Novosti

Društvo

Sumnjive smrti u Rudopolju

Policiji nije bilo sumnjivo kako je 1995. nakon Oluje bilo moguće da slijepa i teško pokretna 86-godišnjakinja Stana Kordić izvrši suicid vješanjem o stablo, a dvojica njezinih sinova skončaju skokom u isti bunar, pri čemu je jedan od njih bio invalid bez obje ruke

Kada je ove godine hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović na kninskoj tvrđavi zaneseno besjedila o ‘besprijekornoj Oluji’, u tom se govoru nije našlo mjesta za žrtve te akcije. Ne znamo na kakvu je ‘besprijekornost’ mislila Grabar-Kitarović, ali znamo da je Hrvatska doista besprijekorno izgradila mit o vojnoj akciji zamišljenoj s ciljem slamanja vojske pobunjenih Srba, ali i protjerivanja srpskog stanovništva, uništavanja imovine i ubijanja pomisli da bi se izbjegli mogli vratiti u Hrvatsku. Što vrijeme više prolazi, sjećanja na prave ciljeve i zločine blijede, a povećava se broj prigodničarskih bulažnjenja kakvom smo svjedočili ove godine u Kninu. A dovoljno je samo malo zastati i zaviriti u bilo koje selo kojim su protutnjale čizme pobjedničke vojske da se sazna prava istina.

Jedno od takvih sela je Rudopolje, u ličkoj općini Vrhovine, pored Otočca. Danas je to mirno, obnovljeno selo, s kućama po brežuljcima u prekrasnoj prirodi, s napuštenom, prevelikom seoskom školom u centru i zapuštenim spomenikom iz vremena NOB-a, na kojem je osamdesetak imena poginulih partizana i žrtava fašističkog terora. Rudopolje je slično izgledalo i u ljeto 1995., kada su svoje položaje nakon četiri godine rata napustili vojnici srpske vojske RSK. Ubrzo nakon njih, u selo su ušli pripadnici Hrvatske vojske. U zaseoku Kordići tih se dana prisjećamo u društvu Nevenke Kordić, koja se malo prije rata vratila u rodno selo.

- Ovdje sam došla iz Zagreba, kad mi je mati Stana oslijepila i kad su mi bratu Iliji amputirane ruke. Tada sam ih ja došla dvoriti. To je bilo 1990., a ja sam u to vrijeme otišla u mirovinu. Tu me zatekao rat. Kad je bila Oluja, onda me jedna susjeda probudila i rekla da je počeo napad. Braća su mi rekla: ‘Ti, Nevenka, bježi, imaš djecu, mi ćemo ostati. Mi nijesmo nikom ništa krivi da nas ubiju.’ Tako sam ja otišla. Vozio me Dušan Ivanišević, koji je umro. Bio nas je pun traktor. Odveo nas je u Banju Luku. Sa mnom je bila njegova žena Marija, koja je bila Hrvatica. Ona se vratila odmah kući, a nas su prebacili kamionima u Srbiju i rasporedili po selima - priča Nevenka Kordić.

Nevenkina kćer Radmila Šarić u to je vrijeme radila u zagrebačkoj policiji. Imala je sreće, nije dobila otkaz kada su se Srbima tamo dijelili šakom i kapom. Imala je problema, bilo je provokacija, ali šefovi su je zaštitili. Priča nam što se događalo kada je HV ušao u selo.

- Prikupili su ljude i obavili s njima razgovore. Baza im je bila kod škole u centru sela. Pričali su s mojim ujacima Ilijom i Stojanom. Pitali su Iliju kako je nastradao. Ujak im je rekao da je prodavao tele pa se zimom vraćao kući pješke i da je pao, pa su mu ruke zbog smrzavanja morali odsjeći. ‘Vi ste čisti i možete ići svojoj kući’, rekao mu je vojnik. Nakon par dana došla je riječka brigada, koja je valjda čistila teren - priča Radmila.

