Početnička nervoza začas je ustupila mjesto goloj jezi. Pred nama se prostire najsmrtonosnija granica na svijetu, a pod nama najveća masovna grobnica novog doba. Na visini od 450 metara letimo iznad Sredozemnog mora, u kojem je u posljednjih devet godina stradalo više od 20.000 izbjeglica, njih preko 2.500 u prvih devet mjeseci 2023. Većina utopljenih vode se kao nestale osobe, s minimalnim izgledom da će u golemom morskom prostranstvu njihova tijela ikada biti pronađena.

Zastrašujuće brojke bile bi i veće da Mediteran gotovo svakodnevno iz zraka ne nadziru volonteri i aktivisti okupljeni oko nevladinih organizacija. U akciju su se dali nakon što je Europska komisija u oktobru 2014., uoči početka najvećeg migrantskog vala, odlučila obustaviti daljnje financiranje operacije Mare Nostrum, koju je godinu ranije pokrenula vlada Italije s ciljem spašavanja unesrećenih na Sredozemlju. Humanitarni rad talijanske mornarice i zračnih snaga naposljetku je žrtvovan u korist Agencije za europsku graničnu i obalnu stražu Frontex, čiji su pripadnici otad usredotočeni na zaštitu vanjske granice tvrđave Europe umjesto na pomoć onima koji je se pokušavaju domoći.

Golemu prazninu, nastalu zaokretom Bruxellesa u odnosu prema migrantima, od 2017. pokriva i Airborne ekipa, sastavljena od aktivista njemačkog Sea-Watcha i pilota sestrinske im organizacije Humanitarian Pilots Initiative (HPI) iz Švicarske. Trenutno raspolažu s dva civilna aviona, "Moonbirdom" kojim četveročlana posada tokom šestosatnog leta može nadzirati oko 16.000 kilometara kvadratnih Sredozemnog mora i novijim, "Seabirdom" kojim mogu neprekidno letjeti do osam sati i pokriti gotovo dvostruko više prostora. Samo u prvoj godini djelovanja spriječili su oko hiljadu smrti u Mediteranu.

Europa je posljednjih godina izgradila sistem u kojem prljavi posao, a koji bi bio ilegalan za europske aktere, obavljaju Libijci. Bez informacija koje im dostavlja Frontex, ne bismo svjedočili tolikoj količini nasilnih presretanja i pushbackova na moru – ističe Tamino Böhm

Airborne, objašnjava nam njihov taktički koordinator Tamino Böhm, ima nekoliko zadataka. Prvi je proaktivna potraga za ljudima u opasnosti, pri čemu ne polijeću samo po dojavama, već odmah nakon što procijene da su vremenski uvjeti takvi da izbjeglice iz Libije i Tunisa mogu krenuti prema Europi. Drugi podrazumijeva spašavanje, odnosno njegovu koordinaciju iz zraka. Čim uoče ljude na moru, alarmiraju sva nadležna tijela i njihove spasilačke službe te komuniciraju s umreženim nevladinim organizacijama. Posljednjih godina sve su češće angažirani i na bilježenju kršenja ljudskih prava.

- Za razliku od sudionika nekih drugih misija, recimo onih UNHCR-a, mi nećemo samo promatrati što se događa pa onda sve to jednog dana objaviti u nekom od izvještaja, nego ćemo uvijek intervenirati kako bismo nastojali spriječiti povrede prava - tumači Tamino.

- Na primjer, ako u blizini vidimo brod za spašavanje čija posada ne reagira na naše pozive, korak po korak ćemo pojačavati pritisak na kapetana, koliko god nam mogućnosti to dopuštaju. Upozorit ćemo ga da krši zakon, da sve dokumentiramo, da smo cijeli slučaj spremni izgurati do suda - dodaje.

