Može li ujedinjeni radnički pokret zaustaviti prodor krajnje desnice u SAD-u? Prije nego što decidirano odgovorimo na to pitanje pogledajmo pobliže pozornicu na kojoj se krajnja desnica pojavila. Američku političku scenu shematski možemo podijeliti na mainstream formiran oko dvije stranke koje se izmjenjuju na vlasti. To su Republikanci i Demokrati u poznatom modelu američkog dvostranačja. Sve desnije ili ljevije od toga bilo je donedavno u SAD-u osuđeno na političku marginu, slabo utjecajne grupe ili čak pokrete koji se nisu mogli probiti u glavni tok američke politike. To je shema. No ona više u svojoj jednoznačnosti ne funkcionira. I to uglavnom zbog događanja na desnici. Drugim riječima, razlika između Republikanske stranke i nasilne krajnje desnice postala, barem od mandata bivšeg predsjednika Donalda Trumpa, postala je nejasna. Naime, nekada marginalne ekstremno desne grupe i pokreti sve više, unatoč tome što je Trump izgubio izbore, postaju dio glavne struje.
Donald Trump zadržao je desetak milijuna sljedbenika, bez obzira na politički neuspjeh na izborima. I bez obzira na istrage koje sigurnosne službe sada provode u njegovoj bivšoj rezidenciji. Ta politika u skoroj budućnosti neće nestati
Američka krajnja desnica nije jedinstvena, ali se u zadnje vrijeme podosta ujedinjava. Razlike među grupama se smanjuju, a zajednički nastupi više su postali pravilo nego iznimka. Centralni moment krajnje desnice, koji se nije mijenjao u stoljetnoj retrospektivi, pa je čak na neki način stariji i od stvaranja američke države, jest onaj bjelačkog supremacizma. Iako je to zajednička pozadina, ona ne vrijedi za sve grupe na krajnjoj desnici pa neće biti uzaludno uvesti klasifikaciju za razlikovanje starih i novih grupa koje se tu pojavljuju. Jednu takvu bazičnu podjelu predložio je američki historičar i politički analitičar Mark Pitcavage, stručnjak koji već 25 godina proučava upravo desnu scenu. Polje primarnog interesa su mu američki terorizam i desničarski ekstremizam u svojim razlikama, a savjetuje i mnoge vladine i nevladine organizacije na tom području. Što je onda, po njemu, ekstremna desnica u SAD-u danas? Njegova je osnovna teza da ipak trebamo razlikovati "običnu" desnicu od one ekstremne, a kriterij razlikovanja je prvenstveno odnos spram nasilnih metoda. Zajednički nazivnik a to je, da ponovimo, bjelački supremacizam, ili jednostavnije rečeno rasizam u SAD-u, čini ih različitima. U mjeri u kojoj se američko društvo razvijalo i postalo kompleksno, razvijale su se i pojave na desnom krilu, koje danas oblikuju pejzaž koji je razveden i još uvijek raznolik. A to znači da terminom bjelačke supremacije ne možemo pokriti sve oblike koji se tu pojavljuju, nastaju i jačaju ili nestaju i slabe, kako idemo od grupe do grupe. Kada stvar postavimo iz rakursa desničarskog terorizma, pojave koje se mogu pripisati bjelačkom supremacizmu zauzimaju "samo" 43 posto takvih incidenata. No što je s ostalima?
Napad trampovskih prosvjednika na zgradu Kongresa 6. siječnja 2021. (Foto: Bill Clark/Newscom/PIXSELL)
Pitcavage ukazuje na četiri važne razlike. To su, uz bjelački supremacizam, i nativizam, veliko neprijateljstvo spram socijalizma i komunizma te ideološki antisemitizam. Ta četiri uvjerenja dominirala su desnom scenom većim dijelom dvadesetog stoljeća i to na različite načine.
Nakon kraja hladnog rata naglasak se pomjerio na antivladin ekstremizam. Ekstremizam raznih "patriotskih" grupa nadomjestio je teorije urote komunističke infiltracije novim, nebuloznijim teorijama zavjere u kojima je federalna vlada glavni neprijatelj. Od sredine 1990-ih bjelačka supremacija i antivladin ekstremizam postali su glavni segmenti američke krajnje desnice, bez obzira na to što svaki od njih obuhvaća niz odvojenih pokreta. Tu su i pokreti usredotočeni na neko posebno pitanje, a neki od njih, kao na primjer protuabortusni ekstremizam, dosljedan su izvor nasilja.
