Ovisno o afinitetima, možete ga smjestiti na ovo ili ono mjesto u poretku, ali video-klip Jovanke Jolić u kojem Elona Muska porijeklom smješta u Republiku Srpsku spada među vrhunce ovdašnje internetske baštine. Pored samog bizarnog sadržaja, viralnosti i pretvaranja klipa u obrazac za generiranje mimova, doprinio je i Jovankin talent za ekspresiju. Naime, nakon što je voditelju odgovorila kultnim protupitanjem: "Elon Musk? On je iz Republike Srpske, ako se ne varam?" Jovanka je napravila dramsku pauzu popraćenu sugestivnim i potisnutim osmijehom. Lice voditelja u tom trenutku ne vidimo, ali znamo da mu je u opis posla spadalo da ostane pribran pri suočavanju i s luđim konstrukcijama. Motivirana, pretpostavljamo, izostankom potvrdne gestikulacije s druge strane stola, Jovanka dramsku pauzu prekida i pita: "Je li tako?" I odlazi u povijest.
Međutim, time još nisu iscrpljeni svi aspekti koji su klip učinili toliko popularnim i prepoznatljivim. Svi, naravno, znamo da Jovanka, ponukana lažnom Muskovom izjavom, sačinjenom sredstvima umjetne inteligencije, izmišlja. Ali nismo ni sasvim sigurni odakle Musk stvarno dolazi. I ne radi se tu o biografskim detaljima odrastanja i poslovne putanje. Sve je to dobro poznato. Radi se o tome da mi zapravo ne znamo odakle dolaze genijalni poduzetnici. Je li posrijedi urođeni talent koji se ne može svesti na društvene uvjete ili božja providnost koja izmiče ovozemaljskom? Takvi ljudi se naprosto dogode i oni su taj motor koji vuče čovječanstvo naprijed. Možda zvuči pomalo karikirano, ali takve predodžbe prevladavaju na svim razinama: od teorija inovacije na akademiji preko medijskih priča o uspjehu do svakodnevnih suočavanja s malo zahtjevnijim birokratskim zadatkom. Postoje ljudi, države i poduzetnici. Kao što i Jovanka ne zna odakle potonji dolaze, tako ni društvo ne zna. Oni se naprosto dogode ili ne dogode, a mi možemo pomoći samo tako da im uklanjamo prepreke. Jovankina etnička genealogija je tu samo da zamijeni socijalnu mistiku ili izostanak društvene genealogije.
A da sve ne ostane samo na mistici pobrinuo se sam Musk. Prvo kupnjom Twittera koji je pretvorio u X i javnom podrškom Donaldu Trumpu koja mu je u ruke donijela upravljanje agencijom za demontiranje američke birokracije. U tom se procesu Musk i politički transformirao. Ili razotkrio, kako kome paše. Dugo ga se smatralo centristom i mahom politički neutralnim poduzetnikom, da bi posljednjih godina postao svojevrsni guru globalne ekstremne desnice. Je li se, eto, samo "opustio" ili je posrijedi drukčiji tip transformacije? Ostanemo li samo na individualnoj razini, nećemo dospjeti dalje od nepouzdanih špekulacija.
Naime, individualni politički prevrati mogu biti uzrokovani raznim okidačima ili njihovim kombinacijama koji i ne moraju biti striktno političke prirode ili učinak nekog (raz)uvjeravanja. Tako da ih se bolje kloniti kao konačnih objašnjenja čak i ako točno znamo koji su motivacijski sklopovi i životna iskustva posrijedi. Naprosto su previše nasumični i premalo društveno indikativni. I zato se treba pokušati osloniti na ponešto šire kadrove. U ovom slučaju na Silicijsku dolinu i znakovit zaokret udesno koji se na toj lokaciji, a i metonimiji suvremenog kapitalizma, dogodio u posljednjih nekoliko godina. A to je kontekst u kojem i Musk obitava.
Zanima nas nudi li Musk novi tip ekonomskog utjecaja kapitala na vlast koji bi se morao registrirati ili je tek riječ o slučajnoj i pomalo bizarnoj epizodi za koju nije izvjesno kako će završiti
Pri tom zadatku oslonit ćemo se na pomoć Bena Tarnoffa, američkog autora čiji se interesi nalaze na sjecištu suvremene tehnologije i ekonomije. Suočen s interpretacijskim izazovom skretanja Silicijske doline udesno, Tarnoff se netom pred američke izbore na stranicama The New York Review of Booksa pozabavio mogućim objašnjenjima. Kao ishodišnu točku analize postavio je načelno jednostavnu ideju Stuarta Halla. A ona kaže da ideologija nikad ne nastaje u vakuumu, već da u priličnoj mjeri ovisi o načinu na koji ljudi zarađuju za život. Hall je ekonomski život definirao kao "mrežu ograničenja" za ljudske ideje o društvu – svojevrsni filter kroz koji se ono materijalno cijedi u ideološko.