Istodobno će dežurni u njihovom zemaljskom timu i centrali pokušati stupiti u kontakt s kompanijom ili institucijom u čijem je brod vlasništvu. Na isti način nastoje spriječiti pushbackove, većinom u režiji tzv. libijske obalne straže.

- Kada nam ništa drugo ne preostane, znamo s lica mjesta sve prenositi na društvenim mrežama - govori Tamino, koji je ranije radio kao logističar Sea-Watcha u Berlinu, a Airborne timu se priključio 2017., u dosad najsmrtonosnijoj godini na Sredozemnom moru.

U par vještih pokreta iscrtava zone u kojima djeluju pripadnici spasilačkih misija angažirani na Mediteranu. Zona SAR1 obuhvaća područje od tuniske granice pa do Tripolija, SAR2 proteže se dalje do libijske Misrate, a SAR3 obuhvaća područje nadomak Bengazija i Tobruka. U njima pronalaze brodove s izbjeglicama iz sjeverne Afrike, koji se u zbjeg daju najčešće iz tuniske luke Sfax i otoka Kerkennaha te libijskih regija Tripolitanije i Kirenaike. Među njima u posljednjem periodu raste broj izbjeglih iz Sudana, gdje bjesni građanski rat.

- Sutra ćemo pretraživati SAR1, a ako nam vremenske prilike dopuste, zaći ćemo i u SAR2 - brifira nas Tamino Böhm u bazi Airbornea na Lampedusi večer prije zajedničkog polaska u misiju.

Tamino Böhm: Ne želim biti dio Europe koja ubija ljude na svojim vanjskim granicama (Foto: Tamara Opačić)

Na stol pred nas stavlja bocu vode od dvije litre.

- Najbolje je da to sve popiješ sada, obaviš što imaš prije spavanja i da ujutro prije polijetanja ne unosiš nikakvu tekućinu. Ni kavu. Tijelo će ti ostati hidrirano, a nećeš imati potrebu ići na WC. Tako barem ja radim i djeluje - govori nam.

U avionu zbog ograničenog prostora i uštede goriva nema ni klime ni WC-a. Zato se Airborneu ne priključujemo isključivo kao novinari, nego kao dio njihovog tima s jasno definiranim zadatkom. Pripala nam je uloga spottera, promatrača zaduženog za nadzor morskog područja koje se proteže od desnog krila pa do repa aviona. Ako uočimo išta sumnjivo, makar to bio tanker ili ribarska koćarica, ostatku posade moramo dati znak i potrebne koordinate.

- U tom slučaju reći ćeš target i uputiti nas kamo točno trebamo gledati - objašnjava Tamino dok naš pogled uporno leti ka vratima sobe za brifinge u kojoj nam daje posljednje, sigurnosne upute. Iznad njih je nalijepljen napis "When you flight higher, the borders disappear" (Kad letiš visoko, granice nestaju) i parafraza parole Fridays4Future, pokreta mladih za spas klime, koja u verziji Airbornea glasi "Flydays4Future" (Letovi za budućnost).

- I nema razloga za strah. Letjet ćemo sa "Seabirdom" koji ima dva motora, što znači da su šanse za rušenje gotovo nikakve. Ako otkaže jedan, preostaje nam drugi. Vjerojatnost da se oba odjednom pokvare zapravo ne postoji. To se može desiti u slučaju kontaminacije goriva, a njegovu ispravnost provjeravamo prije svakog polijetanja - ohrabrujuće će Tamino.

Nisam zagovornik potpuno otvorenih granica, uopće. Ali svatko ima pravo na pravičan postupak, zatražiti azil. Nitko ne bi trebao određivati useljeničke kvote utapanjem – govori Omar El Manfalouty, profesor antičke povijesti koji volontira kao pilot

Naredno jutro vraćamo se u bazu. Navlačimo narančasti kombinezon. Takve su 1970-ih nosili njemački marinci, objašnjava nam kasnije Tamino koji je na desni rukav svojeg dodao dvije prišivke, onu s oznakom Airbornea i drugu s natpisom "antifašistička akcija". Zadužujemo opremu: nož kojim ćemo u slučaju nesreće presjeći sigurnosni pojas, malu radio stanicu kojom možemo dozvati pomoć, signalnu bengalku, izotermalnu foliju i dvogled.

