U ljeto 1961. godine, u sklopu proslave 15. godišnjice obnove nogometnog kluba i 20. godišnjice narodnooslobodilačke revolucije, predstavnici Sportskog društva Banovac iz Gline organizirali su prigodni turnir i svečano otkrivanje spomen-ploče članovima predratnog Glinskoga športskoga kluba: na ploči je bilo uklesano 15 imena, grb Društva (koje je preuzelo obilježja predratnoga) te rečenica ‘Dali smo svoje živote za bolju budućnost našeg naroda’. Bio je to ne samo civilizacijski čin nego i obilježje koje je upozoravalo na tragične događaje iz ne tako davne prošlosti, kako bi se očuvalo sjećanje na zajedničku žrtvu u izgradnji boljeg društva. Pa ipak, do danas nije jasno ustvrđeno kako su stradali članovi glinskoga nogometnoga kluba, radi čega im je podignuta spomen-ploča i kakva je bila njezina sudbina. Rekonstruiranjem i analizom predratne, ratne i poratne povijesti Gline pokušali smo pronaći odgovore na ta važna pitanja.

Prilikom izgradnje novih svlačionica i ostalih klupskih prostorija, nije obnovljena spomen-ploča likvidiranoj devetorici nogometaša, uništena u sukobima 1991. godine, nego je srušen i spomen-portal

Uoči početka Drugoga svjetskog rata, odnosno sve do 1941. godine, nogometaši Glinskoga športskoga kluba, osnovanog još 1920. godien, uživali su najveću popularnost u svome gradu. Uspješno su se natjecali u Sisačkoj nogometnoj župi, a igrali su na Oberstariji, nekoć omiljenom glinskom šetalištu koje je potkraj 30-ih prenamijenjeno u igralište i svečano otvoreno u proljeće 1939. godine, kada ondje prvi put gostuju veliki zagrebački klubovi HAŠK i Građanski, a u jesen 1940. godine i reprezentacija Zagrebačkoga nogometnog podsaveza. Tokom proljeća 1941. godine GŠK igra najbolji nogomet i ravnopravno se nosi s najboljim klubovima Sisačke župe.

Ubrzo nakon sloma Kraljevine Jugoslavije i proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, Glina postaje poprištem masovnih stradanja tamošnjih Srba. Tako je 11. i 12. maja 1941. godine do 400 muškaraca mlađih od 60 godina bilo uhapšeno po svojim kućama; danas znamo da su žrtve najprije bile zatočene u zgradi Kotarskog zatvora, a potom kamionima prevezene u obližnje selo Prekopa, gdje su likvidirane u noći s 12. na 13. maja. Znamo i to da je nalogodavac toga masovnog zločina bio predratni glinski odvjetnik i ustaški ministar pravosuđa dr. Mirko Puk, a da su mu počinitelji bili ustaški povratnici, pripadnici poglavnikove tjelesne bojne predvođeni Ivicom Šarićem; tragična je spoznaja da je među egzekutorima bio i Josip Misson, istaknuti član lokalne ustaške organizacije i predsjednik Glinskoga športskoga kluba.

Među nevinim žrtvama bilo je i devet igrača GŠK-a, čija su se imena našla na spomen-ploči postavljenoj u poraću. Ubijen je bio Božo Metikoš, ponajbolji igrač i jedan od osnivača Kluba obnovljenoga 1933. godine, koji je predložio klupsku crveno-plavu boju i grb po uzoru na beogradsku Jugoslaviju, pa standardni članovi prve postave, golgeteri Dušan Dokmanović i Rodoljub Baltić. Stradali su i braća Jarić, Milan i Božo, prvi ljevokrilni napadač, a drugi vezni igrač. Smrt je 13. maja 1941. snašla i Milana Samardžiju, Nikolu Brkovića te Mojsiju Vujasinovića, klupskog blagajnika. Žrtvom je postao i glinskom nogometnom svijetu manje poznat Stevo Uzelac.

Tragičnu sudbinu nogometaša podijelila su i dvojica klupskih funkcionara, inženjer arhitekture Boško Meandžija (zaslužan što je općina Klubu dala Oberstariju na trajno korištenje) i Nina Sunajko. Na spomen-ploči u čast žrtvama ustaškog režima bilo je i ime Frane Paulića, glinskog dopisnika petrinjskog lista Banovac, koji je redovito izvještavao o uspjesima GŠK-a, a stradao je, zajedno s još 11 osoba, kao član prvog Narodnooslobodilačkog odbora Gline u bombardiranju Topuskoga 27. veljače 1944. godine.

