Svi su čuli za poduzeće Gorenje iz Velenja, a mnogi još uvijek misle kako je to slovenska tvrtka, koja proizvodi bojlere i druge kućanske aparate. No, kao što i Velenje više nije Titovo Velenje, nije ni Gorenje što je nekad bilo. Jedna država je propala, ali firma je opstala. Tako je bilo u ‘90-ima. No, hoće li i dalje? Danas bi se moglo reći kako je to brend, iza kojeg, kao jamca kvalitete, može stajati raznolik angažman. I to je zbilja tako, samo što je pitanje nije li od tog novog brenda ostala samo prazna ljuštura, pakovanje bez supstancijalnog sadržaja.

Gorenje se davno uklopilo u korporativni sustav privređivanja, u najmanju ruku u zadnjih desetak godina. No presudan trenutak bio je kada je prodano novom vlasniku. Zbilo se to 2018. godine, a korporacija - koja je postala stopostotnim vlasnikom - zove se Hisense Europe, sada Hisense Gorenje. Firma je to s kineskim kapitalom i dio je strategije kineskog širenja, preko periferije Evrope prema njenom središtu. Hisense Gorenje ima sada četiri pogona u Sloveniji, ali i barem tri u Srbiji i jedan u Češkoj. U ovoj priči o dekadenciji nekada ozbiljne marke, to valja naglasiti, ne zastupamo kod nekih popularnu tezu da postoji ‘kapitalizam sa kineskim obilježjima’. No, da način na koji se događaji oko masovnog otpuštanja radnika, zatvaranja jednih pogona i otvaranja drugih, ima nekih specifičnosti, to je sigurno. Neki slovenski političari kažu da je Slovenija za njih nova kultura. Pa su, eto, moguće izgubljenosti u prijevodu.

Menadžment korporacije je usred izbijanja krize najavio masovne otkaze u gotovo svim svojim pogonima u Evropi

Prije svega nas stalno uvjeravaju, ali tako je u svim vijestima iz korporativnog svijeta, da se sve događa voljom menadžmenta neke korporacije i njegovih odluka. Ne samo kao da vlasnike kapitala nitko ništa ne pita, nego oni ostaju u tami medijske neprozirnosti. A može se raditi dijelom i o istim ljudima (ovdje nećemo otvarati tematiku razlike između dioničara i udjelničara). Tko je stvarni vlasnik Hisense Gorenja nismo iz medija uspjeli dokučiti. Je li to neko društvo malih dioničara, par velikih, neki kineski tajkuni u milosti ili nemilosti tamošnje Komunističke partije? Ili bogati članovi partije sami? Kao da je dovoljno reći ‘kineski kapital’.

A taj je kapital, tj. menadžment korporacije usred izbijanja korona krize najavio masovne otkaze u gotovo svim svojim pogonima u Evropi. Tvrtka je, naime, rascjepkana na specijalizirane tvornice i tako podijeljenom - po onoj poznatoj ‘razdijeli pa vladaj’ - lakše se njome upravlja. Upravo po tom modelu problemi svake pojedine tvornice postaju njeni posebni, drugačiji i od drugih odvojeni problemi.

Prva vijest je bila da je tvrtka prisiljena na restrukturiranje i da će u cijeloj grupi smanjiti broj radnika za 2.200. Od toga oko tisuću u Velenju, ostale uglavnom po Srbiji, gdje je to zbog stanja države i sindikata, te prirode tamošnjih menadžera, to vjerojatno još i lakše izvedivo. Time ne želimo kazati kako su slovenski menadžeri, koji rade za Kineze, korektniji ili da ne znaju lagati, štiteći interese dioničara kompanije na uštrb radnika. No, danas se laž ne zove tako, već PR i lobiranje. Evo konkretnog primjera. Kompanija se na svojim stranicama oglasila da ne razumije odlazak ‘njihovih’ sindikalista u lokalnu političku zajednicu Velenja, pa onda i traženje pomoći od vlade, pa čak i uzdizanje cijele problematike na diplomatsku ravan, tražeći od predsjednika Boruta Pahora da intervenira kod svojih kolega kineskih političara. Sve je to oko otkaza stvar odluka stopostotnog vlasnika i on ne razumije ‘politizaciju’ cijelog slučaja, kada poslovna politika, iz koje mogu ispasti tisuće radnika kao višak koji stvara gubitke kapitalu, spada u isključivu domenu menadžmenta.

