Dragan Primorac, predsjednički kandidat HDZ-a, pozvao je prošli tjedan načelnika Glavnog stožera HV-a generala Tihomira Kundida i druge visoke časnike da "ostave strah sa strane" i "da izađu s istinom", a ako ih predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik Zoran Milanović zbog toga umirovi ili smijeni, on, Primorac, obećava im da će ih vratiti na dužnosti nakon što preuzme položaj na kojem je sad Milanović. Te riječi ne mogu se protumačiti nikako drukčije nego kao nagovaranje vojnog vrha da otkaže poslušnost i upusti se u javni sukob s predsjednikom države, odnosno da pogazi Ustav, zakone i pravilnike koji definiraju ulogu vojske u demokratskom poretku i reguliraju odnos aktivnih vojnika prema civilnoj vlasti.
Drugim riječima, bio je to poziv na vojni udar, poziv nezabilježen iz usta jednog civila otkako je samostalne Hrvatske. Tako su, uostalom, Primorčev nadrealni istup protumačili svi koji su ga komentirali, osim Andreja Plenkovića. Takvim ga je u prvoj izjavi ocijenio i predsjednik Hrvatskog generalskog zbora Marinko Krešić, e da bi dan poslije relativizirao i svoje i Primorčeve riječi, posežući za tragikomičnim izlikama i objašnjenjima.
Je li Plenković krajem srpnja ove godine, kad je odlučio da će HDZ podržati Primorčevu kandidaturu, znao da je njegov kandidat protuzakonitim i samovoljnim postupanjem oštetio državu za 3,6 milijuna eura?
Primorac, međutim, ništa nije relativizirao, nije reterirao, nije čak ni ušutio i sačekao da se bura smiri sama od sebe, da njegov ispad sklizne u javni zaborav. Nastavio je u istom tonu. Na Facebooku je, dan za danom, objavio statuse u kojima govori da se Milanović očito boji istine te da Kundid i ostali iz generalštaba imaju pravo, ako ne i domoljubnu obavezu, da narodu obznane istinu, da raskrinkaju predsjednikove laži. No u čemu se sastoji ta "istina" koju bi Glavni stožer, čak kad bismo i zanemarili protuustavni i protuzakoniti karakter takvog postupka, trebao suprotstaviti Milanovićevim navodnim lažima? Što bi nam to i o čemu trebao saopćiti vojni vrh?
To da obučno-sigurnosno-logistička aktivnost NATO-a pod nazivom NSATU – inače, prva proukrajinska aktivnost pod okriljem NATO-a kao organizacije otkako je započela ruska agresija na Ukrajinu – ne znači stupanje NATO-a, pa onda ni Hrvatske, u rat protiv Rusije? Ne, jer vojska nema, i ne smije imati nikakvih ekskluzivnih podataka o tome: sve informacije i sve odluke u političkoj su domeni, a zadaća je vojske da provodi zapovijedi onih koje su građani i Ustav ovlastili za taj posao. Ili bi generali u formi istine trebali javno iznijeti svoje želje kad je riječ o političkim odlukama i preferencijama? I što bi se dogodilo s ustavnopravnim poretkom kad bi se generalske želje tretirale kao istina, kojoj bi se onda prilagođavala demokratski izabrana vlast? HDZ-ov kandidat ne zamara se takvim pitanjima: dohvatio se pojma istine kao apstraktne šifre iza koje zjapi praznina i koja je namijenjena zavođenju lakovjernih.
Primorčevo retoričko zaoštravanje prema Milanoviću – ustvari općenito političko glavinjanje i nerazumijevanje težine vlastitih riječi – posljedica je panike koja ga je zahvatila u suočenju s ozbiljnim aferama koje mu, gotovo na tjednoj bazi, otkrivaju istraživački novinari i na koje on nema adekvatnog odgovora te u suočenju s anketama o popularnosti predsjedničkih kandidata mjesec i pol-dva uoči izbora. Kampanja mu je na rubu raspada i prije službenog početka, a on djeluje neuvjerljivo i sasvim dezorijentirano u pogledu propagandnog koncepta koji bi ga trebao dovesti na Pantovčak, pa posljednjih tjedana, zapravo, ne radi ništa drugo nego prati istupe Andreja Plenkovića i svojim riječima potom prenosi njegove optužbe na račun Milanovića: svojim riječima u ovom slučaju znači to da se trudi pojačati težinu premijerovih invektiva, što ga redovito uvaljuje u još veće nevolje.
Prati ga u stopu – Dragan Primorac i Andrej Plenković (Foto: Slavko Midžor/PIXSELL)
To se čini kao panično odstupanje od prvotne strategije koja se sastojala u ovome: Plenković i drugi viđeniji HDZ-ovci uvlače Milanovića u neprestane sukobe i u razmjenu optužbi, dok nasmijani i hvalisavi Primorac za to vrijeme širi poruke ljubavi, zajedništva i prosperiteta te obećava dovođenje stranih investitora i jačanje međunarodnog ugleda Hrvatske zahvaljujući vezama i prijateljstvima po svijetu.
Sad su i HDZ, i Plenković i Primorac sve karte bacili na pokušaje da različitim oblicima zapodijevanja kavge isprovociraju Milanovića u tolikoj mjeri da izgovori ili učini nešto što bi mu moglo dramatično naštetiti. Sva je prilika da će se tako nastaviti do kraja kampanje, odnosno da će pretendent na drugi predsjednički mandat biti ozloglašavan neprijateljem Hrvatske vojske i sigurnosnog aparata, hrvatske diplomacije, NATO-a, zapada i Hrvatske kao takve. Jasno je da Primorac ne može pobijediti Milanovića, ali Milanović možda može pobijediti samoga sebe ako izgubi živce i prihvati svođenje kampanje na kaotično šamaranje optužujućim kvalifikacijama.
