Petar i Svetlana Fehir, oboje rođeni 1955. godine, nisu željeli ići utabanim stazama! Birali su svoje putove, ma koliko prepona i balvana na njima bilo – od beogradskog Dorćola preko Grubišnog Polja u srcu hrvatske Bilogore i Lunda u Švedskoj do Peroja i Fažane u Istri. On je nakon osmoljetke i gimnazije kanio upisati režiju u Zagrebu, ali nije uspio. Primali su ih samo šest. Pokušao je potom na Akademiji u Beogradu, ali je i tamo bilo popunjeno.
- Ponudiše mi da upišem organizaciju, pa se sljedeću godinu eventualno prebacim na režiju. Zapeo sam na "eventualno", odšetao na Dorćol i upisao Specijalnu pedagogiju na Defektološkom fakultetu. Tamo sam se uskoro povezao s nadarenim ljudima iz Književne omladine Stari grad, pa zajedno s njima govorio poeziju po gradskim autobusima i parkovima. Lako je bilo zaljubiti se u taj grad i nikada se poslije ne odljubiti. I ne samo u grad. U njemu sam, upravo na tom fakultetu, na toj godini i u toj grupi sreo Svetlanu. I oženio je prvi put. Uskoro se rodila Katarina. Pa poslije i Miloš. Drugi put ćemo to isto uraditi ceremonijalno u Las Vegasu, mnogo godina kasnije. Jedan sam od nečestih koji se dva puta ženio istom ženom - smije se Petar.
Iako su nakon studija, kao deficitarni kadar imali šansu zaposliti se u jednoj od ustanova za omladinu s poremećajima u ponašanju i ličnosti u Vukovaru, Vrlici i Malom Lošinju, odabrali su Grubišno Polje gdje su 1980. doputovali na poziv tadašnjeg predsjednika općine. Grubišno je u to vrijeme bilo prosperitetno, razvijalo se punim plućima. Imalo je desetke redovnih dnevnih autobusnih linija, nogometnu organizaciju s tri regionalne i osam općinskih ekipa, svoj Općinski sud s gruntovnicom i katastrom, razvijenu drvnu, tekstilnu, metalsku, kožarsku industriju i veliki PIK s više tisuća zaposlenih. Gradić po mjeri, rekli bi.
- Dolazak u Grubišno imao je svojih lepših i težih strana. Kako smo bili mladi roditelji okupirala nas je upravo ta činjenica. Nije bilo uvek lako, ali je bilo lepo. Radila sam prvo u dečjem vrtiću, a posle u Centru za socijalni rad, tako da sam upoznala mnogo ljudi, više nego neki starosedioci - sjeća se Svetlana.
Za razliku od nje, koja se nakon života u metropoli postupno navikavala na provincijsku svakodnevicu, Petar se vratio kući. Rođen je u Grbavcu, nekad gotovo čistom mađarskom selu, na par kilometara od Grubišnog.
- Kuća u kojoj sam rođen je na jednoj kosini, pa je ostalo neizvjesno je li to bilo na uzbrdu ili u nizbrdu. Valjda zavisi od perspektive. Prva slika koja mi se skoro urezala u glavu bila je uramljena slika jednog sveca bolećiva pogleda koja je visjela iznad krevetca. Imao sam, kao i većina djece u to doba, dvije babe. Glumačkih imena. Jednu Sofiju i drugu Elizabetu. Jedna mi se baba križala, a druga krstila, tako su me i učile, ali to nikada nisam savladao. Umrle su rano i pamtio sam ih po tome koja mi je deblje mazala pekmez od šljiva na kruh iz krušne peći. Sve se to dešavalo u Jugoslaviji. Nije mi baš najjasnije zašto je neki danas nazivaju bivša, kao da postoji neka sadašnja. Kao da se, ne daj bože, boje da će uskrsnuti - govori Petar.