Na putu do aerodroma upoznajemo se s pilotom, 31-godišnjim Omarom El Manfaloutyjem, profesorom antičke povijesti i asistentom na Sveučilišta u Zürichu, koji je sinoć doputovao iz Frankfurta. Gotovo svaku rupu u fakultetskom rasporedu koristi za dolazak na Lampedusu. Četvrti član posade je Fellipe Lopes, fotoreporter, filmaš i aktivist Imigracijskog vijeća Irske. Njemu je pripala uloga medijskog koordinator, zaduženog za snimanje cijelog leta i mogućih spornih situacija na moru.

Naša milenijalska multikulti posada – sastavljena od Egipćanina rođenog u Njemačkoj, Nijemca rođenog u Grčkoj, Brazilca koji živi u Irskoj i nas, Srba iz Hrvatske – vrši posljednje pripreme. Dok zajedničkim snagama glancamo prozore "Morske ptice", iznad glava nam nadlijeće Frontexov helikopter. Uz nesnosnu buku i kovitlanje propelera spušta se nazad na otočki aerodrom.

Ravno je podne. Omar od kontrole leta traži dozvolu za polijetanje, ali ga od tamo mole da malo pričeka, onoliko koliko je potrebno da iz luke, na koju je naslonjen aerodrom, otplovi brod. Nakon deset minuta dobivamo zeleno svjetlo.

Dok iza leđa ostavljamo Lampedusu, nebo postaje oblačnije, a ispod nas se, hiljadu metara niže, počinju uzdizati valovi. Sve su veći, po Omarovoj procjeni prelaze jedan metar, što znači da će potraga iziskivati nešto više koncentracije.

- Po ovakvom vremenu obično ima onih koji se odluče na odlazak iz Afrike jer se nadaju da su im tada veće šanse da izbjegnu libijsku obalnu stražu - dodaje Tamino u momentu dok se na lijevom krilu mimoilazimo s avionom talijanske granične straže.

Ispod desnog nam istovremeno prolazi njihov sivi brod. Neko vrijeme, čujemo iz kokpita, Talijani nisu bili aktivni, a sada su se, zbog iskrcavanja velikog broja izbjeglica na Lampedusu, ponovno vratili.

Sumaglica i oblaci s česticama pustinjskog pijeska zamućuju horizont, pa Omar za početak spušta avion na 500 metara. Vozi nas u smjeru zapada brzinom od 240 kilometara na sat, a u 13:15 po lokalnom vremenu s naše lijeve strane nalazi se Tripoli. Vrijeme je za raspakiravanje dvogleda i par dubokih uzdaha. Tamino daje znak da zalazimo u prvi od ukupno šest morskih rukavaca, područja potrage, koliko bismo ih danas trebali prijeći.

Dvojac iz kokpita inicira razgovor kako bismo se opustili i kako bi pokušali spriječili moguću mučninu od vožnje koja, objašnjavaju, nije tako rijetka pojava. Međutim, Fellipea i nas zanima njihova osobna priča, kako i zašto su se pridružili Airborneu.

Fellipe Lopes je bio zadužen za snimanje leta i mogućih spornih situacija na moru (Foto: Tamara Opačić)

Tamino, koji kao taktički koordinator dijeli komandu s pilotom te planira i izvršava sve operacije, od ranije je u Berlinu bio uključen u antirasistički pokret i borbu onog izbjegličkog.

