U jesen 1947. godine, sa oko milion članova, osnovan je Savez boraca narodnooslobodilačkog rata (SBNOR, kasnije SUBNOR), koji je od početka bio društveno-politička organizacija stvorena da bude glavni kreator, agitator i čuvar službenog sjećanja na rat jugoslavenskih komunista. Najvažniji zadatak ove organizacije u vezi sa izgradnjom sjećanja na rat bilo je uređivanje grobova i podizanje spomenika njihovim palim drugovima (u pravilu vojnim žrtvama), a onda i svima onima koje su smatrali ‘žrtvama fašističkog terora’ (u pravilu civilnim žrtvama).
Veliki broj naseljenika i povratnika nastanjen na ovim područjima imperativno traži da se ovi spomenici i obilježja uklone sa terena i na odgovarajući način sklone u skladišta - glinske vlasti 1997.
Prvo spomen obilježje na području tadašnjeg glinskog kotara otkriveno je na Dan ustanka naroda Hrvatske 27. srpnja 1950. godine u selu Brestik, gdje je osnovana prva Proleterska četa Banije. Spomenik je podigao Savez boraca grada Siska. Prvo spomen obilježje koje je podigao Savez boraca Glina otkriveno je 23. srpnja 1951. godine u selu Brubno, na mjestu pogibije narodnog heroja Vasilja Gaćeše. Nekoliko dana kasnije, 27. srpnja 1951. godine, otkrivena je spomen kosturnica žrtava fašističkog terora na glinskom pravoslavnom groblju, gdje su sahranjene žrtve dva masovna ustaška zločina u Glini i okolici iz proljeća i ljeta 1941. (pokolj glinskih Srba i pokolj Srba sa Korduna u glinskoj pravoslavnoj crkvi). Savez boraca Glina također je podigao spomenik narodnom heroju Josi Marjanoviću, koji je otkriven u selu Velika Solina, na Dan republike 29. studenog 1952. godine. Do kraja 1950-ih boračka organizacija podigla je još nekoliko spomenika palim borcima i žrtvama fašističkog terora od kojih se posebno izdvaja onaj u selu Gornje Taborište, gdje je živjelo izmiješano hrvatsko i srpsko stanovništvo. Riječ je o selu 15 kilometara sjeverozapadno od Gline, koje je nakon stvaranja novog komunalnog sistema, 1955. godine pripalo općini Pokupsko.
Dužnost i obavezu da uredi spomen obilježje tako je preuzeo Savez boraca NOR-a Pokupsko, koji je u nedjelju 26. srpnja 1959. godine organizirao veliki narodni zbor, o čemu je opširno izvijestio sisački tjednik ‘Jedinstvo’. U skladu s ideologijom bratstva i jedinstva, svečanost je organizirana u okviru proslave 18. godišnjice Dana ustanka naroda Hrvatske i proslave jubilarne 40. godišnjice KPJ i SKOJ-a. Prvo je u središtu sela otkriven spomenik 25-orici palih boraca iz Gornjeg i Donjeg Taborišta, Gornje i Donje Bučice, Desnog Degoja, Slatine i Zaloja, nakon čega su predstavnici društveno-političkih organizacija položili svoje vijence ispod spomen ploče. Nakon prigodnih govora, formirana je kolona od prisutnog naroda, koja je krenula na obližnje pravoslavno groblje Sovinjak, gdje je na samom mjestu stradanja uređena zajednička grobnica na kojoj je otkrivena spomen ploča i položeni vijenci.
Tom prilikom je govorio Jovo Ivković, kapetan JNA, rodom iz Gornjeg Taborišta, koji se našao među rijetkim preživjelim Srbima iz ovog sela. Svečanost je tako završena, a na zajedničkoj grobnici, kao mjestu sjećanja, ostala je spomen ploča na kojoj je uklesan lik ustaše s uzdignutim nožem kako stoji iznad muškarca zavezanih ruku i žene s djetetom u naručju. Zatim slijedi tekst: ‘Ovdje leži 249 žrtava fašističkog terora iz G. Taborišta koji su poubijani noću 27-28. XII. 1941. god. od ustaških krvnika. U znak sjećanja S. B. NOR Pokupsko’.