Povratkom u zavičaj dobio je priliku baviti se prvom ljubavi, onom zbog koje je i pokušavao upisati režiju. Osnovao je i vodio teatar Kocka za koji je pisao dramske predloške i režirao predstave. U ono vrijeme mjerili su se s najvećim imenima kazališnog amaterizma u Jugoslaviji, nastupali na brojnim susretima i festivalima te vraćali s nizom lijepih i vrijednih priznanja.
- Tu mi se ostvario još jedan dječački san. Postao sam voditelj Centra za kulturu i informiranje s kinom, knjižnicom te grubišnopoljskim listom, čiji sam bio jedan od osnivača i urednik. Kao klinac bio sam fasciniran kinematografijom i često se švercao u kinu, a poslije iza kina, iza zgrade skupljao pa poslije lijepio komadiće filmskih traka i slagao svoje filmiće - priča Petar.
Do devedesetih su nacija, nacionalizam i politika bili sporedne stvari. Odrasla sam na Zvezdari, u maloj ulici gde su živeli ljudi poreklom iz Bosne, Crne Gore, Hrvatske. U našoj kući negovale su se neke važnije i lepše stvari, kaže Svetlana Fehir
- U to su se doba u Grubišnom održavali Susreti recitala i recitatora Hrvatske, koji korijen vuku još iz ranih šezdesetih od Decembarskih susreta pjesnika i recitatora. Zaljubio sam se u tu poetiku i nisam je se nikada odrekao. Prvu zbirku poezije logičnog naziva "Poezija" sam u dublu s Igorom Borćom objavio u Bjelovaru s nepunih osamnaest, na inicijativu našeg profesora hrvatskog i književnosti Ede Špoljara - vraća se Pero sada već u davnu prošlost.
Onda su došle devedesete koje naši sugovornici danas ne mogu racionalno opisati. Pomislivši da je sazrelo doba za reformiranje društvenog uređenja i da vrijedi pokušati spriječiti nadolazeću katastrofu, Petar se krajem osamdesetih politički angažirao, postao predsjednik lokalnog SDP-a. Sve što je radio, način na koji je shvaćao svijet oko sebe, pa i doživljavao ljude bio je, kako naglašava, "rukovođen vizijama i utopijama".
- Apeli za mir bili su uzaludni pa je i mene stavilo na neku listu za odstrel. Umjesto racionalnog uveli su – racije. Sjećam se jednog detalja, kada sam kao i svako jutro čekao na kiosku da kupim dnevne novine, kada se s terase hotela na mene zaletjela nekolicina i s uperenim cijevima zatražila osobnu. Ja sam u to vrijeme kupovao Slobodni tjednik i Borbu. Taj dan, valjda na moju sreću, Borba nije došla. Lagano sam, kao u onim kaubojcima koje sam nekad očima gutao u grubišnopoljskom kinu, lagano, s dva prsta razmaknuo jaknu da ne pomisle da ću izvaditi neku pištoljčinu. I onda jedan vidi ST. Pusti ga, kaže, vidiš da čita ST. Bio sam u nekoj birtiji kada uđe jedan klijent i glasno da ga svi čuju prijetećim prstom ispriča kako je upravo bio u Centru za socijalni rad i kako mu se "ona tamo obratila na ekavici". Ej, na ekavici! I kako to neće tako više moći. Bio sam tada član općinskog Kriznog štaba. Odgovorih mu kako se mi zalažemo da ona tamo može koristiti jezik koji želi i kako mu je stav nakaradan. Ona tamo, u Centru, upravo je bila moja Svetlana koja je tada rukovodila tom ustanovom - govori Petar.
Mladi bračni par u Beogradu
U to vrijeme Svetlana je po dužnosti, kao jedina žena, bila u Krznom stožeru civilne zaštite gdje su pripremani planovi prijema i smještaja izbjeglica iz drugih krajeva Hrvatske.
