Calais je grad na sjeveru Francuske, smješten na najužem dijelu kanala La Manche: najbliža je kontinentalna točka prema britanskom otoku, u njemu živi sedamdesetak hiljada stanovnika, a poznat je i po povijesnoj ulozi u brojnim ratovima, od Stogodišnjega do Drugoga svjetskoga. Međutim, ovoga nas puta neće interesirati kao grad bogate prošlosti, nego kao svojevrsni mostobran za hiljade i hiljade izbjeglica koji se unazad petnaestak godina, pristižući u ovaj dio francuske Flandrije iz svojih ratovima porušenih zemalja, pokušavaju domoći Dovera i Velike Britanije. Nedaleko luke Calais, naime, smješteno je privremeno šatorsko naselje za izbjeglice s Bliskog istoka i iz Afrike. U ‘Džungli’, kako nazivaju taj kamp, migranti podižu privremena naselja iz kojih – obično pod okriljem noći i skriveni ispod cerada kamiona, u potpalubljima trajekata i prtljažnicima automobila – pokušavaju prijeći stroge kontrole i pronaći bolji život na britanskom otoku.
Prolazimo kroz improvizirane stambene objekte, preko blata i vode. Oko nas na stotine raznobojnih šatora, koji bi iz daljine mogli nalikovati nekakvome festivalskom kampu. Unutar migrantskog logora podignute su i prve improvizirane trgovine: u jednoj od njih Ibrahim, koji je ovamo stigao prije samo 12 dana, puni već pripremljene listove papira duhanom. Na jednoj od sklepanih baraka netko je postavio ciničan natpis ‘Hotel’, drugim se pozdravlja Amerika, možda kao krajnji izbjeglički cilj. U kampu nazvanom ‘Džungla II’ danas je više od šest hiljada ljudi. Njihova je patnja ista kao i patnja koju proteklih mjeseci gledamo kod izbjeglica na Balkanu. Ograda i žica koje okružuju luku i ulaz u Eurotunel ispod La Manchea iste su kao i one podignute u Mađarskoj, Bugarskoj i Grčkoj. Za izbjeglice u Calaisu Francuska je samo tranzitna zemlja, kao što je to Mađarska izbjeglicama na balkanskoj ruti; Velika Britanija za njih je obećana zemlja, kao što je to Njemačka za ‘naše’ izbjeglice.
Svake noći ljudi pokušavaju preskočiti i probiti metalnu ogradu oko luke i obližnjeg Eurotunela. Obično se podijele u nekoliko grupa, pa se policijske snage moraju koncentrirati na određene točke, sve dok se jedna od nenadziranih grupa, uz više ili manje sreće, ne uspije probiti do tunela ili željeznice. Nedavno je dvoje ljudi ovdje izgubilo živote. Policija i predstavnici Eurotunela tvrde da je nemoguće kontrolirati situaciju. Teško je u srcu ekonomskog i političkog centra Europe zamisliti kamp u kojem ljudi žive u najgorim uvjetima: bez vode, u blatu, ispod krovova improviziranih potleušica i pod šatorima. Svi odavde žele samo što prije otići. Prema posljednjim vijestima, francuska je vlada odlučila rasformirati kamp u Calaisu i raseliti izbjeglice. Kako će to izgledati, tek će se vidjeti.
- Nažalost, ne postoji koordinacija humanitarnih organizacija na terenu. Uvjeti su, kao što i sami vidite, izuzetno loši. Neki ljudi prisiljeni su živjeti ovdje mjesecima, čak i oni koji traže azil - žali se psihologica Marchado Hernandez, volonterka s Kanarskih otoka.
Primjećujemo da su ljudi u naselju grupirani prema nacionalnosti. U istočnom dijelu kampa su uglavnom Afrikanci, ljudi iz Eritreje, Sudana i Etiopije; do njih su Afganistanci, nešto dalje Sirijci, a ima i izbjeglica iz Irana i Kuvajta. Inozemne organizacije u međuvremenu su podigle crkvu, privremenu školu, prostor za klanjanje, knjižnicu i improvizirane tuševe. U jednom od velikih šatora okupljeni muškarci vrte kotače prerađenih bicikala, čija dinama tako pune mobitele. Tišina i neugoda dok kroz kamp prolazi dvadeset francuskih žandara pod punom ratnom opremom i s dugim cijevima.