No je li tako bilo i kada je odlučivano, prije dvije godine, da baš Hisense postane jedinim vlasnikom Gorenja? Nisu li tada i oni hodočastili u političke dvore da bi se to preuzimanje ostvarilo? Pa naravno da jesu i više vjerojatno ne postoji naivac koji vjeruje u slobodno tržište dionica na kojem pobjeđuju najbolji ponuđači, koji onda ‘dobiju’ neku tvornicu na upravljanje. Bez da oni imaju svoj PR i lobiste, jer tako se sada zovu oni koji cimaju političare za rukav, da donesu ovu ili onu odluku, koja bi vodstvu novog poduzeća koristila. Tako je bilo i ovaj put. Saznalo se kako su Kinezi 6. maja lobirali u ministarstvu privrede Slovenije da promijeni dijelove zakona o radu i omogući produženje roka za čekanje starijih radnika na ostvarivanje prava na penziju. To bi, naime, olakšalo otkaze. Kada su novinari pitali ministarstvo je li to istina, ono je šutjelo.

Teret krize prevalio se na račun radnika pa se svaki gubitak u poslovanju na vrlo kratki rok rješava na najjednostavniji način: otkazima

Uprava je još je u aprilu, na izvanrednom sastanku, donijela odluku o masovnom otpuštanju. Kao razlog su naveli posljedice pandemije, koje su grupaciji smanjile potražnju za njenim proizvodima i tako donijele gubitke u planiranom profitu. Ništa ne pomaže činjenica što je ministar privrede Zdravko Počivalšek podsjetio da je slovenska vlada, baš da bi se izbjegli ovakvi događaji, donijela pakete mjera, u kojima je već prvi iznosio tri milijarde eura pomoći, a sada će donijeti i drugi da potakne proizvodnju nakon korona krize. I sad imamo komediju igranja uloga u kojoj sva slovenska vlast, od predsjednika općine Velenje, koji je osigurao da i sirene koje oglašavaju opću opasnost, budu upotrebljene na simboličkim demonstracijama za Prvi maj pred tvornicom (jer masovnog okupljanja zbog korone nije moglo biti). Pošto je grupa u doba pandemije sa dva priopćenja poslala radnike kući, najprije na dva, pa onda još na jedan mjesec, tvornica je ostala prazna, osim osoblja nužnog za održavanje.

Uopće, ponašanje grupe Hisense Europe spram pandemije mogli bismo označiti kao kineski-korektno. Svi njihovi pogoni u Evropi obustavili su rad, izdavane su upute o zaštiti, najprije na poslu, a onda i kod kuća, nabavljena je sva zaštitna oprema. No, i tu je bilo apsurda. Dok su radnici još dolazili na posao, iako je pandemija već počela, uredno dezinficirali ruke, svaka tri sata mijenjali maske za lice, a prostor bio raskuživan, to nije smetalo da na proizvodnim trakama u pogonu, oko kojih su razmješteni s obje strane, ne pušu jedni drugima za vrat. I tako je ministar, koji je ipak došao u poduzeće, izvojevao dva tjedna odgode u kojemu će se naći ne rješenje da se radnici ne otpuštaju, već da se to izvede na kultiviran i ‘mekan’ način. Uspjelo se i u pregovaranju oko viška radnika, koji je za Velenje, smanjen. U slovenskom dijelu skupine Hisense Evrope zaposleno je 5580 radnika, 828 ih je proglašeno viškom, u poduzeću Gorenje 544, u firmi Hisense Gorenje Europe 155, u poduzeću Ipc, također u sastavu korporacije, njih 84, a u firmi Gorenje Gostinstvo (da i ona postoji) njih 45. Velenjski župan Bojan Kontič upozorio je na velike socijalne posljedice, pa i na one za općinski proračun. Ministar rada, obitelji, socijalnih poslova i jednakih mogućnosti (koja titula!) Janez Cigler Kralj i sam je došao na sastanak u velenjsku općinu i obećao sve u ime vlade da metode otpuštanja budu meke. A što to veliko inzistiranje slovenske vlasti na ‘kulturi otpuštanja’ u stvari znači? Očito neke sitne korektnosti, kao poput one da u slučaju da su oba bračna druga ili člana izvanbračne zajednice zaposlena u istoj firmi, ne mogu oba dobiti otkaz. Isto vrijedi za radnike starije samce.

Kolika je razina socijalnog dijaloga, tripartitnog dogovaranja i slično floskula na koju se vlast u državi, njoj skloni mediji i uprava firme najradije pozivaju, govori i činjenica da vođa najvećeg, reprezentativnog, sindikata u firmi SKEI, Žan Zeba nije htio ići niti na sastanak s upravom kada je obznanjena odluka o otpuštanjima. Borbeni sindikat nije htio sudjelovati u toj farsi. Za medije je izjavio: ‘Na početku (preuzimanja tvornice prije dvije godine) rečeno nam je da ćemo biti proizvodno i razvojno poduzeće, a sada se vidi da nećemo biti niti jedno ni drugo.’

