Dvadeset godina nakon rata, život se nije vratio u sela okolice Gospića. Čitluk, Medak, Počitelj, Ornice i Divoselo samo su neka od sela s bogatom, ali i tragičnom historijom ličkog kraja, a danas su potpuno pusta ili ih od zaborava čuva nekoliko staraca koji se mogu izbrojati na prste jedne ruke.
Divoselo, poznato po ličkim okama, danas je gotovo pusto. Rodno selo narodne herojke Nade Dimić je 1931. godine imalo 2.164 stanovnika, 1991. godine 349, a na zadnjem popisu iz 2011. godine, ovdje je živjelo samo četvero ljudi. Nekada je ovo selo imalo školu, dom i prodavaonicu. Mnogi se još uvijek sjećaju natpisa na školi: ‘U danima najslavnije historije naših naroda rođena je organizacija najmlađih. Prvi pionirski odred u Lici osnovan je u ovom selu novembra 1942. godine.’ Divoselo je u Drugom svjetskom ratu, u ustaškom pokolju, zajedno s Čitlukom i Ornicama, u jednom danu izgubilo čak 907 stanovnika.
U posljednjem pak ratu uništen je i spomen dom s imenima ukupno 1.128 žrtava iz drugog svjetskog rata. Nestao je i spomenik zajedničkoj borbi partizana Srba i Hrvata, na kojem su bili upisani stihovi: ‘Nije to bilo samo fijukanje metaka, bila je to najzanosnija himna slobodi, himna bratstvu i jedinstvu Srba i Hrvata…’ Tih nesretnih ratnih godina nestalo je sve ono što je obilježavalo ova sela, ali najgore je što više nema ljudi i što je nekoliko sela pretvoreno u pustoš. U Divoselu, na dan Oktobarske revolucije 7. novembra 1942. godine, formirana je oružana Pionirska četa, čiji je komandir postao Gojko Matić (1929.), a komesar Vlado Plećaš (1928.). U Pionirskoj četi Divosela u početku su u stroju bila 43 borca pionira, od 12 do 16 godina starosti, a do kraja rata 78 njih, sa djecom borcima ne samo iz Divosela nego i iz okolnih hrvatskih sela.
Na sportskim igrama pokraj izvora Oke, sretali su se ljudi, odmjeravali snagu i vještine, stvarali prijateljstva. Nitko nije pitao za porijeklo, vjeru i naciju. Danas su ostale samo uspomene
Nekada se u ovom selu mladost družila i radovala, održavane su sportske igre Oke. Na prostranim livadama pokraj izvora Oke, sretali su se ljudi iz Hrvatske i Bosanske Krajine, odmjeravali snagu i vještine, radovali se, stvarali prijateljstva. Posjetioci igara su ispijali kamione pića, te trošili oko 100 pečenih janjaca. Nitko nije pitao za porijeklo, vjeru i naciju. Svi su radosno dočekivani i s pažnjom ispraćani. Danas su od svega toga ostale samo uspomene kojih se mnogi sa tugom, ali i sjetom sjećaju. I okolna sela imala su sličnu priču te su dala brojne heroje i poznate ličnosti, ali danas to sve polako odlazi u zaborav zajedno s posljednjim stanovnicima.
Počitelj dijeli istu sudbinu dok zadnje ostatke života ovdje čuvaju tri bake. Milica Pavlica se iz izbjeglištva vratila još 1997. godine, a djeca su ostala daleko. Miličine prve, ali i jedine susjede u ovom nekada velikom selu sa trista duša, Neđeljka i Mileva Potrebić žive stotinjak metara dalje. Neđeljka (81) i njen muž Slavko bili su prvi povratnici. U Počitelj su se vratili vrlo brzo poslije Oluje, već u aprilu 1996. godine. Nije im smetalo ni to što je njihova kuća, jedna od najvećih u ovom selu, bila srušena gotovo do temelja. Novu kuću od države dobili su 2003. a pet godina kasnije stigla je i struja. Svi uglas u ovim selima govore kako im je najveći problem to što nemaju susjeda, ali ni prodavanice ni liječnika. Počitelj je 1910. godine imao 1.548 stanovnika, 1991. godine njih 307, a na zadnjem popisu u ovom selu živjelo je samo četvero ljudi treće životne dobi.
Nekada, prije rata, centar života Potrebića i drugih žitelja Počitelja bio je desetak kilometara udaljeni Medak, selo na putu između Gospića i Gračca. U njemu su imali i prodavnicu, ambulantu, školu, Dom kulture… Međutim, nekada najveće srpsko naselje u ovom dijelu Like, danas je prazno kao i ostala sela. Medak je 1991. godine imao 563 stanovnika, a na posljednjem popisu ovdje ih je živjelo svega 62. Za bivše nositelje stanarskih prava država je u ovom selu izgradila i višestambenu zgradu, ali stoji gotovo prazna pošto su stanari negdje daleko. Medak je 1993. prerpio veliko razaranje i ratni zločin kada je ovdje poginulo najmanje dvadeset i troje civila, po podacima Ujedinjenih naroda.
Selo Čitluk se nalazi na svega nekoliko kilometara od Gospića, a danas su i posljednji znaci života na izmaku. Krivudavom cestom, s obadvije strane okruženom desetinama ploča koje nas upozoravaju da se krećemo kroz minsko polje, dolazimo do centra gdje su ruševine i neobnovljene kuće. Nekada plodno polje zaraslo je u žbunje i bujad, a minska polja s obadvije strane nagovještavaju da će tako još dugo i ostati. Prema popisu iz 2011. godine, u Čitluku je živjelo samo četvero ljudi, a nekad je ovo selo brojalo i 627 stanovnika.
Od samog centra, skretanje prema desno vodi do mjesnog groblja koje je pokošeno i uredno. Neobnovljene kuće, table koje upozoravaju na minska polja i kvalitetno zemljište koje traktora i pluga nije vidjelo preko 20 godina, simboli su ovog sela. Po povratku iz Čitluka mala žuta tabla nagovještava da dolazimo do sela Ornice. Ovo je selo koje već godinama nema ni jednog stanovnika i koje je već odavno pusto.
Kroz svoju historiju ova sela su se nekoliko puta dizala iz pepela, ali danas ni nakon dvadeset godina od rata taj oporavak još nije započeo. Ohrabruje podatak da se u projektu razminiranja koji je pokrenula Ličko-senjska županija, nalaze neka i od ovih naselja što bi stvorilo uvjete bar za stavljanje dijela zemljišta u funkciju, a samim tim i za povratak ljudi pošto je ovo poljoprivredni kraj. Neki od preostalih stanovnika vjeruju da bi se bar mali pomaci mogli napraviti obnovom desetina spomenika i pokretanjem nekog vida povijesnog turizma na ovom području.
Dok se to ne dogodi, malobrojni stanovnici čekaju još jednu zimu okruženi ruševinama i minskim poljima, ali sa vjerom da će se njihova sela po ko zna koji put ponovo podići i oživjeti bar u nekoj manjoj mjeri.