- Za mene je razina otpora ljudi koji napuštaju Libiju, znajući pritom za sve rizike i moguću kriminalizaciju koja im prijeti, ogromna stvar, inspiracija. Mnogi koji se daju u bijeg čine to, uostalom, i zbog naše povijesti, kolonijalizma, imperijalizma, ali i našeg sadašnjeg načina života, čijim posljedicama sve češće svjedočimo u vidu klimatskih promjena – veli on.

- Jednostavno, ne želim biti dio Europe koja ubija ljude na svojim vanjskim granicama. Nismo još došli do toga da otvoreno pucamo u njih, ali smo vrlo blizu. Istodobno, predstavnici europskih institucija idu naokolo svijetom i dijele lekcije o ljudskim pravima. Pa može li ciničnije - dodaje Tamino.

- Kao i kod mnogih dobrih stvari u životu, u mom slučaju to je bila slučajnost. Naučio sam letjeti 2017. dok sam bio student - govori Omar.

Tada je, kaže, dobio poprilično veliku stipendiju pa su snovi napokon postali stvarnost. Nakon što je položio za pilota, učlanio se aero-klubu u kojem je bio i jedan pripadnik HPI-a. Pitao ga je želi li im se pridružiti.

- Naravno, mislio sam, nemam što izgubiti. Ako ne uspije, nije šteta, ali ako uspije, mogu upotrijebiti svoje vještine za dobar cilj, spašavanje života – govori Omar, koji je od proljeća 2018. godine, kada se pridružio misiji, odvozio preko 700 sati u narančastom kombinezonu.

- Jesi li tada bio svjestan političke situacije? – pitamo ga.

- Mislim da jesam jer sam oduvijek bio zainteresiran za politički razvoj Europe i svjestan da se granični režim sve više pomjera ka onemogućavanju ljudi da dosegnu sigurnost. Nisam zagovornik potpuno otvorenih granica, uopće. Ali svatko ima pravo na pravičan postupak, zatražiti azil. Nitko ne bi trebao određivati useljeničke kvote utapanjem - kaže Omar.

- Također, u situaciji smo da je Europi očajnički potrebna imigracija. Ali zbog političkog diskursa krajnje desnice upali smo u začarani krug sve većeg nadzora granica i pokušaja da se spriječi dolazak ljudi, dok na kraju ipak morate izdati stotine tisuća radnih viza ljudima iz Bangladeša, Indonezije itd. Nitko ne dolazi iz Tunisa u Italiju samo da bi imao drugi auto ili bolje zdravstveno osiguranje. Ljudi to čine jer ostanak u diktaturi naprosto nije alternativa - dodaje.

Naučio je letjeti dok je bio student – Omar El Manfalouty (Foto: Tamara Opačić)

- I onda EU konstantno povećava iznose na računima diktatora od kojih ti ljudi bježe - govori Fellipe.

- To je nešto što jednostavno ne razumijem na intelektualnom nivou. Ako ih već plaćaju da drže izbjeglice podalje od Europe, a oni to očito ne uspijevaju jer se broj novopridošlica stalno povećava, rješenje ne može biti bacanje još više novca. To samo jača diktatore u sjevernoj Africi. Drugim riječima, za njih to znači: što više ljudi stigne u Europu, to sam ja bogatiji - nastavlja Omar.

Pod nama se redaju nepregledni valovi i varljiva morska pjena, a u slušalicama radio-poruke na talijanskom, engleskom i arapskom. Jedna od njih prene nas dok šutljivo buljimo kroz prozor: "Pozdrav, ovdje Radio Dubrovnik."

- Ne mogu vjerovati, zar sve dovde? - govorimo kroz smijeh.

S obzirom na to da smo nešto ranije čuli i poruke iz Frontexova aviona, vraćamo se na ozbiljnije teme. Airborneovce pitamo kako ocjenjuju ulogu te EU-agencije.