Kad je riječ o dobi žrtava, najmlađa žrtva bila je rođena 1941, a najstarija 1865. godine. Prema spolu žrtava, radilo se o 76 muških i 175 ženskih žrtava, pri čemu nisu označeni podaci za troje djece
Ova interpretacija tragičnih i traumatičnih zbivanja iz nedavne prošlosti bila je prilično točna, premda u to vrijeme još nisu postojala povijesna istraživanja ovog zločina masovnih razmjera, koji se ubraja među pet najvećih pokolja na području glinskog kotara 1941. godine. Pa ipak, podizanjem spomen ploče na zajedničkoj grobnici, žrtve Gornjeg Taborišta dobile su oblik regulirane službene komemoracije, koja će narednih godina postati tradicionalna.
Nakon ukidanja općine Pokupsko 1963. godine, Gornje Taborište i okolna sela (Ilovačak, Desni Degoj, Donja i Gornja Bučica, Donje Taborište i Slatina) ponovo su pripala općini Glina, koja otada ne mijenja svoje granice. Već sredinom 1960-ih općinske vlasti pokrenule su ambiciozni plan elektrifikacije ovih sela, pa tako i Gornjeg Taborišta, koje je u srpnju 1969. godine dobilo struju. Bio je to još jedan važan događaj u povijesti ovog sela, koje je živjelo uglavnom od poljoprivrede i stočarstva.
Početkom 1970-ih pojavljuju se i prva povijesna istraživanja o tragediji u Gornjem Taborištu, koja su objavljena u zborniku ‘Sisak i Banija u revolucionarnom radničkom pokretu i ustanku 1941’ (Muzej Sisak, Institut za historiju radničkog pokreta Zagreb, 1974). Tu je po prvi put dan jedan slojeviti, iako sažeti prikaz ustaškog terora, koji bi se u današnjoj terminologiji mogao podvesti pod pojmove etničkog čišćenja i genocidnog masakra. Također je prikazana otimačina i pljačka, koju je pratilo paljenje i uništavanje imovine. Po prvi put navedena je i činjenica da srpsko stanovništvo u Gornjem Taborištu od pokolja nije spasio ni kolektivni prijelaz na katoličku vjeru, još u kolovozu 1941. godine. Pa ipak, od tragičnih zbivanja prošlo je punih 35 godina i život u selu sada se razvijao u skladu s politikom jugoslavenskog socijalizma, koji se očitovao i u nazivu mjesnog Kulturno-umjetničkog društva, osnovanog u prosincu 1976. godine, pod imenom ‘Bratstvo i jedinstvo’.
Naredne 1977. godine rodbina stradalih pokrenula je akciju da se na pravoslavnom groblju dodatno uredi zajednička grobnica, tako da se pored postojeće spomen ploče podigne i spomenik na kojem će biti uklesana imena i prezimena svih žrtava. Općinski odbor SUBNOR-a Glina podržao je ovu akciju i podigao impozantan spomenik na kojem je postavljena crvena zvijezda petokraka i dvije spomen ploče ispisane ćiriličnim pismom. Uvodni tekst glasi: ‘U 1941. god. ustaše-izdajnici hrvatskog naroda i sluge fašističkog okupatora učiniše strašan zločin nad nedužnim narodom iz G. Taborišta. Od izdajničke ruke i na svirep način padoše 254 žrtve fašizma’. Zatim su uklesana imena 254 žrtve fašističkog terora, nakon čega je slijedio završni tekst: ‘Spomen ploče u jubilarnoj 1977. godini podižu Općinski odbor SUBNOR-a Glina i rodbina ovdje sahranjenih’.
