Moćan istraživački serijal na koji sam nedavno naišla na portalu H-alter potpuno me je izuo iz cipela. Potpisuje ga novinarka Jelena Jindra pod naslovom "Sustav za zaštitu ili za zlostavljanje djece". Čitala sam ga dugo i pažljivo, pa iznova. Pomislila sam: Jelena, (poslužit ću se rodno nekorektnom metaforom) imaš velika muda. Tema koju je ova sjajna novinarka zagrizla do koske kruži već izvjesno vrijeme u obliku glasina, i moj je dojam da je se nitko nije želio prihvatiti i istražiti u društvu koje novinarka opisuje svojom, posve točnom, tezom – Hrvatsko društvo institucionalno mrzi djecu. Ustanovila je to, tužna i bijesna nakon smrti djevojčice Nikoll, koja je kod svojih brižnih udomitelja bila na putu spasa od obiteljskog užasa. Malenu Nikoll više se nije dalo spasiti: ubio ju je sustav kojega nije bila ni svjesna. Zgroženost građana je splasnula, a problem institucionalnoga "pomaganja" žrtvama ostao. No, Jelena je odlučila poduzeti ono što je u njezinoj moći i krenula istraživati što počiva iza njezine konstatacije.
U njezinu istraživačkom fokusu su institucije koje se, na svoj način, bave zaštitom zlostavljane djece i njihovih majki, i jedino što mu nedostaje jest upozorenje "Ne preporučuje se osjetljivim osobama". Teško je, zaista, čitati o zlostavljanju zlostavljanih, u čemu se ovo društvo, na čelu sa zanimljivim društvancem nedodirljivih i opasnih moćnika, specijaliziralo. U ciklusu tekstova, kao deveti dio serijala, objavljen je intervju s gđom Severinom Vučković, najpoznatijom žrtvom famoznoga sustava. Motivirana željom da bude glas svih anonimnih žena, u serijalu nazvanih hrvatske Laure, i da kao javna osoba pomogne nevidljivima, gđa Vučković hrabro i eksplicitno opisala je svoju muku u koju je uvučena, ne svojom voljom, i gotovo uništena, baš kao tisuće hrvatskih Laura.
Razotkrivajući svoju muku, potvrdila je istinitost više od stotinu drugih mračnih ispovijesti koje nalikuju kao jaje jajetu. Sudske, socijalne i zdravstvene institucije pretvorile su ženama život u psihološki konc-logor, iz kojega dugo neće izaći, a ako im to i uspije, do kraja života bit će traumatizirane, razboljene, mrtve. Uvod kaže: Severina Vučković, jedna od majki žrtava hrvatskog sustava koji primjenjuje tzv. teoriju otuđenja od roditelja, detaljno opisuje mrežu institucija i ljudi koji su njezinom majčinstvu nanosili patnje. U glavnoj ulozi: Milan Popović. U ostalim ulogama: Gordana Buljan Flander, Milan Bandić, Ljubica Matijević Vrsaljko, Ratko Maček, Klemm Security, Gzim Redžepi, Slobodan Ljubičić Kikaš, Ivica Lovrić, Patrik Šegota, Romana Galić, Tea Golub, CZSS Maksimir i mnogi drugi.
