Kineska vlada 2016. godine službeno je ukinula takozvanu politiku jednog djeteta, koja je od 1979. propisivala da parovi ne smiju imati više od jednog djeteta. Godine 1949., kada je stvorena Narodna Republika Kina, stanovništvo je brojilo 542 milijuna ljudi, a 30 godina kasnije gotovo dvostruko. Odlučna da provede ubrzanu modernizaciju, Komunistička partija procijenila je da država neće imati mogućnosti skrbiti za toliko ljudi pa je uvela politiku jednog djeteta kako bi se eksplozivan rast populacije usporio.
Indiju, gdje se danas rađa 112 dječaka na 100 djevojčica, prije nekoliko godina zahvatio je val brutalnih masovnih silovanja, koji do danas ne pokazuje znakove posustajanja
Četrdeset godina kasnije broj stanovnika dosegnuo je 1,38 milijardi što je, procjenjuje se, 400 milijuna manje ljudi nego što bi ih danas bilo bez politike jednog djeteta. Primarni motiv za njezino ukidanje ponovno je ekonomski, jer mirovinski sustav neće izdržati nedostatak radne snage uzrokovan tako dizajniranom demografijom. No osim ekonomskim, politika jednog djeteta rezultirala je i nekim nepredviđenim sociološkim promjenama koje su proizašle iz činjenice da Kina danas ima 34 milijuna više muškaraca nego žena.
Iako se ova rodna neravnoteža pripisuje politici jednog djeteta, ona je i rezultat nikada iskorijenjenog tradicionalnog preferiranja muške djece, jer su u kineskom društvu sinovi nastavljači obiteljske loze od kojih se očekuje da u starosti skrbe za roditelje, dok kćeri odlaze živjeti u obitelji svojih muževa. Trudnoće sa ženskom djecom zbog toga su masovno prekidane, naročito nakon pojave medicinske tehnologije kao što je prijenosni ultrazvuk, koji je danas dostupan u svakom selu.
Isti fenomen zabilježen je i u drugoj najmnogoljudnijoj zemlji svijeta, Indiji, koja nije imala demografsku politiku kakvu je imala Kina, ali s njome dijeli tradicionalistički odnos prema ženskoj djeci. Tamo je pak registrirano 37 milijuna više muškaraca nego žena, a broj novorođenih djevojčica i dalje je u padu, unatoč tome što zemlja ekonomski prosperira, a društvo se modernizira.
Sedamdeset milijuna muškaraca više u Kini i Indiji stoga je postalo tema brojnih socioloških istraživanja i medijskih reportaža u kojima se analiziraju posljedice ovog demografskog disbalansa, od epidemije usamljenosti pa sve do trgovinskog suficita sa SAD-om, o čemu je nedavno pisao američki dnevnik ‘Washington Post’.
U Kini postoji ‘utrka u naoružanju na tržištu braka’: ukupna vrijednost štednje na bankovnim računima kineskih građana u deset se godina gotovo udvostručila jer novac čuvaju kako bi mogli ‘uložiti’ u brak, čime se djelomično objašnjava trgovinski suficit Kine
U prirodnom tijeku prirasta prosječan odnos spolova novorođenčadi kreće se između 103 i 107 dječaka na 100 djevojčica, pri čemu se ta razlika do reproduktivne dobi približno izjednači zbog veće osjetljivosti muških beba na bolesti, a kasnije i njihove sklonosti rizičnom ponašanju. U Kini je u trenutku uvođenja politike jednog djeteta taj omjer iznosio prosječnih 106 muških naprema 100 ženskih beba, da bi 2005. godine dosegnuo rekordnu razliku od 121 naprema 100, a u nekim ruralnim sredinama i 130 naprema 100. Iako se ta razlika danas donekle smanjila, u statističkim izračunima procjenjuje se da će do 2020. godine samo u dobnoj skupini od 20 do 24 godine biti 30 milijuna muškaraca više nego žena. Procjenjuje se također i da se između 12 i 15 posto Kineza zbog toga nikada neće oženiti, pa sociolozi upozoravaju na zlokobnu, povijesno dokazanu povezanost između nezadovoljnih i frustriranih mladih muškaraca i socijalnih nemira i nasilja. Iako se u Kini to proročanstvo još nije počelo ispunjavati, u Indiji je ono uzelo maha prije nekoliko godina, kada je zemlju zahvatio val brutalnih masovnih silovanja koji do danas ne pokazuje znakove posustajanja.
