Ususret prvim masovnijim isplatama penzija iz oba stupa mirovinskog osiguranja država i bankovni fondovi obratili su se prigodno i samim tim ljudima – novopečenim penzionerima, donedavnim radnicima. Upadljivo je pritom da procedura s evidentiranjem, izračunavanjem i odobravanjem isplate traje već gotovo četiri mjeseca. No dobro, i red je da novi bivši radnici odmah prođu inicijaciju, da jasno spoznaju kakav ih život čeka, jer neće im tu više teći med i mlijeko kao što su se sladili i mastili dok su bili radno aktivni.
Znači, obratilo im se poslavši im tzv. informativne izračune. Upućeni su na adrese 1094 korisnika čiji je radni vijek upravo završio, a izradili su ih Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO) i Mirovinsko osiguravajuće društvo (MOD) Raiffeisen banke. Tu dolazimo do suštine priče, jer na toj osnovi bi osiguranici trebali sami odabrati žele li da im se mirovina isplaćuje iz oba obavezna stupa mirovinskog osiguranja. Ili samo iz prvog, javnog stupa međugeneracijske solidarnosti. Oba je izabralo približno 55 posto ispitanika, a prvi oko 45 posto njih, i to onih kojima se pokazalo da će u protivnom imati penzije manje od prosjeka. U drugom stupu, onome kapitaliziranom, naime, bankovni fondovi raspolažu četvrtinom mirovinskih doprinosa koja je oduzeta prvom stupu i masi javnih financija za isplatu aktualnih penzija.
Ovdje treba uočiti dodatni bitan moment: kad je socijalni sustav društvene brige za mirovine jednom privatiziran i bačen na tržište, s novom praksom dobili smo obavezu da sami procijenimo kojemu privatnom fondu povjeriti svoju četvrtinu doprinosa. E da bi nam on jednog dana, kad oplodi našu štednju na tržištu dionica i obveznica, podebljao mirovinska primanja da ne ostanemo samo na crkavici iz prvog stupa. Ali u međuvremenu se pokazalo da banke ne mogu izaći na kraj s dugoročnim kockanjem, i da nam mirovine ovako neće biti veće, nego upravo zbog toga još manje.
Već smo mnogo puta ponovili da je drugi stup mirovinskog osiguranja sredstvo najveće pojedinačne i kontinuirane pljačke javnog i radničkog novca u Hrvatskoj u 21. stoljeću. Ona prolazi zahvaljujući, prvo, činjenici da je riječ o razmjerno složenoj i obeshrabrujuće zamornoj matematici i, drugo, da je problem uglavnom odmaknut u svačiju mirovinsku budućnost, dok smo u sadašnjem času svi zaokupljeni neposrednim egzistencijalnim akrobacijama. No promotrimo što se zbiva s onima koji su dobili rečene izračune, kao što bismo svi jednog dana trebali, ako se u međuvremenu opet nešto ne promijeni.
Njih je zakačila jedna od tih promjena, tj. prilagodbi sustava na spoznaju da nametnuti drugi stup ne funkcionira onako kao što je bio reklamiran. Pa ljudi na temelju izračuna HZMO-a i jedinog zasad postojećeg MOD-a odjednom moraju izabrati žele li ostati u oba stupa, ili bi radije da im penzije isplaćuje samo država. I nitko da kaže da je mehanizam već poodavno krahirao, da bankovni fondovi nisu ispunili svoju ionako nemoguću ulogu na tržištu, i da je danas posrijedi tek skupo šminkanje leša o našem zajedničkom trošku.
Banke su u međuvremenu izvukle toliki profit da ni o čemu drugome ne možemo govoriti doli o svirepoj pljački, a svakako ozakonjenoj, makar i neustavnoj. Državi nakon izuzimanja četvrtine doprinosa ostaje rupa u prvom stupu, za isplatu tekućih penzija. Šteta u vidu duga popela se u međuvremenu na ravno sto milijardi kuna, relativno zanemarenih, utopljenih u ostatku javno-financijskih muka. Jer, rupa je krpana zaduživanjem u bankama koje su za to određivale visoku kamatu, dok su našim štednjama operirale bez sličnih obaveza sa svoje strane. Povrh svega, nisu nam u stvarnosti morale garantirati ni određeni prihvatljiv prinos na štednju. Mi njima jesmo pokrili sve enormne naknade i osigurali izuzetan prihod.