- Do devedesetih su nacija, nacionalizam, politika i slična opredjeljenja bili sporedne stvari u mom životu. Odrasla sam na Zvezdari, u maloj ulici gde su živeli ljudi poreklom iz raznih krajeva: Bosne, Crne Gore, Hrvatske. U našoj kući negovale su se neke važnije i lepše stvari. Ne mogu reći da sam u Grubišnom imala posebne neugodnosti zbog činjenice da sam Srpkinja. Krajem osamdesetih, kada je počelo komešanje i bujanje nacionalnih strasti, stvari su se brzo menjale. Čak i neki dobri prijatelji počeli su se ponašati čudno. Prigovarati, recimo, da njihova deca ne znaju ćirilicu i da nisu ravnopravna. Bilo mi je to čudno jer naša su, kao i mi, znala. Učila su je i u školi. Posle su i neke dojučerašnje radne kolege širile laži i glasine kako smo se angažirali na protivničkoj strani, što naravno nikada nije bilo istina niti nam je bilo na kraj pameti - dodaje Svetlana.
Vrag, pomislili su, počinje odnositi šalu. Otišli su u Švedsku. Poslije su im provalili u stan, na kraju ga i oduzeli pod smiješnim obrazloženjem tadašnjeg predsjednika Općinskog suda i ostavili roditeljima jedan dan da ga isprazne. Pokupili su sve knjige koje su par godina poslije, švedski vojnici UNPROFOR-a dovezli u Švedsku. Stan nikad i nisu željeli tražiti nazad, kao što su to mnogi učinili. Iz nekog ličnog stava i ponosa.
Tada je Petar napisao pjesmu snažnih antiratnih stihova: Da smo se potukli riječima, k'o ljudi/ junačio bih se i sam/ Ispisao par oštrih glagola/ podmazao atribute/ naoštrio metafore/ Rastavljao ih na slogove/ zatvarao u navode i zagrade/ zarezima zarezivao/ Kvačio ih na upitnike/ gurao u imperfekt/ šamarao epitetima/ Personificirao im namjeru/ onomatopejom razotkrivao/ Zavrtao im ruke padežima/ postrojavao imperativom/ gađao velikim slovima/ Do suza mučio baladama/ vezao veznicima/ lomio u odlomke/ I kada bismo okončali stih/ vratio bih znakove u sošku/ i na sve stavio točku.
Kada bi svoj stav prema ratu devedesetih morali formulirati u jednoj riječi upotrijebili bi švedski izraz Krigsvägrare, gdje krig stoji za rat, a vägrare za onog tko ga odbija.
Sjećam se kada sam kao i svako jutro čekao na kiosku da kupim dnevne novine, kada se s terase hotela na mene zaletjela nekolicina i s uperenim cijevima zatražila osobnu. Ja sam u to vrijeme kupovao Slobodni tjednik i Borbu. Taj dan, valjda na moju sreću, Borba nije došla, govori Petar Fehir
- Premala je vremenska distanca da bi se skinula mrena s devedesetih, ali jednom hoće. I tada ću se, bez sumnje rado odazvati. Spomenuti imena onih koji su me godinu-dvije prije sukoba molili da im dam pismenu potvrdu da su platili partijsku članarinu i da ih stavim na listu za predavača u političkoj školi - odlučan je Petar.
Na sjeveru Europe prihvatili su švedsko državljanstvo, a kada im se pružila mogućnost da dobiju dvojno zatražili su i hrvatsko. Petar ga je dobio, Svetlanu su odbili.
- Neugodno je bilo i službeniku hrvatskog konzulata u Malmöu kada mi je saopštavao odluku. Kako sam se i u matičnoj Srbiji zagubila negde u papirima, ostala sam samo Šveđanka - prisjeća se Svetlana mučne epizode.
