Dok su još prije desetak godina bili na marginama, povijesni revizionisti i zagovarači teorija zavjere danas su ušli u srednju struju, pa i u najudarnije termine televizijskih kuća, složili su se učesnici tribine ‘Javnost na udaru povijesnih revizionista i teoretičara zavjere’ koja je održana 9. oktobra u prostorijama SPD-a Privrednik u Zagrebu.

Povjesničar Milan Radanović iz Arhiva Srba u Hrvatskoj nabrojao je recentne revizionističke radove u kojima se negira genocid u ustaškom logoru Jasenovac ili veliča Vjekoslav Maks Luburić, a koji su predstavljeni posljednjih mjeseci uz podršku Katoličke crkve i u njenim prostorijama. Kao primjer revizionizma Radanović je naveo govore sisačkog biskupa Vlade Košića, ali i postavljanje spomen-obilježja u Glini na kojem piše da je u šumama oko Gline zarobljeno i pobijeno 30.000 pripadnika Wehrmachta, uz velik broj domobrana i pripadnika drugih jedinica Nezavisne Države Hrvatske.

- U cijeloj Hrvatskoj 1945. godine nije zarobljeno 30.000 Nijemaca, a s druge strane Košić negira masakr u glinskoj pravoslavnoj crkvi u kojoj je pobijeno preko hiljadu Srba - rekao je Radanović, uz ocjenu da problem revizije povijesti u Srbiji, koji je također vrlo izražen, ipak nije toliko akutan kao u Hrvatskoj.

Govoreći o teorijama zavjere, Mirjana Tonković s Filozofskog fakulteta u Zagrebu navela je da je jedan od uzroka njihove raširenosti taj da djeca danas u školama ponovno uče dogmu i prihvaćaju nenaučna vjerovanja.

- Psihološka istraživanja ispituju porijeklo teorija zavjera, tko su ljudi koji ih promiču i zagovaraju, kojim mehanizmima se one šire i kako to promijeniti - rekla je prof. Tonković i dodala da u takve teorije vjeruju oni koji su razočarani u politiku i sustav.

- Hrvatska je 1990-ih izborila nezavisnost, ali je izgubila sve ostalo, čak nije uspjela izgraditi demokratsko društvo - rekla je Mira Bićanić, profesorica hrvatskog u Srpskoj pravoslavnoj gimnaziji Katarina Kantakuzina Branković, dodajući da je prije 1990. društvo bilo građansko u većoj mjeri nego danas.

Govorila je i o profesorskim iskustvima iz Podunavlja, gdje su neki njeni učenici kao jedini autoritet prihvaćali ono što bi im rekli djedovi ili ujaci, dok bi istovremeno tvrdili da su sve naučno potvrđene činjenice ‘zapravo sranje’.