Srbija još nije otvorila nijedno pregovaračko poglavlje s Europskom unijom, a iz Hrvatske joj već stižu poruke da će joj članstvo u toj zajednici blokirati ako ne uradi ovo ili ono, odnosno ako ne ispuni zahtjeve koje joj sve učestalije upućuje Zagreb. Već sada su se, kao mjehur od sapunice, raspuknule donedavne najave ovdašnjih političara i državnika da susjednoj zemlji tijekom pristupnih pregovora s EU-om neće bacati klipove pod noge, kao što je Slovenija činila Hrvatskoj. Dovoljno je bilo da Haški sud, u tijeku ovdašnje predsjedničke kampanje, na privremenu slobodu pusti Vojislava Šešelja, pa da Zagreb susjedima zaprijeti da će im blokirati pristupne pregovore i ulazak u Uniju.
Tko god ministru pravosuđa Orsatu Miljeniću stavio mikrofon pod nos, on mu, poput boksača na mjerenju prije meča, pokazuje kojim udarcima namjerava nokautirati svoga srpskog protivnika: ne izjasni li se Vlada Srbije glasno i jasno o Šešeljevu govoru mržnje i zagovaranju Velike Srbije, dobit će eurodirekt, a ako ne procesuira sve one koje je hrvatsko pravosuđe optužilo za ratne zločine, bit će bačena na patos serijom najjačih udaraca. Ministar Miljenić nije jedini koji je prigrlio prastaru i prokušanu metodu jalovih političara koji neuspjehe na domaćoj političkoj sceni pokušavaju prikriti gorljivim napadima na stvarne ili izmišljene neprijatelje na vanjskopolitičkom terenu. Kao rijetko kad, hrvatski političari ujedinili su se u osudama Šešelja, ali i batinanju srpske vlasti, kojoj se prijeti da neće prijeći europski prag ako ne udovolji hrvatskim zahtjevima. No u kritikama Haškog suda već su puno obzirniji, tu hodaju kao po jajima, iako je ‘slučaj Šešelj’ u njemu nastao i u njemu će završiti.
A ministar pravosuđa, saborski zastupnici, hrvatski europarlamentarci, predsjednički kandidati i svi drugi u Hrvatskoj koje je zarazio Joras-Jelinčičev sindrom nisu ni primijetili da je, istovremeno dok su oni ispisivali zapovjedne zahtjeve Srbiji, glavni haški tužitelj Serge Brammertz u Beogradu najavio pozitivan izvještaj o suradnji Srbije sa Sudom, ali i da je u srpskom Tužilaštvu za ratne zločine informiran o provođenju aktivnosti na području ratnih zločina predviđenih Akcionim planom Vlade Srbije na preporuke Evropske komisije u okviru Poglavlja 23, koje se bavi pravosuđem i temeljnim pravima. Brammertzu je predstavljena i Strategija Tužilaštva za ratne zločine u narednom razdoblju ‘u kojoj je težište na daljnjem unapređenju regionalne suradnje u predmetima ratnih zločina kao i otvaranju novih slučajeva na osnovu razmenjenih informacija i dokaza’.
Umjesto da hrvatsku javnost obavijesti kako se odvija hrvatsko-srpska suradnja u predmetima ratnih zločina i koje je informacije i dokaze hrvatsko pravosuđe razmijenilo sa srpskim Tužilaštvom za ratne zločine kako bi bili otvoreni novi slučajevi, ministar Miljenić povišenim tonom prijeti Srbiji, iako zna da je Europska komisija izdiktirala preporuke Beogradu što mora učiniti u procesuiranju ratnih zločina želi li ispuniti pristupne kriterije (a iz hrvatskog iskustva zna i da će ih redovito pratiti i vagati njihovu realizaciju). Galama koju je zbog Šešelja ministar podigao, međutim, sugerira da je u njegovu mandatu posve zamrla suradnja sa Srbijom u procesuiranju ratnih zločina, koja je u prošlom desetljeću zaživjela i razvijala se ponajviše angažmanom tadašnjega glavnoga državnog odvjetnika Mladena Bajića koji je, na ministrov prijedlog, u međuvremenu gurnut u zapećak DORH-a. Umjesto unapređivanja suradnje sa srpskim Tužilaštvom za ratne zločine, ministar Miljenić zaigrao je na kartu suđenja u odsutnosti pred hrvatskim sudovima, jer ona s jedne strane omogućuju lapidarnije podizanje optužnica i provođenje dokaznih postupaka, a s druge su strane politički unosnija, pogotovo u predizbornim vremenima i kad god je potrebno građanima i biračima skrenuti pozornost s gorućih domaćih problema na one koji se vuku još iz ratnih vremena.