Ne smijemo dopustiti da centri za prihvat izbjeglica dođu u ruke privatnih kompanija, što se već nagovještava. Europa priprema teren za dolazak desnice. Kad govorimo o migrantima, moramo biti svjesni da zapravo govorimo o radnicima – kaže Miguel Urban iz Podemosa
Iz Calaisa odlazimo u Bruxelles, gdje se odvijaju prve pripreme za sastanak čelnika EU-samita, odnosno sastanak Europskog vijeća na kojem su se, uz ostalo, trebali donijeti zaključci o deportaciji oko 400.000 ekonomskih migranata. Kao kontrapolitika, tih su se dana u Bruxellesu održavale demonstracije i sastanci brojnih socijalnih pokreta, lijevih političkih stranaka i sindikata iz cijele Europe, pod zajedničkim nazivom OX15 – na tom svojevrsnom alter-samitu pod parolama ‘Oxy! Basta! Enough! Izgradimo drukčiju Europu!’ demonstriralo se protiv trgovinskih sporazuma između SAD-a i EU-a, dakle protiv TTIP-a i CETA-e, protiv mjera štednje i protiv antiimigracijske politike Unije, a skup je iskorišten i da se sve te lijeve europske političke energije pokušaju usmjeriti prema, kako je pisalo na pozivu organizacije Blockupy, ‘europeizaciji grčkog NE’ politici Trojke.
Za razliku od uglavnom humanitarnog narativa koji se koristi u Hrvatskoj, aktivisti su u Bruxellesu govorili o prijekoj potrebi da se situacija sagleda politički.
- Ovo što danas radi Mađarska jednako je politici koju već dulje provode Španjolska i Francuska - kaže europarlamentarac Miguel Urban iz španjolskog Podemosa.
- Moramo se suprotstaviti ideji granatiranja brodova kojima migranti putuju za Europu. Ne smijemo prihvatiti lažnu razliku između izbjeglica i ekonomskih migranata. Uspostavljanjem tzv. hotspotova započet će i deportacije ljudi koji nisu pobjegli isključivo zbog rata. Ne smijemo na to pristati i moramo tražiti adekvatno rješenje kako da direktnim akcijama utječemo na takvu politiku. Ne smijemo dopustiti da centri za prihvat izbjeglica dođu u ruke privatnih kompanija, što se već nagovještava. Europa priprema teren za dolazak desnice. Kad govorimo o migrantima, moramo biti svjesni da zapravo govorimo o radnicima - nastavlja Urban.
Migracije postaju najvažnijom temom kako unutar centralnoga europskoga političkog diskursa tako i unutar europskih socijalnih pokreta, čiji je jedan dio bio i u Bruxellesu. Ovdje više nitko ne govori o humanitarnoj krizi, nego o krizi Šengenskog i Dablinskog sporazuma, odnosno o krizi Europske unije, koja je možda i u najdubljim problemima od svog nastanka. Upravo na pitanju migracija i izbjeglica u Bruxellesu su kao nikad dosad bile vidljive sve političke dubioze, neslaganja i sukobi između sjevera i juga, između bogatijih i siromašnijih država, između centra i periferije. Stoga nije čudno da se čelnici EU-a nisu uspjeli dogovoriti ništa konkretno po tom pitanju. Jedino su se složili s potkupljivanjem Turske, odnosno pristali su na njemački plan da se toj zemlji, kao nagrada za buduće interniranje izbjeglica, ponudi financijski poticaj od preko tri milijarde eura, mogućnost bezviznog putovanja za njezine građane od 2016. i nastavak obustavljenih pregovora o članstvu u EU-u.
