamentu neće ih moći ignorirati nijedna od obje velike koalicije. One su, doduše, prije izbora izjavljivale da sa Švedskim demokratima neće stvarati nikakve saveze, no što će se dalje događati teško je još i pretpostavljati, a kamoli znati.
Dopisnik ‘Guardiana’ iz Stockholma Jon Henley ipak je nekoliko dana, nakon što su svi pisali da Švedska skreće dramatično udesno, stao na loptu i kao centralni događaj izbora proglasio svojevrstan kraj švedskog modela ‘dvostranačja’, koji tamo vlada takoreći od poratnih vremena. Velike stranke gube glasove i oni idu manjima, bilo starima ili novima. Fragmentacija biračkog tijela je bitan trend širom Evrope. To znači da veliki teško sklapaju koalicije, a kada ih sklope, one nisu stabilne i dugovječne. To naročito vrijedi za lijevi dio stranačkog spektra, iako analitičari tvrde da su Švedski demokrati glasove uzeli dosadašnjem desnom, ali i lijevom bloku. ‘Populisti’, kako sada vole zvati desne demagoge, digli su se za 4,7 posto. No tri druge manje stranke, Ljevica bivših komunista, Partija centra i Kršćanski demokrati, narasle su još više – za 6,5 posto. Istovremeno, dva najveća bloka koja predvode socijalni demokrati i umjerenjaci smanjila su se za 6,3 posto.
Dakle, same brojke ne govore o dramatičnim promjenama. No sve ovisi o tome kako ih interpretiramo. Ovaj autor vidi ih na liniji raspadanja ‘centra’ i fragmentacije stranačkog sistema u cjelini, što se može tumačiti i kao dobra i kao loša vijest. Iz neke ‘antisistemske’ pozicije, koja ne mora biti nužno lijeva, za rezultate ovih izbora može se reći i ‘napokon!’ jer je polagano truljenje ‘švedskog modela’ izgleda mnogima postalo očito i neprihvatljivo. S druge strane, zagovornici statusa quo, koji su za jedne realisti, a za druge pesimisti jer misle da od postojećeg uvijek može biti gore, brinu i strepe od svake promjene. Da u krizi posvuda profitira desnica, to je jasno. Nije pogrešan ni ekonomicistički zaključak da češće negoli prave krivce, na koje im ukazuje ljevica, ljudi u nesigurnosti traže žrtvene jarce koje bi okrivili za osjećaj stagnacije i besperspektivnosti u društvu. No da taj zaključak ne bi bio vulgaran i demagoški, jer ga baš tako prikazuje desnica koja ne bježi od teme loše socijalne situacije ‘malih ljudi’, naročito u malim mjestima, koje su globalizacija i preseljenje poslova u inozemstvo doveli na rub ekonomske propasti, treba ukazati na pravu genezu problema.
Švedska jest zašla u pat-poziciju, kako je svoj blog naslovio i spomenuti ekonomist Michael Roberts, ali to nije vijest od jučer niti ima bitne veze sa zadnjim migrantskim valom. Iluzija, koja se najbolje prodaje nekadašnjim socijalističkim zemljama, da je Švedska bila neki ‘treći put’, najbolje od oba svijeta – kapitalističkog i socijalističkog – odavno je, ako ne i oduvijek, bila samo iluzija. Švedska jest bila tzv. država blagostanja, ali nikada ne i planska privreda, već uvijek u čvrstim rukama čak i brojčano male, ali moćne kapitalističke klase. Prihvaćanje neoliberalnog zaokreta, što je u potpunosti zahvatilo to društvo još krajem 1990-ih, u međuvremenu je uništilo skoro sve stoljetne tekovine nekada jakog radničkog pokreta. Pa i kao takva Švedska je, naravno, još uvijek mnogo jednakije društvo od angloameričkog svijeta. No porezne reforme stalno idu u korist bogatijeg dijela nacije, dok najbogatiji smanjivanjem poreza i najviše profitiraju. A sve to, treba li reći, potkopava socijalnu državu, čije službe treba iz nečega financirati.