Premda je ukupan broj žrtava po novoj evidenciji bio nešto viši, sada su po prvi put bila navedena prezimena čitavih porodica te imena djece, žena i muškaraca, koji su brutalno i sadistički ubijeni upravo na tom mjestu – pravoslavnom groblju Sovinjak u Gornjem Taborištu, u noći s 27. na 28. prosinca 1941. Kad je riječ o dobi žrtava, najmlađa žrtva bila je rođena 1941. godine, a najstarija 1865. Prema spolu žrtava, radilo se o 76 muških i 175 ženskih žrtava, pri čemu nisu označeni podaci za troje djece. Ukupno gledajući, radilo se o 70 porodica ili domaćinstava, u rasponu od jednog do deset članova, koji su nosili sljedeća prezimena: Dražić, Đukić, Gledić, Ivković, Jović, Jovanović, Kukić, Nišević, Pavlović, Rebuš, Rudan, Selak, Stanojević i Tepšić. Sveukupno – 254 civilne žrtve.
Iako je spomenik podignut 1977. godine, svečano otkrivanje organizirano je tek 9. listopada 1979, na Dan općine Glina. Prema članku objavljenom u sisačkom tjedniku ‘Jedinstvo’, ovoj svečanosti prisustvovali su i predstavnici društveno-političkih organizacija i Skupštine općine Glina, a učenici Osnovne škole iz Bučice i Viduševca izveli su tom prilikom prigodni program. Nakon komemoracije, predan je na upotrebu mjesni vodovod, koji je izgrađen tokom prethodne godine uz učešće mještana, Samoupravne interesne zajednice za vodoprivredu i pripadnika inženjerije JNA iz Zagreba. Na ovaj način boračka organizacija odala je poštu stradalima, dok su općinske vlasti pokazale da i dalje vode brigu o razvoju Gornjeg Taborišta.
Javne komemoracije na pravoslavnom groblju Sovinjak nastavljene su i tokom 1980-ih, u pravilu 27. srpnja na Dan ustanka naroda Hrvatske, koji je ujedno bio i Dan sela. Organizator ovih komemoracija bio je Općinski odbor SUBNOR-a Glina, a svečanost se obično sastojala od polaganja vijenaca i prigodnih govora, koji su bili naglašeno ideologizirani, pri čemu se smisao za razumijevanje tragedije redovito gubio. Također se osporavao religijski smisao komemoracija, iako su žrtve bili mahom vjernici. Time je u korijenu bila isključena mogućnost da odnos prema tragediji i traumi dobije ekumenski smisao.
U međuvremenu su se pojavila i nova povijesna istraživanja o tragediji u Gornjem Taborištu, koja su objavljena 1988. godine u zborniku ‘Glina i glinski kraj kroz stoljeća’, kojeg su u suradnji sa Skupštinom općine Glina zajedno objavili Institut za historiju radničkog pokreta iz Zagreba i Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Nova istraživanja donijela su nove činjenice i bila opširnija i detaljnija od prethodnih. Iako se radilo o dragocjenim istraživanjima, treba reći kako tadašnji istraživači još uvijek nisu imali svu dostupnu arhivsku građu, primjerice ustaško-domobranske dokumente ili dokumente OZN-e i UDB-e, već su se uglavnom oslanjali na spise poslijeratne Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. Posljedica toga bila je nepotpuna slika svega onoga što se dešavalo u Gornjem Taborištu i okolici.