I upravo sad se tome trošku – cinično nazvanom tranzicijskim, u rječniku financijaša – pridružuju novi vidovi harača, dosad neviđeni u okviru tog mehanizma koji pokazuje sposobnost nevjerojatne transformativnosti. A baš ovaj navrat otkriva da se njegove nadogradnje uspostavljaju čisto dogovorno, dijelom i proizvoljno, ne silom pukog biznisa ili tobožnje ekonomske znanosti. Nego politički, dakle, s ubrajanjem potreba koje se ne tiču navodno neutralnih tržišnih datosti i sličnih bajki. Nema neutralnosti na tržištu, pa ni u ovom slučaju nisu startne pozicije bile niti slučajno jednake.
Avaj, nevolja s takvim političkim rješenjem je to što nije riječ o socijalnim potrebama, nego o profitnom apetitu vlasnika i menadžera banaka i mirovinskih im fondova. A naročito MOD-ova koji još nisu ni zaživjeli, s obzirom na to da čekaju masovniji val drugostupaških osiguranika. S tim ćemo se MOD-ovima više baviti ubuduće, dok njihov pervertirani karakter bude društveno intenzivnije dolazio do izražaja u našim penzionerskim životima. A sad, konkretno, problem je u tome što su banke i politička elita iznašle novi način da nas izmuzu, i da se drugi stup s pridruženim MOD-ovima održi na snazi, pomoću nova dva opterećenja za državu, što pak iscrpljuje sve nas.
Pod A, banke su ishodile od političara – a i u tome su HDZ i SDP već 20 godina pod ruku – da neuspješnost pri plođenju naše štednje naplate svima nama, kroz posebni dodatak iz javnog proračuna za korisnike drugog stupa. Posrijedi je 27 posto doplate koja je ranije s razlogom bila namijenjena samo starijim osiguranicima, korisnicima isključivo prvog stupa – do lani, kad se još nije moglo samostalno birati u koji tko želi stup. Čim je zatim otvorena mogućnost izbora, 98 posto ljudi je optiralo za isključivo prvi.
Drugi stup se, bilo je već dosta jasno svima, isplati jedino pojedincima s plaćama osjetno višim od prosjeka. No državni dodatak od 27 posto je bila kompenzacija za nešto drugo: za namjerno pogrešno obrađenu aktualnu vrijednost mirovine (AVM) kao obračunski parametar uveden potkraj 20. stoljeća. Država je time sebi kupila nešto vremena s dugom prema tad nastupajućim umirovljenicima, kojima će šteta biti nadoknađivana od 2007. godine upravo spornim 27-postotnim dodatkom na mirovine. I već smo poprilično, čini se, zaboravili da se takav AVM ipak odnosio samo na one koji generacijski nisu ni bili dospjeli pod obavezu drugog stupa, pa nisu uplaćivali u nj četvrtinu svog mirovinskog doprinosa.
Zaboravili smo tako što su nas banke medijski preparirale na zahtjev da se dodatak uvede i za osiguranike u drugom stupu. Ne dodatak proporcionalno određen prema godinama uplate u prvi stup, nego apsolutno, kao da se time rješava nekakva nepravedna nejednakost među osiguranicima. A jesu nepravedno nejednaki, ali tako što su mlađi među njima osuđeni na žrtvovanje bankovnom drugom stupu. Toj muljaži namijenjenoj ekskluzivno postsocijalističkim zemljama, no koje se većina europskih odrekla, za razliku od Hrvatske, jer im se pokazala preskupom.
Pod B, uvedena je nova nejednakost u izvedbi države i MOD-ova koji nisu imali obavezu da osiguraniku isplate dio štednje ili čitav iznos odjedanput, kao što je slučaj u dobrovoljnim mirovinskim fondovima na zapadu. Štoviše, baš u zemljama odakle potječu banke-vlasnici naših fondova drugog stupa. Sad će novi penzioneri imati pravo na isplatu jednokratne milostinje od 15 posto štednje, ali ni to nije propisano za onih 20 posto koji će primati najniže mirovine. Nego za ostale koji će primati više, što nalikuje davnašnjem pravu glasa na izborima prema imovinskom cenzusu, gdje sirotinja automatski nije ni bivala puštana na birališta.
MOD-ovi tako postaju žarište još jedne nepravde koja se nanosi najosjetljivijim širokim slojevima društva. Otpočetka su takva bankovna društva dobila prostor da manipuliraju izračunom anuiteta – isplatnog obroka – koji bi doznačivala umirovljeniku. Samostalno su nam propisivali prosječan životni vijek duži od realnog, kako bi anuitet bio manji. Ako bi umirovljenik odmah umro, obitelj mu ne bi dobila baš ništa od njegove štednje. Ali kad god umro, ostavit će za sobom tešku zaduženost sviju nas kroz mehanizam drugog stupa koji su nam političari zadali za ljubav svjetske bankovne oligarhije.
