"Naše je samo ono što smo drugima dali", zapisao je svojedobno pjesnik Enes Kišević, a ta je njegova misao u potpunosti i u stvarnom smislu zaživjela netom nakon razornog potresa u Petrinji i okolici; samo sat pošto je dio grada i njegova područja sravnjen sa zemljom, zadarski poduzetnik Alen Perić ponudio je putem Facebooka nekoliko svojih slobodnih apartmana Banijcima koji su ostali bez krova nad glavom. Već mu se javilo nekoliko obitelji čije su kuće uslijed snažnih tektonskih podrhtavanja potpuno urušene ili teško oštećene. Periću su se vrlo brzo pridružili i drugi vlasnici turističkih objekata, pa je tim povezivanjem žrtava i ljudi koji su im spremni pomoći, pokrenut svojevrsni kotač dobrote u gradu koji i sam pamti nevesela razdoblja. Da cijela priča bude što organiziranija, odnosno da ne izmakne kontroli pa pođe u krivom smjeru, Alen je angažirao svoju suprugu i nekolicinu prijatelja u stvaranju svojevrsnog informativnog i distributivnog centra za žrtve potresa.
- Kad sam vidio prve izvještaje s potresom pogođenog područja, znao sam da moram nešto poduzeti i da su pri svemu tome važni ne dani, nego minute. Stoga je istu večer u Zadar stiglo nekoliko obitelji iz Siska i Petrinje, koje smo odmah prihvatili i smjestili. Jasno mi je odmah bilo da će žrtava potresa biti puno više: smještaj za njih bilo je relativno lako pronaći, ali nas je brinulo kako ćemo ih nahraniti i utopliti, posebice stoga što je među njima puno djece. Stoga smo putem Facebooka razglasili da nam trebaju donacije u hrani, pokrivačima, odjeći, higijenskim potrepštinama i sličnom, pa su već za nekoliko sati Zadrani i Zadranke takvim darovima gotovo u potpunosti ispunili jedan, trenutačno zatvoreni caffe-bar - objašnjava Perić.
Marko Bolić, voditelj kafića Porat na zadarskoj Obali kneza Branimira, danonoćno zaprima i razvrstava donacije što ih donose građani i građanke.
- Sve je to započeo naš susjed i prijatelj Alen i nema ovdje toga tko se nije odazvao njegovu pozivu. Priča se zakotrljala u svega nekoliko sati, pa sada cijeli Zadar zna za našu akciju. Svakog trenutka pridružuju se novi ljudi koji doista nude sve oblike pomoći, od apartmana do dječjih igračaka i slikovnica. U cijelom se gradu probudila velika humanost, a u znatnoj ste nam mjeri pomogli i vi, novinari. Tako je hrpa darova ovdje u Poratu sve veća, pa sada znamo da nitko neće ostati gladan ili nezbrinut na drugi način – kaže nam Marko.
Dovršivši razgovor s Bolićem, Alen nas poziva da s njime odemo do obližnjih Petrčana, gdje se u apartman upravo useljava jedna sisačka obitelj; htio bi ih osobno upoznati i zaželjeti im dobrodošlicu. Na petrčanskoj obali uskoro susrećemo Siščanku Zuhru Salihi i njezina petogodišnjeg sina Lukasa. Kada je žena doznala da je upravo Alen organizirao smještaj za njezinu obitelj, zamalo je zaplakala. Tu bujicu zahvalnosti on samozatajno zaustavlja: „Ma glavno da ste vi meni živi i zdravi.“
- Naša kuća u Sisku popucala je na sve strane i strah nas je bilo ući u nju, a kamoli ondje boraviti. Vidjeli smo na Facebooku Alenov poziv, stupili s njim u vezu, pa odmah pošli na put do adrese koju nam je dao. Dočekali su nas njegovi prijatelji, a sad sam, evo, i njega osobno upoznala. Žao mi je što suprug Jasmin i naša sedmogodišnjakinja Tia nisu ovdje: zaspali su od umora i iscrpljenosti u apartmanu, no ima vremena, upoznat će i oni našeg dobročinitelja. Svi ovi ljudi ovdje su divni, ništa ne pitaju, samo daju čim nešto spomenemo, makar neku igračku za djecu. Tia i Lukas to odmah dobiju kao da smo im najrođeniji. Premda nismo neki jako imućni ljudi, nešto novca imamo, pa smo odmah dali do znanja da bismo smještaj barem dijelom mogli i platiti, no to ne dolazi u obzir rekli su, pa smo im se odmah ispričali – objašnjava nam Zuhra.
Alen Perić (FOTO Vladimir Jurišić)
Iz Petrčana se vraćamo u Zadar da upoznamo još jednu potresom pogođenu porodicu, a dok se vozimo prema gradu Alen nam dodatno pojašnjava svoje motive i razloge pokretanja akcije pomoći.
- Vidite, svi ti ljudi koji ovdje pomažu čine to od srca i ništa ne traže zauzvrat. Bilo je ovdje ružno za vrijeme rata, mnoge rane još nisu zacijelile, ali sada nitko ne pita za pripadnost naciji ili stranci. Sve su to naši ljudi u nevolji i napokon je došao dan da se ne prebrojavaju krvna zrnca. Ljudi kojima pomažemo misle da su samo oni na dobitku, no varaju se: to smo i mi koji to činimo, jer nas pomaganje drugima čini sretnima i zadovoljnima. To nas čini ljudima - objašnjava nam Alen Perić.
U jednom apartmanu u zadarskom središtu upoznajemo Dragoljuba Todorovića i njegovu porodicu - suprugu Kristinu, punicu Ankicu te djecu, Aleksandra, Roka i Teu.
- Živjeli smo u zgradi blizu sisačke Željezare. U potresu su svi zidovi popucali, po stanu je sve porušeno, a mislim da je malo nedostajalo da i mi ondje zaglavimo. Tko zna kada ćemo i hoćemo li ikada više u tom prostoru moći stanovati. Nije nam bilo druge nego javiti se na FB-oglas, pa nas eto sad neplanirano na Jadranu i to u ekskluzivnom turističkom apartmanu. Ovdje su svi susretljivi, nema što nemamo. Štogod nam se u životu dalje bude događalo, ovaj grad i njegove ljude nećemo po dobru nikada zaboraviti - kaže Dragoljub. Todorović.
Za našeg razgovora, Alen "visi" na telefonu: organizira smještaj, koordinira pozive i poruke. Pokazuje nam jednu koju mu je poslao prijatelj Rajko iz Srbije: "Čast mi je što si moj drug, tvoja gesta je za svaku pohvalu. Na muci se poznaju junaci. Naklon do poda". To je možda najbolji komentar priče koja na najbolji način prkosi prirodnoj katastrofi.
