Potpisi predstavnika Srbije, Kosova i Europske unije koje su stavili na Briselski sporazum i njegove anekse već desetak godina skupljaju prašinu, a neke od najvažnijih točaka tih pravno obvezujućih međunarodnih dokumenata nisu realizirane. Ostale su mrtvo slovo na papiru uglavnom zbog odbijanja kosovskih vlasti da institucionaliziraju političku, kulturnu i teritorijalnu autonomiju Srba na Kosovu. No zbog toga je malo koga u Briselu, Berlinu, Parizu i Vašingtonu boljela glava sve dok Putinova Rusija nije krenula ognjem i mačem na teritoriju Ukrajine uspostavljati svoje Kosovo. Od tada navrat-nanos pokušavaju zatrpati kosovski žar na Balkanu kako se ne bi ponovno rasplamsao i spojio s ratnim požarom koji hara Ukrajinom. Već je rusko pripajanje Krima pokazalo da formiranje i priznavanje samostalne kosovske države na dijelu teritorija Srbije neće ostati specifični globalni izuzetak koji su odobrili i oživotvorili SAD, uvjerljiva većina članica Europske unije i tanka većina članica Ujedinjenih naroda. Ruska agresija na Ukrajinu i otimanje dijelova njezina teritorija s ruskim stanovništvom drastično su potvrdili da kosovski izuzetak itekako ima potencijala da postane pravilo u procesu formiranja novog svjetskog poretka.
Kako je Briselski sporazum u suštini kreiran da bi privolio Srbiju da dobrovoljno prizna realnost samostalne kosovske države, blokada njegove realizacije u režiji vlasti u Prištini omogućila je i Beogradu da se sve odlučnije odupire postizanju "sveobuhvatnog sporazuma u čijem je središtu međusobno priznanje Srbije i Kosova". Nakon što su godinama Prištini prešutno odobravali da ne realizira onaj dio Briselskog sporazuma kojim se mamilo Srbiju da "prizna kosovsku realnost", Brisel i Vašington ostali su bez municije kojom bi pucali po Beogradu kako bi ga po kratkom postupku natjerali da se dobrovoljno odrekne Kosova i navodno potvrdi njihovu tezu o kosovskom izuzetku koji potvrđuje globalno pravilo o nepromjenjivosti državnih granica silom.
EU i SAD deset su godina Prištini dopuštali da pozivajući se na kosovski ustav ne formira Zajednicu srpskih općina, a istovremeno su od Beograda očekivali da kršeći srpski ustav prizna Kosovo. Pritom su pristupne pregovore za članstvo u Europskoj uniji koristili da metodom kuhane žabe Srbiju privedu pameti. Ruska agresija na Ukrajinu okrenula je svijet na glavu i znatno ubrzala sve globalne procese, pa se i mrcvarenje Briselskog sporazuma više nije moglo nastaviti. Na stol je stavljen novi europski plan kojim se pokušava udahnuti novi život Briselskom sporazumu i svim njegovim aneksima. Nakon lansiranih različitih varijanti kojima se još jednom pokušalo na prepad od Srbije iskamčiti makar posredno priznavanje Kosova, europski je plan sada dobio službenu verziju kao prijedlog Sporazuma o putu normalizacije odnosa Srbije i Kosova.
Iako se radi tek o sporazumu kojim se dodatno razrađuje i ponešto preciznije definira realizacija onog Briselskog i njegovih aneksa, novi je europski plan političkom mitomanijom gotovo proglašen završnim dokumentom kojim se stavlja točka na srpsko priznanje kosovske državne samostalnosti. Da se od buhe radilo slona najzornije svjedoči prozivanje srpskog predsjednika Aleksandra Vučića zbog njegova odbijanja da potpiše novi europski plan koji je javno u cijelosti prihvatio, osim u dijelu kojim se načelno otvara mogućnost da se Srbija suglasi s članstvom Kosova u UN-u i tako službeno prizna njegovu državnu samostalnost. A Briselski sporazum upravo je ogledni primjer da i potpisani međunarodni sporazumi ne vrijede pišljivog boba sve dok ih oni koji bi ih morali realizirati prekrajaju i svode na svoju prčiju.