U Indiji se danas rađa 112 dječaka na 100 djevojčica, a tamošnja vlada nedavno je objavila da u zemlji ‘nedostaje’ čak 63 milijuna žena. Pritom se pod pojmom ‘nedostaje’ ne ubrajaju samo djevojčice koje nisu rođene, već i one koje su različitim oblicima diskriminacije i zanemarivanja jednostavno izbačene iz društva kao njihove funkcionalne članice. Tu se prije svega misli na uskraćivanje liječenja i obrazovanja i nedostatak adekvatne prehrane zbog preferiranja muške djece, što u praksi znači da parovi rađaju djecu sve dok ne dobiju dječaka, dok žensku djecu tretiraju kao neželjenu.
Zanimljivo je, međutim, da ovaj običaj nije prisutan samo u nerazvijenim ruralnim sredinama, već on ne posustaje ni među pripadnicima srednje i više srednje klase, gdje se održalo pravilo da muška djeca nasljeđuju imovinu i obiteljske poslove. Tako primjerice države Pundžab i Harjana spadaju među najbogatije indijske države, ali i među one koje imaju najveću razliku u broju muške i ženske djece u dobi do šest godina – 120 naprema 100. Isto tako, relevantne institucije zabilježile su u ovim državama i pad umjesto rasta zaposlenosti žena, što se objašnjava rastom primanja muškaraca zbog čega žene ostaju domaćice. U Harjani je zabilježena i najveća stopa grupnih silovanja, što sve ukazuje da ekonomski prosperitet i posljedična površinska modernizacija teško iskorjenjuju društvene norme koje diktira duboko patrijarhalno i hijerarhijsko indijsko društveno uređenje.
Broj grupnih silovanja, obznanila je indijska vlada, u periodu od 2012. do 2016. godine udvostručio se, a čak 40 posto silovanih žena su djevojčice. Među mladim muškarcima zavladali su, tvrde sociolozi, dosada i frustriranost, zbog čega je povijesno prisutan problem maltretiranja žena na ulicama eskalirao u učestalu pojavu grupnih silovanja. Ugledna sociologinja Prem Chowdhry rekla je ‘Washington Postu’ da bi rodna neravnoteža mogla dovesti do ‘krize maskuliniteta’, jer je u ruralnim zajednicama osnovna funkcija muškarca imati obitelj i brinuti se za nju, pa su muškarci koji to nisu uspjeli ostvariti ‘marginalizirani, depresivni i izloženi sprdnji’.
Dio odgovornost za ovakvo ponašanje stručnjaci pripisuju čak i bolivudskoj kinematografiji u kojoj se propagira mačističko ponašanje, klasični ‘ljubavni’ scenarij u kojemu uporni muškarac na kraju filma slama otpor žuđene djevojke.
Kako bi se uhvatila ukoštac s ovim problem vlada premijera Narendre Modija pokrenula je program pod nazivom ‘Spasimo djevojke, obrazujmo kćeri’, no dramatične uspjehe teško je očekivati u situaciji kada se i velik broj državnih i lokalnih dužnosnika sumnjiči za silovanja i maltretiranja žena.
Za razliku od masovnog nasilja u Indiji, u Kini rodna disproporcija za posljedicu ima sasvim drugačije oblike ponašanja, miroljubive, ali s reperkusijama koje prelaze državne granice i odražavaju se u gotovo svim društvenim aspektima.
Na planu emocionalne dobrobiti stanovništva osjećaj usamljenosti koji proizlazi iz nemogućnosti ženidbe naročito je rasprostranjen među migrantskim radnicima koji sa sela odlaze raditi u propulzivne sektore proizvodnje, građevinske i uslužne djelatnosti u gradovima. Državno istraživanje provedeno 2010. godine u deset velikih gradova pokazalo je da čak 70 posto ispitanih migrantskih radnika kao najgori aspekt svog života navodi upravo usamljenost.
