"Prije svjetskog rata naše je javno mišljenje u ovim krajevima bilo okupljeno u dva strogo odijeljena, protivnička, neprijateljska logora. U jednom su logoru bile novine i stranke sa 'slavenskom orijentacijom', omražene u Beču i Budimpešti i progonjene od austro-ugarskih državnih vlasti. Te su novine i stranke gledale u carskoj Rusiji onu velesilu koja je imala i moći, i snage, i volje da oslobodi još zarobljene slavenske narode.
U dugom su logoru bile stranke i novine pod utjecajem Njemačke. Ove su… uglavnom bile prezirane od bečkih i peštanskih vlastodržaca, iako su ih iskorištavali, a protivnici su ih zvali 'bečkim plaćenicima'... U prvom su Balkanskom ratu naše novine sa slavenskom orijentacijom bile za Srbe i Bugare, a one naše druge novine, s bečkom i germanskom orijentacijom, za Turke. U drugom su balkanskom ratu novine iz prvog logora bile za Srbe, a iz drugog logora za Bugare…
Tako je bilo i za svjetskog rata. Mi Jugoslaveni u ovim krajevima, Hrvati i Srbi, pod austro-ugarskom vladavinom osjećali smo se suviše slabima pred onom silom 'centralnih vlasti', a da bismo mogli samo i pomisliti na neku na oslobođenje vlastitim snagama. Zato smo, već prema 'logorskoj orijentaciji', prvi očekivali sve od Rusije i Antante, a drugi, još zaplašeniji, previjali se pred Bečom, da pobogu pobjede…
A poslije rata? Opet se jedni oduševljavaju Francuskom, drugi Engleskom. Otuda i teorija: Francuzi su za Srbe, Englezi za Hrvate... Mi ćemo se napadati i grditi, boriti i klati za Francuze i za Engleze svim žarom i svetim oduševljenjem, kao da se bijemo za rođenu grudu. Ta, u tom i jest naša politička nedoraslost… a pritom uopće ne vjerujući u mogućnost vlastite orijentacije" pišu jedne novine o našim nesnalaženjima u evropskoj politici.
Grupa ruskih izbjeglica, u Beogradu, uputila je novinskim redakcijama protestno pismo protiv filma "Raspućin" u jednom beogradskom kinematografu. Rusi u protestu kažu da "ovaj film sije razdor između ruskog i srpskog naroda, prikazujući život na dvoru Nikole Drugog u vrlo nezgodnoj boji…" Taj je film inače odobrila zagrebačka cenzura, a beogradska policija ga – zabranila.
U novinama je sve više detalja o hvatanju glasovitog slavonskog razbojnika Jove Stanisavljevića – Čaruge. Sada se zna da je dosta dugo potajno boravio u Retkovcima kod svoje zaručnice Mande Smolčić i da je od tamošnjeg bilježnika tražio da ga uvede u knjige kao stalnog stanovnika sela. Ali, bilježniku je od samog početka bio sumnjiv.
Svoju je sumnju podijelio s policijskim narednikom Balatincem koji je odmah otišao kod djevojčine majke, dobro je opio i doznao sve što je htio: Čarugina družina često je boravila u Retkovcima, uglavnom po noći. Kad su ga uhapsili Čaruga je na pitanje kakav je cilj imala njegova družina, bez suzdržavanja odgovorio: "Mi smo stvorili zavjeru da obranimo siromašni narod. Svatko tko je ušao među nas urotnike morao je biti spreman i poginuti…"