Tada se dogodio zločin. Vojnici iz Rijeke zauzeli su kuću koja je od Kordića udaljena ni sto metara. Tu su se zabavljali, opijali i odlazili u akcije čišćenja terena. O tome što se dalje događalo postoje dvije verzije. Prema službenoj verziji policije i institucija hrvatske države, Nevenkina braća, a Radmilini ujaci Stojan i Ilija Kordić, iz nepoznatog razloga završili su na dnu obiteljskog bunara ispred kuća, a majka im Stana objesila se o šljivu pored kuće. Nevenka Kordić i Radmila Šarić ne vjeruju službenoj verziji, nego smatraju da su njihovi najbliži ubijeni. Nakon izbjeglištva, Nevenka se iz Srbije vratila 1999. godine.

Ti vojnici bili su smješteni u prvoj kući do naše. Oni su moju baku ubili i zakopali. Rekli su da se ubila, pa su je zakopali blizu kuće, nisu je ni na groblje odnijeli – priča Radmila Šarić

- Tada su mi rekli što je bilo s mojom braćom. Iz općine su pozvali Mariju i Kostu Ivaniševića da prisustvuju kad su vadili tijela. Ta vojska UNPROFOR-a sahranila ih je u groblje. Kad sam se vratila, ja sam došla na groblje i našla svoju braću, a mati mi je bila zakopana tu u šljivaru - govori Nevenka.

Ni njena kćer Radmila ne vjeruje u službenu istinu. Nedavno su tijela njenih ujaka ekshumirana pa službeno pokopana, nakon što je konačno završena identifikacija. Do tada su ležali u neoznačenim grobovima.

- Ja ne mogu nikome vjerovati, danas svi sve negiraju. Na sprovodu nas je bilo tek dvoje-troje. Ljudi su preplašeni i misle da su gotovi ako nešto kažu. Ti vojnici bili su smješteni u prvoj kući do naše. Oni su moju baku ubili i zakopali. Rekli su da se ubila, pa su je zakopali blizu kuće, nisu je ni na groblje odnijeli - uvjerena je Radmila.

Od MUP-a je tražila da se smrt njenih najbližih istraži kao mogući ratni zločin. Dobila je odgovor da je policajac na terenu pronašao tijelo i da je zaključio da je njena baka ‘počinila samoubojstvo vješanjem’. Na zahtjev policije, na teren tada izlazi mrtvozornik dr. Boris Kovačević, koji je navodno izvršio ‘očevid i pregled leša’, te potvrdio kako je baka Stana digla ruku na sebe. Što se tiče Ilije i Stojana Kordića, policija je odgovorila da su oni nađeni u bunaru tek 4. listopada 1995., također od lokalnog policajca. U šturom policijskom izvještaju ne piše kako je moguće da slijepa starica od 86 godina pronađe konopac, sama napusti kuću, ode do šljivika, prebaci uže preko grane, napravi omču i objesi se o šljivu. Njenoj kćeri Nevenki to je nemoguće zamisliti.

- Ona ništa nije mogla sama. Imali smo poljski WC, ali ja sam je na njega morala voditi - kaže.

O kvaliteti ‘očevida i pregleda leša’ na licu mjesta čula je od ljudi koji su njenu baku otkopavali.

Liječnica u lokalnom Domu zdravlja je utvrdila da na tijelima Ilije i Stojana Kordića, koja su dva mjeseca bila u vodi, ‘nema vidljivih tragova povrede, odnosno nasilja, te da je smrt nastupila vjerojatno utapanjem’

- Kada su nam baku vadili iz toga groba iza kuće, tu je bila inspektorica iz Otočca. Seljani su iskopavali tijelo. Jednom čovjeku nije bilo dobro, a ovaj drugi kada je kopao, naišao je na deku u koju je baka zamotana i ostavljena, a na deki složene četiri čahure. To je bilo prije više od 15 godina. Čovjek je čahure uzeo i dao nama. Kada su baku iskopali, samo su ostatke na brzinu pregledali i rekli da je možemo pokopati u groblje. Nikakvog detaljnog pregleda nije bilo. Sve je bilo nedorečeno - priča Nevenka Kordić.