Daljnja istraživanja zaustavio je raspad Jugoslavije, ali i privremeni raspad Hrvatske 1991. godine. Tragediju i traumu s početka 1940-ih ubrzo je zamijenila tragedija i trauma s početka 1990-ih godina. Nakon reintegracije teritorija, ali ne i reintegracije ljudi, u hrvatskoj kulturi sjećanja više nije bilo mjesta za žrtve Gornjeg Taborišta. Štoviše, na glinskom području više nije bilo mjesta ni za antifašističke spomenike, koji će se odlukama općinskih vlasti od 4. i 23. rujna 1995. godine početi uklanjati sa javnih prostora. U jednom širem izvještaju od 27. veljače 1997, kojeg je glinskom Općinskom vijeću podnijela Komisija za zbrinjavanje spomenika, bit će napisano kako je ‘od Drugog svjetskog rata do konca osamdesetih godina na teritoriju općine Gline postavljen veliki broj spomenika i spomen obilježja koji su u cijelosti vezani za ratna događanja na ovim prostorima. Ti spomenici i obilježja, puni komunističke simbolike, u pravilu ističu ‘stradanja’ srpskog pučanstva na ovim područjima tijekom Drugog svjetskog rata i veličaju ‘doprinos’ tog pučanstva ‘oslobođenju’ ovih krajeva. Najveći broj ovih spomenika i obilježja lociran je po selima istočno i jugoistočno od grada Gline, u kojima je do ‘Oluje’ i oslobođenja ovih područja pretežno živilo srpsko pučanstvo’.
Ovaj dragocjeni dokument otkriva i višestruke motive kojima se rukovodila općinska vlast kada je uklanjala antifašističke spomenike na glinskom području. U izvještaju stoji kako ‘u potpuno izmijenjenim uvjetima nastalim uspostavom demokratske vlasti hrvatske države mnogi spomenici i obilježja na ovim prostorima, nastali kao dio komunističke ideologije i na temeljima krivotvorenih povijesnih činjenica predstavljaju surogat prošlosti. Veliki broj naseljenika i povratnika nastanjen na ovim područjima imperativno traži da se ovi spomenici i obilježja uklone sa terena i na odgovarajući način sklone u skladišta’.
Iako nema dokaza da je tome tako, da je narod doista nešto zahtijevao, Općinsko vijeće Gline 18. ožujka 1997. godine usvaja izvještaj i u drugoj točki odluke ovlašćuje ‘vlastiti pogon za obavljanje komunalnih djelatnosti općine Glina da zbrine spomenike na način predviđen ovim izvješćem’. Zatim slijedi precizan popis 12 spomenika u Majskim Poljanama, Ravnom Rašću, Vlahoviću, Majskom Trtniku, Dragotini, Gornjem i Donjem Selištu, Balincu, Hajtiću i Šibinama, koji će ubrzo biti uklonjeni i premješteni u skladišni prostor glinskog komunalnog poduzeća, gdje se i danas nalaze.
Kao što se zna, u Hrvatskoj je u proteklih 26 godina od otprilike 6.000 spomenika vezanih uz NOR, oko 3.000 uništeno ili oštećeno. Mnogi su nestali u ratu, mnogi su minirani nakon rata, a mnogi su, kako pokazuje ovaj izvještaj, stradali zahvaljujući administrativnim odlukama lokalnih vlasti. No, istina je i da su mnogi ostali nedirnuti, poput spomenika u Gornjem Taborištu, čije su strašne civilne žrtve, nažalost, ostale bez bilo kakvog oblika službene komemoracije.
Stoga se nameće pitanje kakav je danas odnos državnih vlasti prema antifašističkom nasljeđu, prema obrani antifašističkih vrijednosti kao evropskih i svjetskih vrijednosti i prema tretmanu antifašističkih asocijacija, prije svega Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske? Čini se, vrlo hladan. Sramota je da SABA RH, kao jedna od najznačajnijih veteranskih organizacija u Republici Hrvatskoj za 2017. godinu dobiva 80.000 kuna za svoj rad i za svoje djelovanje. Nema nikakve sumnje da je to pokazatelj da je ovo licemjeran odnos prema svojim ustavnim vrijednostima i licemjeran odnos prema tekovinama koje dijele većina zemalja moderne Evrope. Jer, ta vrsta diskriminacije antifašističkih vrijednosti i ta vrsta segregacije antifašističkih veteranskih organizacija predstavlja opasno kršenje vrijednosti koje su zapisane ovim Ustavom i koja otvaraju prostor onima koji misle da umjesto antifašizma na scenu treba stupiti druga vrste politike – njena suprotna opcija, ona koja je stajala iza pokolja nevinih civila u Gornjem Taborištu noću 27. na 28. prosinca 1941. godine.
