Tri su razloga da su građani Banjaluke, svega nekoliko sati nakon katastrofalnog potresa na Baniji, odmah započeli s organiziranjem humanitarne pomoći za stradalo stanovništvo. Prije svega, zemljotres, ma gdje bio, velika je nesreća za stanovnike područja gdje se dogodio. Nadalje, mnogi Srbi s Banije, prognani sa svojih ognjišta 1995., utočište su našli u gradu na Vrbasu, bježeći glavom bez obzira, gdje mnogi i danas žive. I na kraju, nema Banjalučanina, mladog ili starog, koji ne zna sve o tragediji koju je prouzročio, prije pola stoljeća, katastrofalan potres u njihovu gradu, o čemu se priča još i danas.
- Nije prošlo niti par sati kako su do nas stigle vijesti o zemljotresu na Baniji, a već smo počeli razmatrati mogućnosti i planove kako pomoći nesretnim ljudima – kaže nam Dragan Krošnjar, predsjednik kulturnog centra Sveti Sava iz Banjaluke, i pojašnjava:
- Kako je riječ o udruženju koje, između ostalog, okuplja i prognane Srbe iz Hrvatske, njegujući njihovu kulturu i običaje, nismo dvojili ni trenutka. Već sutradan organizirali smo akciju "Banija u srcu" i skupili 11 tisuća eura. Evo, danas smo na Baniji i dijelimo najugroženijima prikupljeni novac. U izboru onih kojima je najpotrebniji pomogli su nam parosi petrinjski i glinski Saša Umičević i Goran Kalamanda te Dragan Milić, pravni savjetnik Projekta građanskih prava u Sisku. Donaciju će primiti devet porodica s područja Gline i sedam iz okolice Petrinje, a s nama je i Gorana Samardžija, sekretarica kulturnog centra Sveti Sava - objašnjava Krošnjar.
U kući je opasno, sve škripi. Novac koji smo danas dobili od dobrih ljudi, neizmjerno nas je obradovao, kaže Silvana Plavljanić
Uslijedile su posjete zamršenim i zabačenim banijskim putevima do zaraslih zaselaka i susreti s iznenađenim domaćinima, od kojih mnogi nisu ni znali da im se, u njihovoj nevolji, barem malo posrećilo. Kada bismo pomno opisivali njihove susrete s dobročiniteljima, jedno čitavo izdanje Novosti ne bi bilo dovoljno veliko da u njega stanu sva zahvalnost, iznenađenje, suze radosnice i nevjerica zabilježena pri svakom susretu. U zaseoku Bajlovići, kraj Lušćana, Milana Bajlović mislila je da je riječ o šali.
- Ma je li moguće? Već smo mislili da su nas svi zaboravili. U kuću ne smijemo, sve je nahereno i ispucano. Spavamo u kamperici, imamo trinaestogodišnje dijete i nekako smo se osjećali zaboravljeni. Sada znamo da nismo - kaže nam Milana.
Kuća Ilije Mišljenovića, samotnjaka iz Lušćana, srušena je do temelja. Živi od nekoliko krava, bez ikakvih primanja, snalazi se kako zna i umije, a do ostvarivanja prava na mirovinu proći će još nekoliko godina.
- Ovo što sam iznenada dobio nije 700 eura, to je za mene više od 700 milijuna. Hvala gdje čuli i ne čuli - kaže nam Ilija.
Ljubomir i Biljana Peškir iz Moštanice bili su ganuti postupkom nenadanih gostiju.
- Taj novac nam je itekako važan, ali neka se ne uvrijede naši dobročinitelji, jednako toliko nam je važna ta posjeta, lijepa riječ i razumijevanje. Toga smo ovdje, poslije potresa, najviše željni. Bit će riže i makarona, bit će odjeće i sanitarnih proizvoda, ali osmijeha i razumijevanja sve je manje. Eto, to nam je važno. Netko nas se sjetio u nevolji - kaže Ljubomir.
Kraj napukle i neupotrebljive kuće zatekli smo tri žene, tri generacije Plavljanića. Vremešna Ljubica Plavljanić, njena kćerka Silvana i unuka Anđela.
- U kući je opasno, sve škripi. Od volontera smo dobili kampericu u kojoj spavamo, a kasnije smo od jedne tvrtke dobili i kontejner, pa se nekako snalazimo i nije tako loše. Novac koji smo danas dobili od dobrih ljudi, koje nikada ranije nisam vidjela niti za njih čula, neizmjerno nas je obradovao. Što reći, hvala do neba! - kaže nam Silvana Plavljanić iz Lušćana.
Ionako raseljeno i opustošeno selo Miljevići nedavni je potres još više opustošio i unesrećio. Trebale su godine da se, nakon povratka, kako-tako uhvati ritam života, no potres je vratio sve na početak.
- Kuća nije za stanovanje, spavamo u kontejneru koji smo dobili privatnim kanalima od ujaka. Nije nam lako, ali živa glava je na ramenu, pa je opet dobro. Sve će to na dobro izaći, samo treba vremena i strpljenja. Novac koji smo danas iznenada dobili, doslovno nas je šokirao. Dobili smo mi razne pomoći, hranu, deke, odjeću, čizme, baterije, kojekakve najlone i još mnogo štošta. Ali ovih 700 eura nam je najvažnije. Možemo ih upotrijebiti kako želimo. Dakle, mogu kupiti par ovaca, mogu zametnuti kokoši, netko može popraviti traktor, netko će kupiti sijačicu ili kosilicu. Zato nam je to važno. Svaka čast dobrim ljudima – kaže nam Zoran Miljević.
U Banskom Grabovcu tročlana obitelj Polimac, iznenađena posjetom, još više donacijom, poželjela je zajedničku fotografiju sa svojim dobročiniteljima. Kažu, za svaki slučaj, da se nikada ne zaboravi ovaj dan. Ljubica Popović godinama živi u Donjoj Bačugi, ali tamo, igrom slučaja i nespretnih i nesretnih okolnosti, nema prijavljenu adresu.
- Eto za mene velikog problema. Ne mogu ostvariti pravo na obnovu. Obratila sam se SNV-u i oni će mi, ako ikako mogu, pomoći da to riješim. Što se tiče ove novčane pomoći, što reći? Hvala dobrim ljudima. Ni sami ne znaju koliko mi taj novac znači. To nije samo novac, to je bogatstvo koje mi daje nadu. Hvala im - kaže Ljubica.
Uza sve mobitele, navigacije, satelite, strane svijeta i ruže vjetrova, zabačene kuće na Baniji, čijim domaćinima su uručene donacije, ne bi bilo moguće pronaći bez snalažljivosti Dragana Milića iz Projekta građanskih prava. Vodio je on Banjalučane i njihovu TV ekipu bespućima i zaraslim stazama i bogazama, a kad su svi mislili da treba desno, on je okretao lijevo i stizao na cilj.
- Nije bilo lako odabrati one kojima je novac u ovoj nevolji potreban. Potreban je svima, pa je zadatak bio prilično težak. Odlučili smo na temelju naših višemjesečnih obilazaka i iskustava na zaista vrlo stradalom terenu - objašnjava Milić.
Podjela novca prikupljenog u Banjaluci trajala je cijeli dan. Od zaselka do zaselka, od ruševine do ruševine, od velike nevolje, preko gorke sudbine, pa sve do tračka nade koju su Banjalučani, uz osmijeh i veliko razumijevanje, donijeli onima kojima je to itekako potrebno.