Slađana Čanković, odvjetnica iz Zagreba, ističe se u zastupanju žrtava ratnog zločina. Neki od predmeta koje je vodila, primjerice slučajevi Baljak i Bursać, postali su poznati u domaćem i europskom pravosuđu zbog dokazanog kršenja ljudskih prava. Za Novosti govori o preprekama s kojima se na hrvatskim sudovima nose obitelji žrtava stradalih u ratnom periodu 1991. – 1995., mahom srpske nacionalnosti, kao i o nametnutom teretu dokazivanja zločina koji je stavljen pred njih kao tužitelje u sporovima. "Žrtve su diskriminirane samim time što im je teret dokazivanja prevelik i što su u tome same s odvjetnikom. Civilne žrtve nisu izjednačene čak ni u zakonskoj strukturi", smatra Čanković, čija je profesionalna karijera zastupanja žrtava duga više od 20 godina.

Koliko imate aktivnih predmeta u zastupanja žrtava? Otkad datiraju?

Imamo oko 200 aktivnih predmeta. To su postupci koji još nisu završeni, a tužbe su podnijete početkom 2000-ih. Imamo i predmete koji su počeli prije nego što je na snagu stupio poznati Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu koju su počinili pripadnici oružanih snaga iz 2003. Neke postupke smo pokretali temeljem Zakona o državnoj upravi koji je predviđao odgovornost za nastalu štetu ukoliko je počinitelj pripadnik državnog aparata. Imamo predmete koji ni do danas nisu završeni. Tamo gdje su postojale pravomoćne kaznene presude protiv počinitelja kaznenog djela ratnog zločina, parnični postupak je brže završavao. Kada govorimo o žrtvama, moram naglasiti da se tu misli na osobe koje su stradale u ratu i na one žrtve kojima je netko bližnji ubijen. Dakle, obitelji žrtava također imaju status žrtve. Oni su pretrpjeli štetu zato što je ubijen netko njihov i priznati su kao žrtve.

 

Uloga ESLJP-a

Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u Hrvatskoj je na snazi od 1997. Da li smatrate da su odvjetnici prvih godina bili upućeni u tematiku žrtava ratnih zločina?

Ne, nisu bili upućeni. Postojao je pravni okvir po kojem smo radili i mimo Konvencije, ali za njenu primjenu se moralo educirati. Edukacije su morali proći i suci i odvjetnici da bi to moglo funkcionirati na način kako je to zamislio Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu (ESLJP). Ta Konvencija je, ustvari, ustav EU-a. U domaćem pravosudnom sustavu nije se neposredno primjenjivao Ustav RH i Konvencija. Morali smo se dobro uputiti u to kako bismo mogli sudu predstaviti taj pravni okvir. A to podrazumijeva prezentiranje sudske prakse i stavova ESLJP-a u sličnim predmetima. Pokušavamo iščitavati praksu tog suda, koja je dosta bogata. Sud u Strasbourgu se posebno izbrusio u predmetima protiv Turske, gdje su žrtve bili Kurdi i Armenci. Tu je stvorena sudska praksa koju smo i mi u Hrvatskoj koristili.

Kakva je uloga ESLJP-a i da li Ustavni sud, kao zadnja sudska instanca na nacionalnoj razini, slijedi praksu koja od tamo dolazi?

Važno je reći da ESLJP ne predstavlja zadnji stupanj suđenja. Mi pred domaćim sudovima nudimo dokaze, tu se raspravlja o činjeničnim tvrdnjama koje mi dokazujemo pa suci ocjenjuju da li ima elemenata za primjenu određenih pravnih instituta. Kada dođemo pred Ustavni sud RH ili pred ESLJP, mijenjamo koncepciju prezentacije slučaja. Tamo više ništa ne dokazujemo, samo ukazujemo sudu koje su sve propuste počinili niži domaći sudovi i time povrijedili zaštićena ljudska prava naših stranaka. ESLJP kroz konvencijske odredbe razmatra da li su počinjene povrede na koje se pozivamo, ali ne utvrđuje činjenice. Nakon što je nešto dovoljno argumentirano, ESLJP može prosuditi da li je odluka suda u Hrvatskoj s obzirom na provedene dokaze i utvrđene činjenice bila proizvoljna ili ne.