Malo je poznato da je baš Švedska jedna od vodećih država u svijetu u promoviranju tzv. javno-privatnog partnerstva. To u zdravstvu i školstvu otprilike znači da privatni ugovarači upravljaju društvenim sredstvima i infrastrukturom, gotovo na isti način kao da su samo njihova, privatna. Trećina srednjih škola u Švedskoj su tzv. slobodne škole, što je samo ljepši način da se kaže kako ih umjesto države vode privatne organizacije i to kao profitno usmjerena poduzeća. Isto vrijedi i u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, koja je u 40 posto slučajeva vođena od privatnih poduzetnika. Sve to odavno je dovelo ovu zemlju s nekada izvrsnim školstvom i zdravstvom, koji su se, usput govoreći, natjecali s jugoslavenskim za uzor drugima, na sadašnje, sasvim prosječne i ispodprosječne grane.
Kada kapitalizam na jedan duži rok, koji se više ne može pravdati trenutnom recesijom, ne može zadovoljiti potrebe velikog dijela građana, što se i u Švedskoj događa od ‘zlatnih vremena’ od prije gotovo pola stoljeća, nastaju fenomeni poput novih stranaka u Njemačkoj, Italiji, Francuskoj, Danskoj, Brexita u Britaniji, Trumpove administracije u SAD-u itd. Za švedski kapitalizam bi se, usporedivo s onim njemačkim, pa i još više, u svemu tome još uvijek moglo reći da dobro uspijeva. Ako pod uspjehom mislimo da BDP nije otišao u minus, a u Švedskoj on još uvijek raste većini nezamislivih tri posto godišnje. Pa ipak, Šveđani se očito s razlogom boje da bi to mogli izgubiti. Mnogi su, usprkos rastu, zbog pogoršanja radnih prava i statusa, socijalnih usluga i propadanja industrija u malim mjestima – uz dolazak makar i simboličnog broja novih izbjeglica – pogoršanje uvjeta života već itekako osjetili.
Izgleda li današnja Evropa poput one iz 1930-ih godina, što je postalo redovnom poštapalicom u mnogih medijskih analitičara, bilo da priželjkuju i odobravaju ili odbacuju ovakvu analogiju? Njemački povjesničar Michael Wildt, profesor njemačke povijesti 20. stoljeća na Humboldtovom univerzitetu u Berlinu, kaže za tjednik ‘Die Zeit’ da se analogije s povijesnim fašizmima mogu činiti, iako je još bolje inzistirati na razlikama spram njih. Pa ako već hoćemo u takav kontekst staviti pitanje kuda ide Evropa, s obzirom i na izbore u Švedskoj, Wildt kaže da obratimo pažnju na 1920-e, a ne na 1933., kada je Hitler postao kancelar i nacisti de facto došli na vlast.
Ono što bi nas trebalo brinuti više od pojave stranaka poput AfD, a sada Švedskih demokrata u parlamentima, jest normalizacija njihovih diskursa, i to ne samo u stranačkom i medijskom životu država, nego i u njihovim represivnim i ideološkim aparatima. Weimarska Republika, ma kako kaotičnom je danas predstavljali, imala je dovoljno jaku vojsku, policiju i sudstvo. O školstvu pa onda i kulturi sada da ne govorimo, pa je imala godine i godine vremena da na sve te načine zaustavi stranke poput nacističkog NSDAP-a.
Današnje desno-ekstremističke stranke još nisu takve, još nemaju dobro naoružane milicije koje ‘čiste’ evropske gradove od nepoćudnih – tada komunista i Židova. No islamofobija je recimo u političkom žargonu Zapada ‘normalizirana’, isto tako govor mržnje spram migranata uopće, a to su, po već vladajućim zakonima, u većini država kažnjiva djela. Isto tako, parlamentarne stranke koje aktivno ne osuđuju takve pojave, o njima šute ili ih, poput desnih ekstremista koji posvuda ulaze u parlamente, i podstiču, nisu građanske demokratske stranke – podsjeća njemački povjesničar – već pomagači u zločinima. Oni još nisu eskalirali, ali ni fašisti 1920-ih nisu bili isti kao oni deset godina kasnije.
