Selo Vodoteč u Ličko-senjskoj županiji, sedam kilometara udaljeno od Brinja, krasio je Spomen-park bratstva i jedinstva sa skulpturama boraca i bistama troje narodnih heroja te pločama na kojima su bila imena poginulih partizana i žrtava rata. Narodnog heroja Ivicu Lovinčića su 1942. godine strijeljali Talijani, Ljubicu Gerovac su iste godine ubili i potom masakrirali ustaše, a Srđan Uzelac je 1944. godine poginuo u borbi s ustašama. Nepoznati počinioci sredinom mjeseca odnijeli su devet ploča i sve tri biste, a mještani koji žive po raštrkanim zaseocima šokirani su događajem.

- Početkom rata skinuli su spomen-ploču na zgradi osnovne škole, ali su je nakon toga vratili. Do sada nije bilo nikakvih vandalizama i uklanjanja ploča, spomen-park je bar jednom godišnje košen, a antifašisti su tu znali polagati vijence - ističu uplašeni stanovnici, moleći da se njihova imena ne spominju.

Da spomenika nema prvi je uočio jedan mladić iz Brinja koji je navratio da obiđe park. Pozvao je policiju koja je vrlo brzo došla napraviti uviđaj. U vezi događaja za sada nije bilo reakcija iz lokalne zajednice.

Iako se često bilježe slučajevi odnošenja metalnih ploča i spomenika radi ‘prodaje na kilogram’ u otkupnim stanicama, odnošenje ploča iz Vodoteča odvija se u momentu nove ofenzive desnice na antifašističke memorabilije i sve što podsjeća na zajedničku borbu naših naroda (i narodnosti) za slobodu. Zbog toga to najvjerojatnije nije koincidencija, smatraju mještani.

Priča o odumiranju ovog sela i njegovih zaselaka tužna je kao i sam nasilnički akt u spomen-parku. To selo s apsolutno većinskim srpskim stanovništvom svelo se od 1971. godine, kad je imalo 374 mještana, na 69 stanovnika po popisu iz 2011. godine, a i od tada se njihov broj smanjuje. U Vodoteču žive stariji ljudi, čiji je prosjek godina preko 70. Neki su tamo cijele godine, a neki borave po nekoliko mjeseci. Utješno je da dosta njih koji su porijeklom iz ovog sela, a sada žive u nekim drugim gradovima, održava kontakte s preostalim mještanima.

Vrijeme kad je u selu bila škola s učenicima skoro se ne pamti, a zatvorena je i trgovina jer je premalo ljudi da bi bila isplativa. ‘Za sve se mora ići u Brinje ili u 22 kilometara udaljeni Otočac’, kažu mještani, kojima su imena predaka i rođaka upisana na pokradene ploče.

Nažalost, unazad 20 i više godina u Hrvatskoj je nastalo mnogo vodoteča, kako u smislu skrnavljenja i uništavanja spomen-obilježja antifašizma, tako i u smislu odumiranja i svođenja nekad brojnih stanovnika na jednocifrene brojke.