ESLJP u predmetu Baljak govori da, ako država sa svojim aparatom sile tvrdi da je to ratna šteta, onda neka ona sa svojim aparatom prisile pronađe počinitelje, odnosno opovrgne tvrdnje da su pripadnici oružanih snaga počinili ratni zločin

Nedavno je Ustavni sud jednoglasno ukinuo presude Vrhovnog i Županijskog suda u Zagrebu koji su odbili zahtjev obitelji Momčila Tišme za novčanu odštetu zbog njegove nasilne smrti u "Oluji". Obitelj je još morala platiti preko 50.000 kuna sudskih troškova. S obzirom na to da ste zastupnica u ovom slučaju, objasnite nam po čemu je ta odluka značajna?

Ustavni sud RH je u tom slučaju implementirao sudsku praksu ESLJP-a koja proizilazi iz predmeta Baljak i Trivkanović. I to zaista jest novost. Podsjetit ću vas da je predmet Baljak preokrenuo poziciju dokazivanja pred našim nacionalnim sudovima. Imamo situaciju da su naši sudovi stavljali teret dokazivanja na tužitelje, koji su žrtve kaznenog djela. Oni su se morali truditi dokazati da su pripadnici oružanih snaga ubili njihove bližnje. Predmet Baljak mijenja situaciju jer ESLJP smatra da je došlo do prekomjernog tereta dokazivanja oštećenog. Kada dolazimo na sud sa žrtvama iz takvih postupaka, mi raspolažemo samo onim podacima koji su javno dostupni. Na primjer, onim što smo pročitali u novinama, predlažemo svjedoke koji bi mogli biti očevici ili imaju neka druga saznanja o stradavanju. Nemamo resurse, ne angažiramo privatne detektive koji bi istraživali zločine. To je besmisleno i preskupo. Koristimo se javnim podacima, a takvi materijalni dokumenti nemaju za sudove snagu dokaza.

Dakle, u predmetima Baljak i Tišma je na kraju prebačen teret dokazivanja s oštećenog na državu?

Tako je, ESLJP u predmetu Baljak govori da, ako država sa svojim aparatom sile tvrdi da je to ratna šteta – a imamo definiciju ratne štete po zakonu – onda neka država sa svojim aparatom prisile pronađe počinitelje, odnosno opovrgne tvrdnje da su pripadnici oružanih snaga počinili ratni zločin. Poslije predmeta Baljak imamo preokret i u drugim spisima.

Da li postoji neki primjer u sudskoj praksi, među slučajevima koje vodite, da je tužitelj ispunio standard dokazivanja na sudu, a sud je to uvažio?

Imamo odluku prvostupanjskog suda koji je uvažio tvrdnje naše stranke da je štetu počinio pripadnik hrvatske vojske, iako to nije utvrđeno u kaznenom postupku. Riječ je, naime, o ubijenim roditeljima naše stranke. Međutim, Županijski sud je to ukinuo, ali postupak je ponovljen.

Možete li izdvojiti neki svoj slučaj koji najduže traje i još je uvijek neizvjestan?

Predmet Mileusnić. Tužba za naknadu štete je podnijeta još 2001. U prvostupanjskoj presudi je proglašen teroristički akt, ali onda je to ukinuto. Nije dokazano da je to učinio pripadnik hrvatske vojske. Inače se radi o obitelji iz Otočca. U julu 1991. povlačili su se kroz kolonu, kroz vojni put. Jedan od vojnika je pucao i ubio muža i oca mojih stranaka, Đuru Mileusnića. Nakon što je predmet vraćen na prvostupanjski sud, sve je oboreno, tvrdili su da nema dokaza, pa je to potvrdio i Županijski i Vrhovni sud. Čekamo odluku Ustavnog suda RH, a nakon toga idemo u Strasbourg.

Da li je i ovdje sporan teret dokazivanja?

Da, ista situacija. DORH je odbacio njihovu kaznenu prijavu. Oni tvrde da su vidjeli ubojicu, ali sudovi im ne vjeruju.

Žrtve u sudskom postupku ponovo prolaze kroz traumu, a u isto vrijeme trebale bi prezentirati činjenice?

