Za ratne zločine tokom i poslije Oluje nad građanima srpske nacionalnosti do sada su izrečene samo dvije osuđujuće presude. Većina obitelji žrtava, koje su u više stotina građanskih postupaka tužile državu tražeći odštetu, odbijena je uz obavezu plaćanja sudskih troškova izgubljenih pravnih bitki zbog zastare. Hrvatski sudovi rok za podnošenje tužbe vezivali su uz datum nestanka neke osobe ili datum kada su obitelji zatražile da se njihovi najmiliji sudski proglase mrtvima.
No nedavno su donesene i neke presude koje idu na ruku obiteljima žrtava srpske nacionalnosti. Tako prema presudi Županijskog suda u Šibeniku, koja je izrečena u januaru ove godine, a na osnovu preporuke Vrhovnog suda Hrvatske, Hrvatska mora isplatiti oko milion kuna (oko 130.000 evra) supruzi i troje djece Save Milivojevića, ubijenog 5. avgusta 1995. godine u Kovačićima kod Knina. U obrazloženju presude je decidirano navedeno da objektivni rok zastare može teći tek od trenutka kada je Zavod za sudsku medicinu iz Zagreba, posredstvom DNK metode, utvrdio Milivojevićev identitet.
Ova pravna formulacija predstavlja značajan iskorak hrvatskog pravosuđa, ali ipak ne treba ulijevati preveliku nadu obiteljima koje još tragaju za svojim najmilijima da bi u eventualnom sudskom procesu mogle doći do odšteta. Ignorirajući činjenicu da ratni zločin ne zastarijeva, hrvatski sudovi različito tretiraju pojam zastare: od trenutka identifikacije, od dana ubojstva neke osobe ili od 2003. godine, kada je donesen novi set zakona o odgovornosti Hrvatske za štetu koju su uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih snaga tokom rata.
Hrvatskoj na naplatu dolazi i slučaj srpskog civila Janka Ćakića, ubijenog 20. avgusta 1995. godine u Zvečevu kod Kistanja, za što će država morati isplatiti 108.000 evra odštete s kamatama. Presudu je donio Županijski sud u Bjelovaru, koji je na taj način potvrdio nepravosnažnu presudu šibenskog Županijskog suda. Tužba članova obitelji Ćakić zasnivala se na postojećoj osuđujućoj presudi protiv pripadnika hrvatskih oružanih snaga, a ubojica je za taj zločin osuđen na šest godina zatvora. Istragu je provela zadarska policija, a ubojicu je osudio sud u Zadru još u februaru 1996. godine. Kako mu je suđeno za obično ubojstvo, a ne za ratni zločin, odslužio je tri od ukupno šest godina zatvora jer mu je pola kazne oprošteno, nakon što ga je pomilovao tadašnji predsjednik Franjo Tuđman. Tijelo Janka Ćakića je identificirano i sahranjeno u obiteljskoj grobnici tek u aprilu 2015. godine. Država je pokušala da se izvuče tvrdeći da je nastupila zastara potraživanja, no sud je taj argument odbio.
Čak je i Evropski sud za ljudska prava u Strazburu u mnogim slučajevima odbijao pritužbe pripadnika obitelji Srba ubijenih u ratu, koji su dodatno bili oštećeni ovakvom nehumanom sudskom praksom. Međutim, u Strazburu je bilo i iznimaka, pa je nedavno presuđeno da Hrvatska mora platiti 30.000 evra obitelji ubijenog Siščanina Stanka Martinovića. Njemu država, kako je utvrđeno, nije zaštitila pravo na život, što je rezultiralo time da počinioci njegovog ubojstva od 23. septembra 1991. godine nikada nisu otkriveni. Sud u Strazburu smatra da se to dogodilo zbog propusta nadležnih hrvatskih organa u istrazi o stradanjima srpskih civila u Sisku. Od 2011. godine Evropski sud za ljudska prava donio je samo pet pozitivnih presuda za obitelji srpskih žrtava, kojima je utvrđena povreda prava na život kroz procesnu obavezu države članice Konvencije na djelotvornu i učinkovitu istragu prisilnih nestanaka i usmrćenja tokom rata.