Prema posljednjem istraživanju Ipsosa, ako se u drugom krugu nađu Milanović i Primorac, Milanović pobjeđuje s dvadesetak postotaka razlike. Ako bi nekim čudom u drugi krug ušli Primorac i Selak Raspudić, HDZ-ov pulen opet bi doživio poraz
"Vrijeme je za novoga predsjednika, jer ovo je kaos, nepoštivanje institucija. Hrvatski narod treba brutalno Milanovića kazniti na izborima", izjavio je Plenković u ponedjeljak i dodao da bi primjerena reakcija na Milanovićevo ponašanje bile masovne demonstracije na Pantovčaku. Time je dao do znanja da neće prezati ni od čega u borbi protiv svog jedinog ozbiljnog konkurenta na političkoj sceni. Time je, također, dao do znanja da su ga osobni animozitet i svojevrsna negativna opsesija odveli u političku iracionalnost, jer kako drukčije shvatiti ono što je izjavio u utorak: "Da biste surađivali s nekim, taj mora, prije svega, biti normalan."
Dakle, Primorčeve afere. Najkrupnija je ona koju su otvorile Novosti i tiče se usmenih dogovora tadašnjeg ministra znanosti i obrazovanja Primorca i njegovih suradnika s privatnom građevinskom tvrtkom, koja je izgradila i potom Primorčevu ministarstvu iznajmila zgradu na zagrebačkim Sveticama, o građevinskim preinakama u korist ministrova komfora i o prilično luksuznom namještaju za opremanje ministrovih radnih odaja. Bilo je to 2008. godine. Unatoč tome što su radovi izvedeni, rečeno ministarstvo nije ih platilo, jer nije imalo zakonit način da to učini, pa je 2011. pokrenut sudski spor koji je pravomoćno okončan na Visokom trgovačkom sudu tek u ožujku ove godine.
Tvrtki Svetice-centar dosuđeno je 3,6 milijuna eura, uključujući kamate, a novac je potom skinut s računa Ministarstva znanosti i obrazovanja. Primorac sve nemušto negira i ne obazire se ni na dokaze ni na pravomoćnu sudsku presudu: on, zapravo, sugerira da je Visoki trgovački sud donio pogrešnu i neutemeljenu odluku, ali ne podastire ni jedan jedini argument u prilog svojim aluzijama, kao što ne daje ni dokaze koji bi mu potkrijepili lupetanje o platformi Možemo! i Ivani Kekin.
Tihomir Kundid i Zoran Milanović na svečanom prijemu povodom Dana Hrvatske vojske, maj 2024. (Foto: Luka Stanzl/PIXSELL)
Je li Plenković krajem srpnja ove godine, kad je odlučio da će HDZ podržati Primorčevu kandidaturu, znao za ovu presudu, to jest je li znao da je njegov kandidat protuzakonitim i samovoljnim postupanjem oštetio državu za 3,6 milijuna eura? Ako je znao i svejedno podržao Primorca, riječ je o silnoj drskosti i prijeziru prema građanima. Ako nije znao, zabrinjavajuće je da premijer nije bio obaviješten da je država temeljem nedavne sudske presude ostala bez 3,6 milijuna eura i kako se to zbilo, a čak i ako dopustimo mogućnost da spomenuta cifra nije dovoljno visoka da bi privukla njegovu pozornost, ostaje neobjašnjivo zašto se nije raspitao.
Nije se, po svemu sudeći, raspitao ni o čemu iz Primorčeve prošlosti obavijene maglama mistifikacija i samohvale, pa ni o tome kako su on i neki članovi njegove obitelji početkom ovoga stoljeća dolazili do stanova u Zagrebu i Splitu, o čemu je prvi pisao portal Telegram. Primorac još uvijek nije ni pokušao objasniti koji su to prihodi njemu i njegovoj supruzi omogućili kupovinu impozantnog broja stambenih kvadrata u glavnom gradu u relativno kratkom razdoblju. Neće biti nikakvo iznenađenja ako do izbora doznamo još kompromitantnih priča o HDZ-ovom kandidatu, kojeg Plenković ništa nije pitao, jer je valjda bio jedini zainteresiran za ulogu HDZ-ova predsjedničkoj kandidata.
Što se tiče anketa, stvari ugrubo stoje tako da je Milanović na 35-37 posto podrške, Primorac na oko 25, Marija Selak Raspudić na desetak posto, Ivana Kekin na pet do sedam, dok su ostali ispod pet posto. Prema posljednjem (listopadskom) istraživanju Ipsosa za Novu TV, ako se u drugom krugu nađu Milanović i Primorac, što je najvjerojatnija solucija, Milanović pobjeđuje s dvadesetak postotaka razlike. No za Primorca i Plenkovića postoji i gora vijest: ako bi nekim čudom u drugi krug ušli Primorac i Selak Raspudić, HDZ-ov pulen opet bi doživio poraz, tijesan ali poraz.
To je za spomenuti dvojac gora vijest zbog toga što – osim da je Primorac slabašan kandidat – kazuje da među biračima prevladava svijest da HDZ-u treba onemogućiti preuzimanje kompletne vlasti, naročito u svjetlu Plenkovićevih autokratskih nagnuća. Tu Milanovićevu startnu prednost teško bi anulirao i netko politički neusporedivo talentiraniji i biografski čišći od Primorca. Va banque napad na Milanovića utoliko je donekle shvatljiv iz Primorčeve perspektive, on nema što izgubiti, ali Plenkovićeva situacija nije takva: on bi ipak morao malo više i opreznije razmišljati o danu koji će svanuti poslije drugog kruga predsjedničkih izbora.