Radnici iz ruralnih područja smatraju se skupinom najugroženijom rastućom ekonomskom nejednakošću, s obzirom na to da nemaju jednak pristup zapošljavanju, stanovanju, zdravstvu i visoko kompetitivnom obrazovnom sustavu kao ljudi rođeni u gradovima. Oko dvije trećine takvih radnika mlađe je od 35 godina, a zbog navedenih okolnosti oni nisu u mogućnosti zarađivati dovoljno novca da ostvare sve materijalne preduvjete koji se od muškaraca očekuju prilikom stupanja u brak. Iako je miraz – koji u kineskom slučaju plaća obitelj mladoženje – ukinut još u vrijeme Mao Ce-tunga, on se uslijed prelaska na kapitalistički ekonomski sustav u uvjetima opstanka patrijarhalnih vrijednosti vratio u ruralna područja, s tom razlikom da je do prije deset godina iznosio nekoliko stotina dolara, da bi danas dosegnuo i 30.000. Obitelji nevjesta rutinski organiziraju ‘brzinske spojeve’, na kojima se od mladoženja očekuje da posjeduju stan, automobil i ušteđevinu, zbog čega mladi muškarci vrlo rano počinju raditi.
Američki ekonomist sa Sveučilišta Columbia Shang-Jin Wei ovu je pojavu nazvao ‘utrkom u naoružanju na tržištu braka’, jer je u prosperitetnim pokrajinama Sečuan, Jiangsu i Liaoning u periodu od 1994. do 2013. zabilježen rast vrijednosti miraza od 272, 643, odnosno 550 posto. Ukupna vrijednost štednje na bankovnim računima kineskih građana u deset se godina gotovo udvostručila, čime se djelomično objašnjava trgovinski suficit Kine, jer građani zarađeni novac ne troše na kupovanje roba i usluga, već ga čuvaju kako bi mogli ‘uložiti’ u brak. Zbog iste pojave narasle su i cijene nekretnina, ali i ‘biznis’ kupovanja nevjesta i organizirani kriminal poput trgovine ljudima.
Putem web-stranica za desetak tisuća dolara organiziraju se ture upoznavanja mladih žena u susjednim zemljama, a naročito su, piše ‘Newsweek’, tražene Ruskinje zbog svijetle kože, evropskih crta lica te ‘obrazovanosti, ali manje zahtjevnosti od zapadnjakinja’. Popularne su i Vijetnamke, također zbog ‘svjetlije kože, velikih očiju i uskih bokova’ te ‘preferiranja Kineza koje smatraju marljivijima i više obiteljski orijentiranima’ od Vijetnamaca. Stranica ZhongYuelLove.com, piše ovaj magazin, nudi čak i ‘garanciju nevinosti’ i povrat novca u roku od godinu dana ‘ukoliko nevjesta pobjegne’. Dio ovih žena postanu žrtve trgovine ljudima i završe u ropskim uvjetima, zbog čega su relevantne međunarodne organizacije Kinu svrstale u jedno od najvećih žarišta trgovine ljudima u svijetu.
Unatoč tome što je kineska vlada ukinula restriktivnu demografsku politiku, tamošnji stručnjaci ne očekuju da će se u bližoj budućnosti dogoditi dramatične promjene koje bi ujednačile omjer muškaraca i žena. Dapače, prema nekim projekcijama, 2100. godine muškaraca u dobi za ženidbu moglo bi biti i dvostruko više nego žena iste dobi, a ta će disproporcija i dalje biti najdrastičnija u ruralnim dijelovima zemlje, jer se žene iz tih sredina u pravilu udaju za pripadnike viših klasa u gradovima i napuštaju selo.
Američke sociologinje Valerie Hudson i Andrea den Boer pozabavile su se ovim fenomenom u knjizi ‘Gole grane: sigurnosne implikacije azijskog viška muške populacije’, gdje tvrde da je rodna disproporcija u Kini i Indiji dosegnula razinu bez presedana u ljudskoj povijesti. Budući da se radi o dvije najmnogoljudnije zemlje na svijetu, autorice tvrde da takva rodna struktura povijesno dovodi do nasilja i autoritarnih političkih sustava te upozoravaju da ‘viškovi’ muške populacije ‘predstavljaju prijetnju domaćoj stabilnosti i međunarodnoj sigurnosti’.