Smatram da se žrtva ne može baviti činjenicama u punoj mjeri. Žrtva to prepušta nekom drugom. Da žrtva utvrđuje pod kakvim okolnostima je netko njen nastradao, to nije psihički izdržljivo, to nije zdrava pozicija žrtve. Ona ne može rasvjetljavati činjenice, mora se u jednoj fazi povući.

Što se tiče novog Zakona o civilnim stradalnicima, u suradnji sa SNV-om upućujemo naše stranke na podnošenje zahtjeva u onim slučajevima gdje ima prostora za to

Da li obitelji žrtava i dalje pokreću parnične postupke ili se od toga odustalo nakon niza odbijenih tužbi?

Upravo zbog straha od parničnih troškova, do pravde pokušavamo doći nekim drugim putem kako ne bismo financijski teretili stranku. Idemo sa zahtjevima prema Državnom odvjetništvu radi mirnog rješenja spora. Idemo s ustavnim tužbama i prema ESLJP-u.

U kakvom je socioekonomskom položaju većina vaših stranaka?

Kada smo krenuli u postupke još prije 25 godina, imali smo vrlo kritične situacije. To su bile familije s malom djecom, udovice su bile mlade, bili su izbjeglice, bez riješenog stambenog pitanja. U većini slučajeva su bili bez posla. Danas je druga situacija, prošlo je gotovo 30 godina, ljudi su se uspjeli snaći, mala djeca su postala odrasli ljudi i izgradili su svoje živote. Više ne možemo reći da su socijalno ugroženi kao na početku. Ostalo je ugroženo ono starije stanovništvo koje nije radno sposobno.

Kako se ljudi nose s troškovima parničnog postupka?

Mnogi su izgubili sporove i dobili enormne sudske troškove na naplatu, i to najmanje 50.000 kuna, u nekim slučajevima i preko 200.000. Država im može sjesti i na imovinu u Hrvatskoj, a pokreću se i postupci ovrhe u Republici Srbiji. Imamo presudu Bursać po kojoj su već naplatili troškove. ELJSP je odlučio u njihovom predmetu da je naplata takvih troškova prekomjeran teret za žrtvu. Značajno u toj odluci je to da je sud uočio da su te stranke bile oslobođene plaćanja sudskih pristojbi prilikom pokretanja parničnog postupka, što znači da su bile socijalno ugrožene.

Da li mislite da će novi Zakon o civilnim stradalnicima donijeti neki vid pravde za sve civile?

U suradnji sa SNV-om upućujemo naše stranke na podnošenje zahtjeva u onim slučajevima gdje ima prostora za to. Zasad nemamo nijednu odluku.

Generalno ne postoje odluke ili ih nema za vaše stranke?

Koliko sam ja informirana, ni o jednom zahtjevu, otkad je novi zakon stupio na snagu, još uvijek nije odlučeno.

Ljudi koji prema zakonu imaju osnovu za dobivanje odštete, ako su s područja bivše Krajine, oskudijevaju s medicinskom dokumentacijom koja je neophodna kako bi dokazali status civilne žrtve. Iz Ministarstva zdravstva su nam rekli da oni ne raspolažu s tom arhivom. Što u tom slučaju?

Mislim da ćemo imati isti problem koji imamo 20 godina pred našim sudovima, a to je standard dokazivanja. Pitanje je u kojoj mjeri će nadležno tijelo određivati da li je došlo do štete pod okolnostima kako to zakon određuje. Sud traži više od onoga što oštećeni iz svoje pozicije mogu sudu predočiti. Nije bilo političkog interesa da se zaštiti medicinska dokumentacija, mnogo toga je uništeno u ratu. Vjerujem da je nešto od te arhive iznijeto ili se nalazi u hrvatskim vojnim arhivima.

 

Dvije prepreke

Po čemu se predmeti koji su uspješno završeni pred nacionalnim ili europskim sudom razlikuju od ovih koji su odbijeni, osim u krajnjem ishodu?