Da institucije mrze djecu, znamo svi mi koji se bavimo djecom u okviru svojih profesija, a da nam nisu poslužila kao materijal za sumnjive karijerističke uspone. Klateći se s djecom u čekaonicama i ordinacijama raznih ustanova za pružanje pomoći, doživjeli smo nezainteresiranost, glupost i bešćutnost onih koji bi trebali biti pomoć, spas, terapija. Lično sam tužila jednu "psihologinju" koja je tada radila u jedinoj psihijatrijskoj ustanovi za djecu i omladinu u Kukuljevićevoj. Došla sam sa svojim učenikom koji je u kratkom vremenu ostao bez oba roditelja. Prije nego što se upisao u našu školu dječaka nikada nitko nije upitao kako je i kako živi. O njemu su brinuli susjedi koje nitko nikada nije nazvao iz Centra za socijalnu skrb. Nakon moga oštro napisanog dopisa stanovitom Centru pokrenut je postupak koji je podrazumijevao i multidisciplinarnu obradu u Kukuljevićevoj. Tamo smo proveli čitav dan gledajući potresne prizore na hodnicima bolnice, slomljenu djecu i nesretne roditelje koji su im došli u posjet. Dječak od 16 godina nije ispuštao moju ruku sve do ulaska na "obradu" kod osobe ispred čijeg imena je stajala titula psihologa. Najprije ga je ismijala jer me je držao za ruku, a potom se usredotočila na mene prepoznavši me zbog kviza. Jedva se suzdržavajući zbog djeteta, već vidno uznemirenog i anksioznog, dočekala sam kraj "obrade", uzela sam ga za ruku i izletjeli smo van. Iz mene je prokuljao neviđen bijes kao posljedica frustracije i nemoći. Napisala sam e-mail ravnateljici bolnice inzistirajući na oštroj mjeri koju treba poduzeti i zatim mi poslati dokaz o tzv. poduzetoj radnji. Ravnateljica je korektno postupila, ne znam je li to bilo zato što nisam prva koja se žalila na "stručnjakinju" ili zato što sam zaprijetila medijima, koji su to vrijeme bili na raspolaganju običnim građanima.
U jednoj drugoj zagrebačkoj školi mlada djevojka koja je zatrudnjela sa svojim dečkom povjerila mi je kako su brigu o njoj preuzele časne sestre nakon što su je roditelji izbacili iz kuće, a njezin mladić nije mogao trenutačno osigurati sredstva za zajednički život, iako je želio. Njezina razrednica, crkvenjakuša, zbrinula ju je preko Caritasovih poznanstava dok se ne porodi, na čemu je djevojka bila zahvalna, no smještaj je plaćala uvredama i iživljavanjem. To vam se zove kršćanska skrb. Da je u pitanju biološki pojam oplođene jajne stanice koju treba braniti, ili pravo na abortus koji treba napasti, vojska ideologiziranih križara napučila bi ulice transparentima i ljupkim balonima. Nekako u to vrijeme otkriveno je seksualno zlostavljanje mentalno bolesnih osoba u Caritasovu domu u Brezovici, nakon čega je smijenjena Jelena Brajša, a neka druga crkvenjakuša došla je na njeno mjesto. Bog im je sve oprostio. U Njegovu srcu ima mjesta i za zlostavljače i za zlostavljane. Ja nisam. Afera Caritas bila je još uvijek vruća, a Brajša se našla ispred kvartovske trgovine; s obiju strana pridržavale su je dvije mlade cure dok se jedva kretala na debelim nogama napadno uzdignute glave. Pljunula sam, priznajem.
U ovom društvu i njegovu sustavu pomoći gomilaju se mrtva djeca i debljaju karijere raznih stručnjakinja i stručnjaka. Muke naše djece do njih dopiru u vidu njihovih (pseudo)znanstvenih radova i biznis-projekata koji iziskuju sponzoriranje i doniranje. Zarad napretka u karijeri prodali su moralno-etičke principe i načela struke, ili ih nisu ni imali, stavivši se u službu zla ili apatije i ignorancije. Kao u mojoj omiljenoj seriji Obitelj Soprano, ingenioznoj studiji sociopatije, stvara se mreža suradnika sačinjena od raznih profesija koje čine logistiku sustava kojemu se žrtve zlostavljanja moraju obratiti za pomoć: socijalna skrb, sud, škola, psihološka i psihijatrijska služba. Podršku imaju u moćnicima koji dolaze iz političkih, klerikalnih i financijskih krugova.
Njihova lica, vječito prisutna u medijima, u međuvremenu su malo zategnutija i njegovanija, baš kao u "Slici Doriana Graya".
Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