- Frontex je potreban kako bi se realiziralo sve o čemu pričamo. Lete u istom području kao i mi, ali s ciljem da dostave informacije tzv. libijskoj obalnoj straži. Ponekad preko radija čujemo kako navode tamošnje patrolne brodove, govore im gdje su točno čamci s migrantima. Europa je naime posljednjih godina izgradila sistem u kojem prljavi posao, a koji bi bio ilegalan za europske aktere, obavljaju Libijci. Bez informacija koje im dostavlja Frontex, ne bismo svjedočili tolikoj količini nasilnih presretanja i pushbackova na moru - kaže Tamino.

- Target! Nešto veliko je na četiri sata - vičemo.

Lažna uzbuna. Prilazi nam tanker koji prevozi naftu. Nekoliko minuta kasnije, u 15:41, na otprilike 110 kilometara od Tripolija, snimamo gigantsku libijsku platformu Sabrathu. Okolo plove spasilački brodovi, ali oni koji se isključivo brinu za skupocjenu sirovinu i prateću infrastrukturu. Krupnom kapitalu ne smeta ni nevrijeme.

Čim smo sletjeli, iznenađenje. Prilaze nam dvojica muškaraca u reflektirajućim narančastim prslucima. Uprava zračnog zrakoplovstva, piše im na leđima. Sve češljaju, zavlače se i u stražnji dio "Seabirda". I tako oko 35 minuta

Tamino se potom javlja dežurnoj u centrali i s njom razmjenjuje informacije o vremenskim uvjetima i mogućim pristiglim dojavama. A onda, s dvogledom u rukama, nastavljamo gdje smo stali. Zanima nas što se desilo na Malti, odakle su polijetali na samom početku svojih operacija.

- Od tamo smo izbačeni 2018. i to potpuno protuzakonito. Sve što se primjenjuje na nas, ne primjenjuje se na druge posade. Imali smo sastanak s direktorom njihove avijacije i sve argumente koje je izvlačio iz rukava odmah smo pobili. Npr. pokazao nam je regulativu po kojoj ispada da nemamo dozvolu za slijetanje na Maltu ako polazimo iz Libije, ali mi čak ne ulazimo u libijski zračni prostor. Rekli smo OK, to je odredba koja vrijedi za ljude koji polijeću npr. iz Tripolija, ali mi krećemo iz Malte. Možete li nam pokazati stavku da i u tom slučaju trebamo dozvolu, pitali smo ga. Nije to bio u stanju - objašnjava Tamino.

Otad su na Maltu slijetali povremeno, samo kako bi natočili gorivo ili obavili brzinsko održavanje. Trenutno su pod embargom. Malteške vlasti više im ne daju ni da uđu u njihov zračni prostor.

- Mislim da sama činjenica da radimo to što radimo, objavljujemo ono što vidimo iz zraka, smeta svakoga tko na to što se događa gleda iz krajnje desničarskog ugla. Ako Malata krši međunarodno pravo, mi smo tu da pokažemo fotografije, videa, snimke koje sve to dokazuju. U tom kontekstu potpuno razumijem zašto nas pokušavaju zaustaviti - dodaje Omar.

Na dobrodošlicu nisu naišli ni u Italiji, odakle polijeću posljednjih pet godina. Tamošnja vlada također je u početku pokušala zaustaviti letove, ali joj, zbog nedostatka valjanih dokaza, to nije pošlo za rukom. Zadnje dvije-tri godine Talijani im se nisu miješali u posao, ali je uvijek postojala određena razina tenzije. Vlada premijerke Meloni radije se okrenula kriminalizaciji djelovanja spasilačkih brodova, o čemu smo iz prve ruke imali priliku čuti prethodnih dana.

- Naravno da to utječe i na naš rad. Npr. jučer kad smo letjeli, nismo vidjeli nijedan brod nevladinih organizacija, što je direktan rezultat njenih odluka. Ali zasad nismo svjedočili ičemu što bi išlo protiv naših operacija. Uvijek postoji mogućnost da se situacija promijeni, a to donekle i očekujemo - kaže Tamino.