Razlika je u preprekama. Pred našim sudovima smo imali dvije prepreke. Sudovi su nas odbijali jer ih nismo dovoljno uvjerili da su ratne zločine počinili pripadnici hrvatske vojske. Drugi element je pitanje zastare. Imamo primjer naše stranke, hrvatskih branitelja od 1991. do 1995., čiji su roditelji ubijeni u operaciji "Medački džep". Kada je počeo kazneni postupak na Županijskom sudu protiv Mirka Norca i Rahima Ademija, pokrenuli smo postupak za naknadu štete. Njihovi roditelji su bili označeni kao žrtve generala Ademija. S obzirom na to da je Ademi oslobođen, u njihovom predmetu se postavilo pitanje zastare jer nije postojala pravomoćna kaznena presuda protiv počinitelja. Sud je rekao da se zločin desio 1993., da su oni morali nekako znati da se to dogodilo i da je subjektivni rok za pokretanje postupka za naknadu štete tri godine. To je vrlo ružno objašnjenje. Pa naše stranke su u tom periodu, dok je tekao rok, bile na ratištu. Eto, zbog takvih stvari smo gubili sporove.

Kako se presuđivalo u ovim predmetima u godinama kada je Hrvatska obavljala zadnje pregovore za članstvo u EU-u?

U godinama kada smo imali monitoring nad domaćim pravosuđem postojala je pozitivna klima. Sudovi su tada donosili prihvatljive odluke u našim predmetima. Poslije ulaska u EU stvari su otišle nizbrdo. Čak imamo neke prvostupanjske odluke u kojima se citira preambula Ustava RH, ukazuje nam se na kojim je temeljima stvorena Hrvatska. Po tome ispada da se mi pred sudovima bavimo politikom, što nije točno jer su naše stranke žrtve kaznenog djela.

Da li imate osjećaj da manjka političke volje da bi se ti predmeti rješavali? Mislite li da bi bila drugačija situacija da to netko želi?

Ne znam. Komemoraciju u Gruborima je pohodio državni vrh, poslane su važne poruke koje koriste i nama na sudu. Mi smo za zločin u Gruborima dobili sasvim drugačiju sudsku odluku od one koju smo očekivali, što govori da politika i sudovi ne moraju djelovati sinkronizirano. Ne znam kakva bi politička volja trebala biti na snazi da bi donijela satisfakciju žrtvama. Kao odvjetnici se jako borimo, nerijetko nas sud u Strasbourgu ohrabruje da ostvarimo pobjede za naše stranke.

Što mislite o optužnici srpskog Tužilaštva za ratne zločine za bombardiranje Petrovačke ceste 1995.?

Nas ta optužnica zanima utoliko što nas zanimaju dokazi koji su priloženi uz optužnicu, a to ćemo vidjeti tek kada ona postane pravomoćna. Spremni smo doći do tih dokaza i prezentirati ih u odštetnim zahtjevima pred hrvatskim sudovima. Da li će netko odgovarati ili ne, to je drugo pitanje. Ako je neki državni aparat prikupio dokaze, zanima nas da li to možemo koristiti u postupcima radi naknade štete.

Ne ulazite u to koga se tereti za zločin?

Mi se u odštetnim zahtjevima ne bavimo odgovornostima, bavit ćemo se drugim elementima, ako postoje. Ja zastupam sve žrtve s Petrovačke ceste, dvoje ljudi koji su bili ranjeni u tom napadu i obitelji nastradalih.

Kakav je vaš dojam, da li država pokazuje razumijevanje za ljude koji su ostali bez svega? Kako to izgleda na sudovima? Ima li tamo diskriminacije na nacionalnoj osnovi?

Iz pozicije nekoga tko zastupa stranke pred sudovima, promatrajući žrtve koje su došle potražiti pravdu, reći ću da im se ne pristupa s razumijevanjem. Žrtvu treba razumjeti, a na sudovima toga uglavnom nema. Mislim da ćemo se tek za 20 ili 30 godina osloboditi predrasuda i trauma i s jedne i s druge strane, povijest nam pokazuje da je potrebno mnogo godina za zacjeljivanje rana. Što se tiče diskriminacije, kroz predmete se to zna vrlo jasno očitovati. Kada je riječ o onima koji su nastradali od pripadnika službene vojske, taj proces je vrlo mukotrpan, mogu reći čak i nakaradan.