Zato je glavni direktor Gorenja Chao Liu iznio nacrte za novo poduzeće u Ljubljani, od koje grupa želi napraviti novo središte uprave za sve svoje poslove u Evropi. I još je rekao da će to biti veliki uspjeh za slovensku državu. Pa, možda i hoće kada vidimo kako grupa nastupa u Srbiji. Tamo je menadžment donio odluku da jednostavno ukine proizvodnju u zaječarskoj fabrici, jer se pokazala kao gubitaš. Ondje su se proizvodili sudoperi, umivaonici i sanitarna oprema. Sada argumentacija menadžmenta ne ide na opravdanje situacije i nužnost otkaza radnicima zbog izbijanja koronavirusa, već jednostavno kaže da ih ta vrsta proizvodnje više ne zanima. Još se kaže da je u posljednje dvije godine donijeta strateška odluka da se poslovanje cijele grupacije fokusira na razvijanje osnovne djelatnosti. A to je proizvodnja kućanskih aparata, te da će postepeno izaći iz svih drugih aktivnosti. Obećaju se novi vlasnici napuštenih firmi, koji će biti još ljepši i stariji, pa tako direktor Gorenja Home iz Zaječara Vlado Krebs, očekuje da će pregovori s dva zainteresirana partnera završiti brzo i uspješno. A oni će širiti djelatnost, pa će poslije radnih mjesta biti i više nego sada. Naročito, kada to znači otkaze za sve zaposlene radnike. Postavlja se i pitanje što su to kućanski aparati, bijela tehnika i slično, dakle glavni smjer razvoja Hisense Gorenje grupe, ako u to spadaju npr. rashladni uređaji, u čiji razvoj će se, u fabrici u Valjevu, još više ulagati, ali ne i nekada slavni bojleri, jer je fabriku bojlera ‘Gorenje Tiki’ u Staroj Pazovi, grupacija već prodala.

S jedne strane, očito je što se događa kada jedna firma odlazi u područja proizvodnje ili usluga, koji joj prije nisu bili od primarnog interesa. To je znak krize i očajničkog pokušaja da se otvore nova područja bavljenja, što završava uglavnom neuspješno. Tako je kompanija najprije otvorila, a onda prodala poduzeće za preradu otpada u Sloveniji, Gorenje surovina u Mariboru.

I tako, kapital kruži, firme se otvaraju i zatvaraju, povećava se njihov kapacitet ili smanjuje. Radnike se u cijelom tom procesu češće otpušta, nego zapošljava. Ili ih se otpusti, pa onda dio primi natrag pod gorim uvjetima. Ili ih se jednostavno ‘preproda’ nekom novom gazdi, u paketu s prodajom pojedine tvornice. Ovdje ne možemo ulaziti dublje u problematiku što različiti radni statusi znače za sigurnost zaposlenja radnika. Na udaru otkaza u Velenju, naravno, prvi su se našli radnici s ugovorima na određeno vrijeme. A takvih nije malo i uglavnom su mladi. Druga je priča, prisutna posvuda, ali posebno u Srbiji, ne samo podilaženje gradova ‘investitorima’ tj. stranim preuzimačima već postojećih ili obećanih novih tvornica, već i agencijsko iznajmljivanje radnika, kao na lizing. Probaš ga, voziš, malo platiš, pa vratiš. A sve bez prava iz zakona o radu, jer to su ugovorni poslovi dviju stranaka u sporazumu.

Neki govore i o izvlačenju novca iz pojedinih firmi na off shore račune, o korumpiranim direktorima, koji pomažu da tvrtke zapadnu u gubitke. No za to treba dokaza i rada sudskih organa. Nekad poznati Elrad Gorenje proizvodio je antene i odašiljače i sličnu opremu. Sada to vode dva direktora udružena s njemačkim Boschom. Ili, za kraj, ovaj primjer. Mnogim ženama u pogonima širom Srbije zasnivaju radni odnos na nečemu što se i ne zove ugovorom o radu, nego ‘prijedlogom za posao’, koji se onda, u slučaju sudovanja zbog otkaza i neće tretirati kao ugovor, već samo kao neko ‘pismo namjere’. No, to im nije uspjelo. Kako izgleda pomoć vlasti, od lokalnih, do vrha države, ‘vlastitim’ tvornicama u nevolji iz srpskih medija teško je saznati. A možda je i bolje tako. Jer, u slovenskim sve piše, kako su sve razine vlasti uz radnike, pune razumijevanja za njihove probleme itd. A rezultat je posvuda gotovo isti. Teret krize prevaljuje se na račun radnika, svaki gubitak u poslovanju na vrlo kratki rok, rješava se na za menadžment najjednostavniji način: otkazima.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.