U početku nije bilo jednostavno. Radili su svakojake poslove dok se nisu zaposlili u struci, prvo s početničkom plaćom, a onda i pristojnom. No, njima je od prvog dana bilo najvažnije da su zajedno i da su djeca dobila priliku da odrastaju u normalnom okruženju. Bili su tek jedan šestocifreni broj. Kao da te netko obriše iz nekog zamišljenog registra. Potezom te velike gumice, objašnjavaju nam, gubiš osobnost, porijeklo, sebe, pa umjesto "mislim, dakle jesam" postaješ "misle, dakle, da nisam". U Švedskoj dokazuješ da postojiš s papirom koji se zove personbevis. Person – osoba, bevis – dokaz. Trebalo im je neko vrijeme do tog papira. Neke stvari uče se ispočetka. Kao dijete. Ili netko tko je doživio amneziju poslije povrede glave.
- Nikada nisam bio neopredijeljen. I tamo sam stekao svoj omiljeni klub, svoj šumarak, par bliskih ljudi. Svoju birtiju ne. Bilo mi preskupo. Najteže mi je bilo ispunjavati križaljku. Nisam naučio kako se zvao konj Pipi Duge Čarape - kaže Fehir.
Radio je kao terapeut za bolesti ovisnosti i kao odgajatelj za neprilagođenu omladinu. Poslije su njih dvoje osnovali svoj Dom za preodgoj i kolokvijalno ga nazvali Sivi dom. Patentirali su program za integraciju malodobnih stranaca i na vrhuncu poslovanja imali sedamdesetak unajmljenih stanova u jedanaest švedskih gradova.
- Radeći terapijske razgovore s traumatiziranim ljudima iz, ružne li riječi, regiona, pomagao sam i sam sebi. Kada sam slušao priče nesretnih ljudi, stradalnika, slučajnika i gledatelja, shvatio sam da je moja priča blijeda, pa sam odabrao one njihove ispovijesti u zbirku nečega pod naslovom "Čežnja za ratom". Sve one papiriće, zapise na salveticama i prugastim blokovima poslao sam mom drugu Nikici Kurku koji ih je takve, neispravljene objavio. Umislio sam ponovo da sam netko i nešto - osvrće se Petar.
Zapisivao je i dalje. Objavio "Hranu za ptice", sudjelovao u zbirci "Jonsgård", glumio u par kratkometražnih i jednom dugometražnom filmu. Autor je stručno dokumentarnog filma "Živjeti od snova". Prije par godina izašle su mu zbirke pjesama "Dvorac od komušine", prva i zasad jedina knjiga pisana na bilogorskom dijalektu i "Beskorijeni", a upravo je u tisku zbirka priča "Samodošli".
U Grubišnom Polju nema više nikoga, do par prijatelja. Obiđe tek groblje, kaže "kao da nas najviše ima tamo gdje nas nema". Čuje se s mnogim starim prijateljima i poznanicima iz kraja. Neki su, nažalost, umrli. Njih dvadesetak razasutih po svijetu sastaju se jednom godišnje na grubišnopoljskim susretima.
- Obnovili smo neke pokidane veze vodeći se jednim isključivim kriterijem – samo s onima koji nisu ukaljali prste ni obraz. Na taj način prihvaćam i prijatelje na društvenim mrežama. Ima i onih koji danas kažu "blago vama, vi možete svugdje". Tako i jest. Ali to blago je imalo svoju cijenu. Rukovodim se krugovima, kao onaj Dante. Najmanje ih je u prvom krugu - govore nam supružnici.
Danas su u mirovini. Kako su se već ranije skućili u Istri, počeli su godinu provoditi u dva dijela. Ljeti u Peroju i Fažani, zimi u Lundu. Sjedimo pod trijemom njihovog istarskog doma, u drugom redu do mora. Vrata Fehirovih uvijek su širom otvorena za čašu dobrog vina, kriglu piva, šalicu kave, zrnca mudrosti, malo novih stihova, razmjenu iskustava, par viceva, vreću smijeha, zdjelicu smokava i ribu na gradele. Znaju to i susjedi, a ima ih ovdje ljeti odasvud, pa svako malo netko mahne ili navrati. Švedska zima ili istarsko ljeto, pitamo. Jedno bez drugog ne bi moglo, spremno odgovaraju.