Spomen-pločom se odalo priznanje još trojici istaknutih, a preminulih članova GŠK-a, premda oni nisu stradali tokom Drugoga svjetskog rata: to su Berica Prpić, učitelj i poznati nogometni sudac koji je umro nakon nesretnog pada s motocikla u srpnju 1938. godine, Dane Tojagić, prvi i dugogodišnji predsjednik GŠK-a koji je iznenada preminuo u travnju 1940. godine, te Hinko Krausel, osnivač i dugogodišnji tajnik GŠK-a kojeg je smrt zatekla nakon oslobođenja, u travnju 1946. godine. To je bio velik udarac za glinski sport, jer je (zajedno s Tošom Metikošem, trenerom i bratom stradalog Bože), u veljači te prve poratne godine pokrenuo Fiskulturno društvo Banovac.

Potkraj 40-ih prošlog vijeka Banovac se natječe u Karlovačkom, a od sredine 50-ih u Sisačkom podsavezu. Premda su sportski uspjesi i rezultati Društva varirali, u veljači 1958. godine pokrenuta je inicijativa da se na ulazu na igralište podigne spomen-obilježje tragično stradalim i preminulim članovima predratnog kluba, preteče Banovca. Ubrzo je oformljen i odbor čiji je zadatak bio prikupljati priloge za spomen-portal u okviru kojeg bi se izgradile i klupske prostorije, blagajna i svlačionice. Radove su sami izvodili članovi Društva, a o cijeloj je akciji izvještavao list Banovac, godišnjak istoimenoga Sportskog društva, koji u siječnju 1959. godine informira čitatelje da je za obilježje od 508 darovatelja prikupljeno 240.000 dinara; od lokalnih kolektiva najviše su izdvojili Odgojno-popravni dom i Narodni odbor općine, ali su se pozivu odazvale i brojne druge ustanove i poduzeća, kao i Glinjani koji su živjeli u Zagrebu. Klub je dobio i priloge više sportskih organizacija, među kojima se ističu oni FK-a Crvena zvezda iz Beograda (10.000 dinara) i NK-a Dinamo iz Zagreba (5.000 dinara). Spomen-portal je dovršen u nekoliko narednih godina, a spomen-ploča je svečano otkrivena 20. kolovoza 1961. godine, a tom je prilikom održan i dvodnevni nogometni turnir na kojem su sudjelovali klubovi Duga Resa, sisački Borac, petrinjska Slavija i domaći Banovac; u finalu je Duga Resa pobijedila Banovac s 2:1.

Iako će u godinama nakon otkrivanja spomen-ploče Banovac bilježiti solidne rezultate, klub se početkom 1968. godine gasi, ali se već sredinom 1969. obnavlja u sklopu novoosnovanoga Sportskog društva Banija. Unatoč promjeni imena, novi klub nastavlja tradiciju, preuzimajući nekadašnju klupsku crveno-plavu boju te ponešto izmijenjeni grb. Sredinom 70-ih i početkom 80-ih prošlog stoljeća, glinska Banija u Zagrebačkoj nogometnoj zoni ima zapažene rezultate. Prigodom Dana Gline 11. siječnja 1986. godine SD Banija organizira svečanu sjednicu klupske skupštine u povodu 65 godina postojanja, na kojoj su podijeljena priznanja pojedincima i ustanovama zaslužnima za razvoj glinskoga nogometa. Priređena je i komemoracija na igralištu, kojom prilikom je preživjeli igrač predratne generacije, tada 73-godišnji Vladimir Rukavina, položio vijenac na spomen-ploču svojim tragično stradalim drugovima.

Od 1996. godine klub se ponovno naziva Banovac i nastupa u Županijskoj nogometnoj ligi - bez nekog značajnijeg uspjeha, ali s izraženom nacionalnom notom. Preuzima tradicionalne boje, a s vremenom i nekadašnji GŠK-ov grb, na kojem sada stoji ime Banovca. Nažalost, prilikom izgradnje novih svlačionica i ostalih klupskih prostorija ne obnavlja se i spomen-ploča uništena u sukobima 1991. godine, nego se, štoviše, ruši i spomen-portal… U povodu stote obljetnice kluba u ljeto 2013. godine organiziran je prigodni turnir na kojem su nogometno majstorstvo iskazivali stari rivali, klubovi Karlovac, Segesta, petrinjska Mladost i Banovac, ali je obilježavanje neponovljivog jubileja na tome i stalo: nije bilo čak ni svečane klupske sjednice, a propuštena je i sjajna prilika da se izda monografija o bogatoj povijesti nogometa u Glini.

Nakon bratoubilačkih ratova četrdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka, Glina je danas grad bez antifašističkih obilježja. To zasigurno ponešto govori o kolektivnom stanju duha te sredine, ali i tamošnjega sportskoga kluba. Ipak, pred Banovcem je otvorena mogućnost prilika da inicira obnovu spomen-ploče svojim nekoć popularnim, a tragično stradalim i preminulim članovima. Ako ništa, time bi se pokazalo da i mali klub može biti velik, barem u humanosti i iskazivanju pijeteta prema zaslužnima za njegov bogat i buran život.