Slično su utvrđivane i okolnosti smrti njenih ujaka. Braća su prije rata radila na željeznici. Kako je Ilija bio invalid, a trebalo se brinuti i za majku, tako je Stojan bio pošteđen mobilizacije i nije sudjelovao u ratu, ali im to očito nije pomoglo. Policija kaže da je nakon vađenja iz bunara u listopadu 1995. tijela pregledala dr. Tatjana Marinić, liječnica u lokalnom Domu zdravlja, koja je utvrdila da na tijelima koja su dva mjeseca bila u vodi ‘nema vidljivih tragova povrede, odnosno nasilja, te da je smrt nastupila vjerojatno utapanjem’.

U odgovoru policajaca iz Otočca nema pitanja koja bi u normalnoj zemlji tokom svih ovih godina trebala biti postavljena. Na primjer, nekoga bi možda zaintrigiralo kako je moguće da nakon navodnog suicida slijepe starice nikoga ne zainteresira nestanak njezinih sinova. Oko kuće su se motali policajci, ali nikome nije bilo sumnjivo da nigdje nema Ilije i Stojana, iako su njihove stvari bile svugdje uokolo. Tijela braće su na kraju otkrili ljudi koji su popisivali ratnu štetu. Njima je, za razliku od policije, bilo sumnjivo što ih nema pa su zavirili u bunar.

Brzina i površnost kojom su pregledana tijela nesretnih Kordića svjedoče o žurbi kojom su institucije njihove domovine htjele njihovu smrt gurnuti pod tepih i zaboraviti da su ikada postojali. O atmosferi koja je tada vladala u društvu svjedoči Radmila Šarić.

- Mi smo 1999. prijavili mamu ovdje i tražili obnovu. Proglasili smo baku i ujake mrtvima. Kada smo poslije Oluje došli, bilo je jako teško. Vikali su na nas i vrijeđali nas. U općini nas je službenik psovao vičući da se nismo smjeli vratiti. Majka je morala živjeti deset godina nakon povratka u baraci od 15 kvadrata, pored srušene i spaljene kuće. Tri puta su nam odbili zahtjev za obnovu. Stalno su tražili birokratske greške. Onda je naš načelnik iz Općine Vrhovine odveo moju majku u Gospić, pa se sve riješilo - kaže Radmila.

Do današnjeg dana puno se toga promijenilo nabolje, ali obitelj je povrijedio odnos prema njima i prilikom ekshumacije tijela Ilije i Stojana, koja je napravljena prije mjesec dana na groblju.

- Napravili su ekshumaciju, a da mojoj majci nisu ni rekli. Tek nakon dva tjedna je došao policajac. Policija nas nikada ništa nije pitala, istrage nikakve nije bilo. Mama je vidjela da se nešto na groblju dešava. Vidjela je policiju i kamione. Pitala je susjedu, a ona joj kaže: ‘Ti ne znaš? Ono tvoju braću iskopavaju…’ Mogli su joj barem reći da su došli po njih - navodi Radmila.

Prošle su 24 godine od tragičnog kraja Ilije, Stojana i njihove majke Stane. Objašnjenje o kolektivnom suicidu ni Radmila ni Nevenka neće prihvatiti. One vjeruju da su vojnici iz riječke brigade, koji su boravili u njihovom susjedstvu, adresa na kojoj bi trebalo postaviti pitanja o okolnosti smrti njihovih najmilijih. Međutim, kako je ovdje za policiju riječ o suicidu, te vojnike nikada nitko nije ništa pitao. Nitko vjerojatno nikada neće pitati ni liječnike, koji su pregled tijela obavili na livadi i autoritativno potvrdili tezu o samoubojstvu.

Društvo

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više