Višemjesečno nadigravanje oko europskog plana koji su Srbija i Kosovo prihvatili kao Sporazum o putu normalizacije odnosa Beograda i Prištine, kojemu je u prošlu subotu na Ohridu pridodan i aneks kojim se precizira njegova realizacija, sugerira zaključak da se približio kraj političkim igrama bez granica oko Briselskog sporazuma. Nakon svega postalo je jasno da su prvo SAD, a potom i EU, odustali od juriša na nebo, odnosno od tjeranja Srbije da odmah prizna Kosovo. Pitanje statusa Kosova rješavat će se na kraju procesa normalizacije srpsko-kosovskih odnosa. Ohridskim aneksom dodatno je definirano da će realizacija europskog plana u Srbiji i na Kosovu biti sastavni dio njihovih obaveza u procesu pristupanja EU-u. Pritom će i Srbija i Kosovo nositi svaka svoj dodatni europski teret, pa će i nagrade i kazne dobivati svaka za sebe, a ne u paketu, kao što je do sada često bio slučaj. Kosovu je na Ohridu definitivno zadano da mora odmah započeti formiranje Zajednice srpskih općina i to onako kako je ona definirana i propisana Briselskim sporazumom i njegovim aneksima. Srbija i Kosovo suglasili su se i da će "u roku od 30 dana uspostaviti Zajednički odbor za monitoring, kojim predsedava EU". A kako novi sporazum i njegov ohridski aneks ne bi doživjeli otaljavajuću sudbinu onog Briselskog i njegovih aneksa, "sprovođenje svih odredbi će biti obezbeđeno i nadgledano od strane Zajedničkog odbora za praćenje".
Sporazum i njegov ohridski aneks tek sporadično definiraju rokove za realizaciju njihovih odredbi. Realizacija će uglavnom ovisiti o tome kad će i kako Kurtijeva vlada omogućiti formiranje manjinske srpske autonomije na Kosovu. Aktualnoj američkoj i europskoj administraciji vrijeme polako curi jer im je sljedeća godina izborna, pa ako dopuste kilavu realizaciju novim sporazumom revitaliziranu realizaciju Briselskog sporazuma, velike su šanse da neki novi posrednici naslijede kosovski problem koji se desetljećima uspostavlja kao balkanska kvadratura kruga.
Prepakiravanjem Briselskog sporazuma u novi Sporazum o putu normalizacije odnosa Srbije i Kosova briselska i američka administracija preciznije su odredile domaće zadaće Beogradu i Prištini. Time su i sebi olakšale posrednički i nadzorni posao, ali su potakle i novi krug unutarnjih političkih procesa i sporova u Srbiji i na Kosovu oko budućeg statusa Kosova i srpsko-albanskih odnosa. Formiranje Zajednice srpskih općina bit će prvi lakmus-papir koji će pokazati hoće li unutarnji procesi na Kosovu pokrenuti novi krug konflikata, kako onih unutaralbanskih, tako i srpsko-albanskih, ali i unutarsrpskih, jer svi oni funkcioniraju po metodi spojenih posuda. Doduše, poučeni dosadašnjim iskustvom, europski posrednici u ohridski aneks su ugradili i odredbu da će se "sve diskusije u vezi sa implementacijom Sporazuma odvijati u okviru Dijaloga koji vodi EU" te onu koja kaže da su "Kosovo i Srbija primile k znanju da svako nepoštovanje svojih obaveza iz Sporazuma, ovog Aneksa ili prethodnih sporazuma o dijalogu može imati direktne negativne posledice po njihove procese pristupanja EU-u i po pitanju finansijske pomoći koju dobijaju od EU-a".
Srbija je na svojoj koži do sada mnogo puta osjetila europsku i američku šibu, ali Kosovo baš i nije. U Srbiji će biti problem ako je većinski, poput magarca, oguglala na batine koje je dobivala, pa će i nove istrpjeti, a Kosovo tek treba pokazati je li izvuklo pouke iz grešaka koje su Srbija i drugi činili, pa zbog toga tavorili na repu eurointegracijskih procesa.
