Tridesetak ekološko-aktivističkih udruga iz čitave Hrvatske obratilo se proteklih dana vlastima i javnosti zbog više alarmantnih momenata u području upravljanja otpadom. Uputili su zato otvoreni dopis Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja, te javno priopćenje o revidiranom Planu gospodarenja otpadom RH. Netom dovršena javna rasprava o tom aktu trajala je svega tjedan dana, inače, a što je krajnje indikativan simptom kroničnog i suštinskog zanemarivanja stručnih reformskih sugestija u skladu s modernim pristupom otpadu.
Država ni svojim drugim strateškim dokumentima nije pokazala volju da se odmakne od zastarjelih tehnologija i organizacije zbrinjavanja otpada. Nedavno usvojenim Zakonom o gospodarenju otpadom također je podržan status quo koji odlikuju nepoticanje razvrstavanja pojedinih tvari, mehaničko-biološka obrada i spaljivanje, visoka tolerancija za proizvode od plastike itd. Zbog prečesto zastupljenog konačnog ishoda u vidu deponiranja smeća i kršenja europsko-unijske Direktive o odlagalištima otpada, kao što smo objavili u prošlom izdanju ove rubrike, Hrvatsku je stigla i službena opomena Europske komisije.
U navrat-nanos održanoj javnoj raspravi okolišni aktivisti upozorili su da ni revidirani Plan gospodarenja otpadom neće potaknuti jedinice lokalne samouprave da nakon opomene ne privuku i kazne iz Bruxellesa. Dosadašnja praksa ovisila je isključivo o subjektivnoj njihovoj orijentaciji, pa udruge ističu gradove ili općine kao što su Gospić, Pakoštane i Opuzen, s jedne strane, i s druge Prelog i čak desetak općina u Međimurju. Prvi imaju nula posto razvrstanog otpada, a drugi se penju i do 65 posto, ali značajan javno-politički problem jest činjenica da se odvajanje ne potiče, niti se kontrolira.
Umjesto toga, kao što po tko zna koji put napominju udruge okupljene u Zelenu mrežu Hrvatske, forsira se gradnja Centara za gospodarenje otpadom, tehnološki nedoraslih problemima i u pravilu predimenzioniranih. Takvi su pogoni proteklih godina bili neiscrpno vrelo skandaloznih vijesti o zatrpavanju smećem, proizvodnji neiskoristivog biološkog goriva i nemoći ili nevoljkosti svih aktera u sustavu. Usprkos lošem iskustvu, vlasti su nastavile s njihovim projektiranjem i gradnjom, npr. onim dubrovačko-neretvanskim nadomak Malostonskom zaljevu.
Posljednji takav slučaj odnosi se na Babinu goru kod Karlovca, odnosno Tušilovića, o kojem smo pisali i u pretprošlom broju Novosti. Mogao bi se nazvati oglednim primjerkom pripreme i projektiranja dotičnih centara te svih onih kritičnih pitanja s kojima se susrećemo već i prije samog početka njihova rada. Za početak, nadležni se političari i upravna tijela ne obaziru na volju lokalnog stanovništva, a ne samo da im ne pružaju dostojnu mogućnost za drukčiji tretman otpada, kamoli da bi ih stimulirali. Već i teorijska nepripremljenost planera zrcali se pak u izmjenama kapaciteta predviđenog centra na Babinoj gori, tek naknadno svedenog na više nego triput manju mjeru.
Pored toga, pripremi projekta prethodile su poneke geološko-istraživačke krivotvorine, pa i hidrološko-konstrukcijska rješenja koja odaju dodatnu nebrigu za ekološki aspekt ove problematike. No u pozadini svega se, kao što su na svoj način primijetili i aktivisti, nalazi pouzdana zbrinutost privatnih aktera u sektoru i prebacivanje odgovornosti na deregulirano tržište. Dodali bismo da je to opće mjesto hrvatske politike, gdje god se osvrnuli, od javnog zdravstva i visokog školstva do komunalne infrastrukture, pa barem znamo s čim imamo posla.