Ulazimo u peti sat misije. U slušalicama čujemo zijevanje, pa uzvraćamo istom mjerom. Vrijeme je za dozu kofeina, ali u obliku tablete pošto nam pijenje i dalje nije preporučeno. Omar je najednom spazio nešto sumnjivo s kopilotove strane. Brzo naginje avion udesno i približava nas moru.

- Od pjene valova učinilo mi se da je bijeli gumenjak - govori nakon temeljite provjere i daje znak da se uskoro možemo opustiti.

Povratak na Lampedusu (Foto: Tamara Opačić)

Vrijeme je za prebacivanje na autopilot i povratak na Lampedusu. Prognoza nam ne dopušta daljnju pretragu, a izbjegličkim čamcima, sva je prilika, da se otisnu preko Sredozemlja. Treba voditi računa i o uštedi goriva. Spremamo dvoglede, otvaraju se vrećice čipsa i boce Coca-Cole.

- Svaka čast, Omare! - izustit ćemo uskoro u troglasju, po slijetanju na otočku pistu.

Čim smo se uparkirali, iznenađenje. Prilaze nam dvojica muškaraca u reflektirajućim narančastim prslucima. Uprava zračnog zrakoplovstva, piše im na leđima. Izlazimo iz aviona, pada i rukovanje, ali dvojac zanima samo pilot. Sve češljaju, zavlače se i u stražnji dio "Seabirda". I tako oko 35 minuta. Kad im više ništa nije preostalo, dobacuju mu jedno "bravo ragazzo".

- Siguran sam da ćete sad pregledati i druge avione - uzvraća Omar.

Ne dobiva odgovor. Inspektori skreću pogled i odlaze.

- Što se desilo? - pitamo ga.

- Postoji program inspekcije Europske agencije za sigurnost zračnog prometa koji se zove ramp check i to bi trebala biti nasumična provjera svih civilnih aviona. Ranije sam takve provjere, po propisanoj proceduri, prošao u Njemačkoj i Švicarskoj i inače je sve gotovo za maksimalno deset minuta - objašnjava Omar.

- Ovo je potrajalo, ali nije nešto neuobičajeno?

- S jedne strane nije, a s druge se dalo primijetiti kako su inspektori došli s očitom namjerom da nešto pronađu. Raspravljalo se i ukazivalo na toliko stvari koje su vrlo neuobičajene za takvu vrstu kontrole. Recimo, raspored sjedenja. Ovim avionom moguće je upravljati s minimalno dva i maksimalno šest sjedećih mjesta, što podrazumijeva da je dopušten i bilo koji razmještaj unutar tih parametara. Pokušaj pronalaska greške u tome jasan je dokaz da su probali naći nešto protiv naše organizacije i napora. I inspektorima je bilo nelagodno zato što je kontrola podrazumijevala daleko više od uobičajenog postupka - govori pilot HPI-a.

- Poznajem jednog od njih od ranije, s otoka Pantellerije. On je na Lampedusu doveden samo da nas pregleda, to je naprosto evidentno. Sve ove činjenice govore u prilog tumačenju da to nije bila rutinska akcija, već da se radi o pokušaju sprječavanja našeg budućeg angažmana - dodaje.

- Hoće li sada biti kakvih problema? - zanima nas.

- Ne, jer nije bilo dovoljno valjanih nalaza koji bi nas dugoročno prizemljili. Sve ih vrlo lako možemo ispraviti do idućeg leta. A i siguran sam da su pripadnici talijanskog civilnog zrakoplovstva nezadovoljni što ih se koristi u političke svrhe, jer su profesionalci. Njihova namjera ili cilj nije da ih desničarska vlada koristi kao alat. Nikako. Bili su tu prije Meloni, a bit će i nakon nje - zaključuje Omar El Manfalouty.

"Morska ptica" ponovno može poletjeti.

 

(Kraj)

 

Prvi dio reportaže pročitajte na ovom linku.