Svatko tko je stvarao državu, stvarao je grobnicu, riječi su poznatog beogradskog patologa dr. Zorana Stankovića. Nakon stvorenih država, pod pritiskom Haškog suda počele su se otvarati poznate grobnice, s malo volje i, još važnije, u apsolutnoj tišini i uz potpuno ignoriranje javnosti i medija. Takav pristup i dalje se pravda čuvanjem osjećanja obitelji žrtava. Jedna od grobnica, 21 godinu nakon nastanka, otvorena je od 21. do 24. novembra na gradskom groblju u Zadru, a u organizaciji Komisije za nestale hrvatske vlade i u prisustvu Komisije za nestale Republike Srbije.
U vrijeme kada se proces ekshumacija i identifikacija rasteže na skoro dvije decenije, što se opravdava nedostatkom financijskih sredstava, postavlja se pitanje zašto je u Zadar ponovno dolazila ekipa kada je na tom istom groblju bila već aprila 2013., kojom je prilikom samo nekoliko metara dalje ekshumirala posmrtne ostatke 56 osoba. Ovaj put je ekshumirano još 18 neidentificiranih tijela. Naravno, hrvatska javnost ni o ovoj ekshumaciji nije bila obaviještena, osim što je nekoliko dana kasnije Ministarstvo branitelja na svoje službene stranice stavilo šturo saopćenje od pet rečenica u kojem piše da su žrtve stradale 1995. godine. Ne kaže se da su u pitanju osobe srpske nacionalnosti stradale za vrijeme i nakon Oluje, jer se u ovakvim slučajevima, naravno, ‘žrtve ne dijele po nacionalnosti’.
Ali se zato pri ekshumacijama žrtava hrvatske nacionalnosti iz rata devedesetih, a i onih iz vremena nakon Drugog svjetskog rata, jasno daje do znanja tko su bile žrtve, a tko su bili zločinci. Na tim mjestima uglavnom se okuplja cijeli državni vrh. ‘Povijesnu istinu moramo znati jer je ona zalog za budućnost’, rekla je na medijski vrlo popraćenom pogrebu žrtava poraća u slovenskoj Hudoj jami predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Vrijedi li to i za srpske žrtve sa zadarskog groblja? Vrijedi li za ekshumirane posmrtne ostatke 656 žrtava iz nekadašnjeg UN-ovog Sektora jug (Dalmacija i Lika) ili za 160 ekshumiranih žrtava iz petrinjskog, 63 iz dvorskog groblja i 56 iz Gornjeg Selišta iz neistraženog Sektora sjever (Banija i Kordun)?
Službene su to brojke Uprave za zatočene i nestale RH. Ali o njima nitko ne govori ne samo na proslavama Oluje, nego ni u dane ekshumacija i identifikacija. Vrijeđaju li se time osjećaji obitelji tih žrtava i njihovo dostojanstvo da im se barem posthumno vrate imena i prezimena? O istini o njihovom stradanju i jednakosti svih žrtava da i ne govorimo.