Poput ministra pravosuđa, ovih se dana i ministar obrane Ante Kotromanović prihvatio tragikomičnog analiziranja i komentiranja nedavno održane srpsko-ruske vojne vježbe u blizini hrvatske granice. Ironizirajući poziciju vojne neutralnosti koju je, barem zasad, zauzela Srbija, ministar Kotromanović upozorava Srbiju da bi joj ulazak u vojni savez s Rusijom štetio, ali i da će u eventualnom ratu s NATO-om opet pretrpjeti težak poraz. I Kotromanović i mediji, koji već danima pišu o srpsko-ruskoj vojnoj opasnosti na hrvatskim granicama, prešućuju jedan mali detalj, a to je da je srpsko-ruska vojna vježba dogovorena prije više od godinu dana, u vrijeme kad je Rusija bila poželjan partner Europskoj uniji i kad ukrajinske krize nije bilo ni na vidiku. Pritom nisu uočili da su Ministarstvo obrane Srbije i Vojska Srbije održavanje vojne vježbe pokušali sakriti od srpske i šire javnosti, jer su očito i sami bili svjesni da se održava u krivo vrijeme i na krivome mjestu, ali je nisu mogli ili se zbog odnosa s Rusijom nisu usudili otkazati je. Srpski mediji i javnost saznali su da se ta vježba održava iz ruskih medija: tek kad su zbog toga napali srpske vojne vlasti, omogućeno im je da prate posljednji dan vježbe. Nemušta procjena srpskih vojnih vlasti da bi mogli u tišini i daleko od očiju javnosti realizirati stari dogovor s Rusima o zajedničkoj vojnoj vježbi svjedoči da su i one bile svjesne da bi se u aktualnim odnosima EU-a i Rusije ona mogla tumačiti na štetu Srbije, ali i da će to biti manja šteta od one koju bi Srbija pretrpjela ako bi vježbu otkazala. Upravo bizarni i tupavi pokušaji srpskih vojnih vlasti smiješnima i podjednako tupavima čine Kotromanovićeve poruke Srbiji da ne ulazi u vojni savez s Rusijom i da ne kreće u rat s NATO-om i Hrvatskom kao njegovom članicom.
No sve te prijeteće poruke, optužbe i rezolucije koje se šalju na adrese srpskih vlasti samo su uvodne čarke u žešće okršaje koje će Hrvatska voditi sa Srbijom tijekom njezinih pristupnih pregovora s EU-om. Na red će doći neka teža i životnija pitanja: od granice, preko sukcesije, do raspetljavanja nasljeđa rata (problem nestalih, ratne odštete…). Već su jalovi pokušaji obostranog odustajanja od tužbi za genocid pokazali kako će se okončati i većina svih drugih sporenja – uglavnom će ih morati rješavati međunarodne institucije, ponajprije one koje će Europska unija preporučiti Hrvatskoj i Srbiji. Primjerice, uzalud predsjednik Haškog suda Theodor Meron u odgovoru predsjedniku Ivi Josipoviću povodom njegova prosvjednog pisma zbog puštanja Šešelja na privremenu slobodu ponavlja da nije uloga Suda da vodi procese pomirenja u regiji, nego da taj posao moraju odraditi regionalni političari i državnici; jer kako vrijeme prolazi a tranziciji se na ovim prostorima ne vidi kraja, sve je manje političara državničkog kova koji su sposobni suradnjom i konsenzualno raspetljavati godinama zapetljavane probleme. Međunarodne arbitraže najpoželjnija su i spasonosna rješenja za golemu većinu političara s ovih prostora, jer oni se bave, kako bi rekao ministar Miljenić, političkim kokošarenjem, a ne vođenjem ozbiljnih državničkih poslova.