Na briselskim je ulicama za trajanja EU-samita nivo sigurnosti podignut do maksimuma: metalne prepreke, vodeni topovi i vojska s dugim cijevima. Ista ona vojska kakva je na mađarskoj granici, ovdje je bila na ulicama oko zgrade EK-a i obližnjih kompanija
Predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker izjavio je da je namjera čelnika EU-a da oko dva milijuna sirijskih izbjeglica ostane u Turskoj, državi koja bi mogla uskoro dobiti status ‘sigurne zemlje’, iako je u njoj samo na nedavnim mirovnim demonstracijama ubijeno više od stotinu ljudi, a državna represija je jača nego ikad. Istovremeno, to je zemlja s izuzetno lošim tretmanom tražitelja azila.
Restriktivna politika prema izbjeglicama i dalje se nastavlja. Kao što je ostao nedirnut i konsenzus prema kojem jačaju mjere zaštite vanjskih granica EU-a, posljedica čega je dodatno financiranje FRONTEX-a, koji u tu svrhu traži novih 775 zaposlenika. Dakle u predstojećem razdoblju možemo očekivati masovne deportacije svih onih koji budu proglašeni nepoželjnima, a prije svega se pod tim podrazumijevaju ljudi koji se smatraju ekonomskim migrantima ili oni koji su pobjegli od pogubnih posljedica klimatskih promjena. Istovremeno, države na europskoj periferiji, u zamjenu za investicije i druge različite povlastice, preuzet će ulogu tzv. hotspotova, u kojima će migranti biti zadržavani mimo svoje volje i najčešće bez adekvatne zaštite.
Njemačka vrlo dobro zna da od svega toga u konačnici može profitirati, praktički pokrenuti novi akumulacijski ciklus, ovaj put oslonjen na jeftinu izbjegličku radnu snagu. Hotspotovima se ponajprije protive Talijani, koji su jasno izjavili da ne žele ‘koncentracijske logore’ na svom teritoriju. Unatoč talijanskom nezadovoljstvu, prvi bi takvi logori, u kojem će svi migranti biti registrirani primjenom punoga biometrijskog tretmana, bili smješteni upravo na talijanskom otoku Lampedusi i na grčkom Lezbosu.
Na briselskim je ulicama za trajanja EU-samita nivo sigurnosti podignut do maksimuma. Bila je jasno vidljiva sva arhitektura europske političke i policijske moći, na svakom su koraku bile metalne prepreke s bodljikavom žicom povezane lancima, kamioni s vodenim topovima i vojska s dugim cijevima. Da, ista ona vojska kakva je na mađarskoj granici, ovdje je bila na ulicama oko zgrade Europske komisije i obližnjih kompanija: grad su nadlijetali helikopteri, a svaku aktivnost pratili su policajci u civilu i nadzirale kamere.
U sklopu alter-samita održan je i Europski marš, na kojem je nekoliko hiljada demonstranta prošlo ispred ključnih adresa briselske administracije. Zaustavili su se posebno pred ambasadama Turske i Njemačke, čime se željela istaknuti negativna uloga kancelarke Angele Merkel i predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana u izbjegličkoj krizi. Naime, kancelarka nije samo stala na obećanjima da će započeti s deportacijama, nego su prvi avioni s nesretnim migrantima već vraćeni iz Njemačke u Tursku i u neke balkanske zemlje. Erdogan je pak negativac radi brutalne politike službene Ankare prema izbjeglicama iz Sirije.
Sedmodnevni alter-samit obuhvatio je i akciju tijekom utakmice Belgija – Izrael, igrane tih dana, a protiv izraelske politike prema Palestincima. Na brojnim mjestima u gradu održavali su se skupovi, razgovori i diskusije na spomenute teme, a vrhunac je bio 15. listopada, kad su na nekoliko sati blokirani neki dijelovi grada, ponajviše oni u kojima su zgrade EU-administracije. Osim medijskog odjeka, pokušaja animiranja ljudi za nove politike i homogenizaciju europskih socijalnih pokreta, rezultat alter-samita su i 104 uhapšena demonstranta.
Pred nama je, očito, vrijeme formiranja novih saveza unutar europskih socijalnih pokreta, što bi moglo rezultirati dosad neviđenom političkom frontom s ciljem, kako piše u jednom pozivu na akciju, stvaranja Europe odozdo.