Dakle, da bismo mogli saznati zašto određene grupe ljudi imaju određene ideje o društvu, prvo moramo znati što rade. Time nam neće automatski sve biti jasno, ali ćemo biti na pravom tragu. Što uglavnom rade sljedbenici Trumpa iz Silicijske doline? Oni su mahom venture kapitalisti. Ili u ovdašnjem ekonomskom žargonu: upravljaju fondovima rizičnog kapitala. Zadržat ćemo se u većini slučajeva na oznaci venture da bi se izbjegle zamke jezične nezgrapnosti, a i zbog toga što se radi o uvriježenom nazivu diljem svijeta.
Što se, dakle, promijenilo u njihovom poslovnom okruženju da ih je potaknulo na politički zaokret u značajnoj mjeri? Naime, kako kaže Tarnoff, venture kapitalisti iz Silicijske doline stekli su dojam da se cijeli svijet urotio protiv njih. I ekonomski i politički. Zvuči pomalo bizarno, ali značajne promjene sigurno su se dogodile. Pojednostavljeno, posao fondova rizičnog kapitala jest da nagovore različite institucionalne investitore poput mirovinskih fondova ili bogate pojedince i obitelji da svoj novac prepuste njima, a oni im obećavaju visoke prinose na ulaganja.
Ukratko, venture kapitalisti uglavnom teže dvjema opcijama: da pronađu među startupovima i kupe "novi" Google ili dovoljno atraktivan startup da ga pravi Google kupi. Već ih te dvije opcije dovode u kontradikciju: žele li porozno tržište koje je stalno otvoreno za nove prevlasti ili ono stabilno i definirano u kojem nekoliko najvećih kompanija samo kupuje najbolje startupove? Kroz tu su se kontradikciju prelamale ekonomske i političke nevolje koje su kapitaliste iz Silicijske doline dovele do ideje da se svemir urotio protiv njih.
Još 2021. godine investitori su u ruke fondova rizičnog kapitala davali izdašne iznose u nadi da će dobiti što veće prinose. Bilo je to još vrijeme niski kamatnih stopa i s malo opcija za rizičnija ulaganja i bolju zaradu. Međutim, situacija se uskoro promijenila. Za početak su narasle kamatne stope, što je destimuliralo investitore i više nisu u tolikoj mjeri novac prepuštali venture kapitalistima na upravljanje. Također, smanjio se broj izlazaka startupova i novih firmi na burzu. Tim putem se uglavnom vraćao novac investitorima nakon što bi fondovi rizičnog kapitala svoje udjele pretvorili u dionice i prodali ih. Velike firme poput Mete i Alphabeta orijentirale su se na efikasnost i rezanje troškova i sve su se manje bavile kupovanjem potencijalno atraktivnih startupova. U međuvremenu se na tržištu dogodio boom, ali nije bio od naročite pomoći.
Dogodio se, dakle, boom kad je riječ o umjetnoj inteligenciji, ali tu su startupovi bili u sustavnom zaostatku. Pri razvoju umjetne inteligencije potrebne su velike koncentracije računalne snage koju startupovi nemaju na raspolaganju i velike firme se nalaze u nenadoknadivoj prednosti. Pored ekonomskih izazova, ulagači iz Silicijske doline nisu bili zadovoljni ni političkim odlukama Bidenove administracije. Među te odluke spadaju i oštrije regulacije kriptovaluta i razvoja umjetne inteligencije, što je dodatno suzilo investicijske koridore. Te su regulacije trebale doprinijeti dodatnom jačanju velikih firmi što, kako smo spomenuli, ide donekle u prilog venture kapitalistima, ali i podriva im poziciju jer ne ostavlja prostor za proboj novih firmi na kojima bi značajnije zaradili.
Valja istaknuti i hipotetičku opasnost od novih oblika poreznog opterećenja. Trump im je obećao suprotne trendove. Ne samo što se tiče poreza i regulacije, već i treće uloge države: konzumacije. Najavio je izraženiju suradnju sa startupovima kad je riječ o vojnoj industriji i upotrebi umjetne inteligencije – u tom bi slučaju bila dostupnija javna računalna snaga – ali i za "usluge" deportacija i kontrole granica, čime se lako stječe i politička sklonost.
Dakle, u Muskovom neposrednom poslovnom i društvenom miljeu dogodio se zaokret udesno koji je, valjda, aktivirao i nekakve zatomljene frustracije i preference. Bez obzira na značajan političko-ideološki utjecaj, ne zanima nas ovdje toliko sama Muskova osobna ili intimna putanja iako i ona ima svoj relevantan utjecaj. Ponajviše nas zanima nudi li Musk novi tip ekonomskog utjecaja kapitala na vlast koji bi se morao registrirati ili je tek riječ o slučajnoj i pomalo bizarnoj epizodi za koju nije izvjesno kako će završiti. Tipovi utjecaja kapitala na vlast mogli bi se podijeliti na tri grupe, iako su varijacije brojnije i kompleksnije, ali čisto da baratamo minimalnom orijentacijom.
Prvi tip utjecaja predstavlja određeni oblik individualne ili grupne korupcije. Posrijedi može biti ilegalna ili legalna rabota. Može se raditi o doslovnom kupovanju predstavnika vlasti ispod stola, ali tu spadaju i donacije stranci i zakonski uređeno lobiranje. Drugi tip utjecaja vezan je uz prevlast određenih frakcija i sektora kapitala koji svojim djelovanjem usmjeravaju nacionalne ekonomije. I tu može doći do individualnih poticaja, ali uglavnom se radi o tome da se određenim pritiscima definiraju fiskalne i makroekonomske politike koje više odgovaraju pojedinim frakcijama nego drugim.
U tom slučaju ideološku ulogu mogu odigrati i mediji i akademsko-istraživačke institucije. Postoji i treći tip koji funkcionira samo kao prijetnja i uglavnom nema potrebe za aktivacijom. Punjenje proračuna ovisi o ekonomskoj aktivnosti. Ako vlast zaprijeti nekim snažnije lijevo obilježenim politikama, kapital može samo prišapnuti mogućnost investicijskog štrajka i reduciranih proračunskih prihoda i tako zauzdati sve ambicioznije ideje.
Gdje je tu Musk? Ili da se vratimo Jovanki: odakle je on zapravo? Umjesto Jovanki, za pomoć ćemo se obratiti ni manje ni više nego Friedrichu Engelsu. I kao poduzetniku i kao marksistu. Iz gore skiciranih tipova odnosa kapitala i države vidljivo je da na strani kapitala – osim kad nije riječ o ukidanju kapitalizma – ne vlada baš konsenzus. Postoje kratkoročni i dugoročni interesi, kao i interesi različitih frakcija kapitala: nekima pašu carine, nekima ne pašu, neki su skloni slabijoj, neki snažnijoj valuti. Pored toga, i po prirodi ekonomskog uređenja međusobno konkuriraju: kako unutar sektora tako i među sektorima. Da bi se sistem održao, netko mora, da se prebacimo na teren nogometne metaforike, imati pregled igre.
Pošto svi individualni kapitali i frakcije imaju partikularne interese, nisu u stanju sagledati širi teren. Jedina institucija koja to može napraviti ili barem stremiti prema toj funkciji zove se država. Riječima Friedricha Engelsa, država je "idealni kolektivni kapitalist". Država nikad ne može posjedovati objektivno znanje o "ukupnom interesu kapitala", niti predstavlja aritmetičku sredinu svih tih interesa, već ju funkcija tjera da proizvodi znanje o tom interesu i toj sredini. Drugim riječima, da proizvodi politiku. Čini se da je Musk zamislio da je država u tom smislu netko tko je u mogućnosti biti "idealni kolektivni kapitalist". Ali ne tako da sagledava i izračunava interese raznih frakcija američkog kapitala, već da u sebi spoji različite povijesne uloge.
Musk u sebi spaja uloge discipliniranog fordističkog kapitalista, libertarijanskog feudalca i antiwoke influensera. Kao što opisuje spomenuti Tarnoff, Musk poslovni uspjeh ne duguje ni čistoj sreći, kao brojni mu drugi kolege iz Silicijske doline, ali ni nekoj genijalnoj inovaciji. On ga prvenstveno duguje efikasnoj optimizaciji svojih pogona prema najoštrijim kapitalističkim standardima: svakog minimalnog viška rješavao se bez ikakve zadrške, svaki potencijal je eksploatirao do iznemoglosti. Radnici u njegovim tvornicama naširoko su pričali o tome. Međutim, to mu nije bilo dovoljno. Kao što je svojedobno napisao slavni ekonomist Joseph Schumpeter, među razlozima zašto ljudi postaju poduzetnici nalazi se i želja za "privatnim kraljevstvom". Ili njegovim riječima: "Industrijski ili komercijalni uspjeh najbliže je što moderni čovjek može doći srednjovjekovnom feudu." Muska, sudeći po ponašanju i ambicijama, pokreće taj antimoderni impuls.
Okviri kapitalističke ekonomije ne mogu mu u potpunosti zadovoljiti tu želju. Pored same ekonomije, glavnu branu realizaciji tog antimodernog impulsa predstavljaju mu moderne stečevine prava i sloboda koje se na desnici nazivaju – "woke". I dalje ni mi ni on ne znamo zapravo zašto je kupio Twitter, ali ne možemo po strani ostaviti taj impuls: želju da se uz pomoć fanova i pratilaca, ideoloških kmetova, uklone sve nepotrebne barijere koje je moderni svijet stvorio. Musk mora sebe zamisliti kao državu da bi preživio. Je li to novum? Jest. Hoće li preživjeti? Nemamo pojma. Odakle je? Iz povijesti i iz budućnosti.