Tradicionalni bjelački supremacizam dobio je zamah nakon Američkog građanskog rata, kada su "južnjaci" u opreci prema abolicionistima razvili svoju konzistentnu ideologiju. Evolucija Ku Klux Klana primjer je nasilnog pokreta koji je provodio terorističke kampanje na osnovi rasističke ideologije. No to je, da tako kažemo, danas staromodna ideologija. U jednom trenutku na sceni se pojavio i nacizam, pa zatim neonacizam. Prva prominentna neonacistička organizacija bila je Nacistička partija Georgea Lincolna Rockwella, formirana 1959. godine. Danas su takve grupe raspršene diljem pejzaža koji okuplja alternativnu desnicu (Alt-right).
Bjelačke supremacističke religijske sekte polako su se uzdigle u SAD-u polovinom prošlog stoljeća, od Kršćanskog identiteta do skupina posvećenih germanskom poganskom rekonstrukcionizmu. Ti su pokreti svoj vrhunac dosegli 1980-ih i 1990-ih, no već desetljeće kasnije smrt niza vodećih figura ih je oslabila.
Ujedinjavanje na desnici slabi ljevicu, naročito ako će njene snage biti raspršene i odvojene u fronte borbe radničkog pokreta s jedne i antirasističkog i onog za reproduktivna prava s druge strane
Skinheadsi su supkultura potekla iz Velike Britanije, sa svojim posebnim načinom oblačenja, ritualima i muzikom. Proširili su se u SAD-u, naročito 1980-ih, s bandama koje su se pridružile bjelačko-supremacističkim grupama. Danas ih zamjenjuju razne podvrste tzv. alternativne desnice, a njihova je budućnost zbog dobi članova neizvjesna.
U 2010-ima raste alternativna desnica koja regrutira mlade članove. Njih bismo mogli opisati pojmovima supremacističke ortodoksije, ali i paleokonzervativizma i identitarijanizma. Djeluju kako u virtualnoj sferi i pripadajućim medijima, tako i izvan nje, a osnaženi su predsjedničkim izborima 2016. godine. Imamo dakle posla s propagandom, ali i s stvarnim činovima nasilja. Tu se, naročito u odvojku "Alt-litea", pojavljuje mješavina nacionalizma, antiimigrantske, antimuslimanske, antilijeve i anti-LGBTQ politike, mizoginije koja i ne mora biti bjelačko supremacistička, pa imaju sljedbenike i među drugim rasama.
Antivladin ekstremizam, kolektivno poznat i kao "patriotski" pokret, postao je značajan po završetku hladnog rata, a njihove teorije zavjere zamijenile su one antikomunističke. Najkraće rečeno, Amerikom upravlja izdajnička vlada, a "patrioti" su borci protiv poreza, za "suvereno" građanstvo i sl. Oni mahom ne priznaju da se zakoni odnose i na njih i pobornici su raznih pseudolegalnih teorija. Uobičajena taktika "suverenih građana" oslanja se na "papirnati terorizam" i zastrašivanje, krađe, prevare, ali i spontano i planirano nasilje. Iako je među njegovim osnivačima bio niz bjelačkih supremacista, pokret je privukao i desetke tisuća Afroamerikanaca. Najmlađi segment "patriotske" sfere razne su milicije koje od 1990-ih djeluju kao paravojne organizacije, a tvrde kako su federalnu vladu preuzele razne frakcije "Novog svjetskog poretka" s namjerom da porobe Amerikance. S dolaskom Trumpa na mjesto predsjednika SAD-a i gorljivu podršku koju mu patrioti pružaju, njihov gnjev manje je usmjeren na federalnu vladu, a sve više na nove neprijatelje: muslimane, migrante i antifašiste.
U pokrete koji su usredotočeni na jedno pitanje valja ubrojiti i ekstremizam uperen protiv abortusa, protiv državne zemlje i sličnoga. Zaključno možemo reći da su "desničarski ekstremisti" jedno jedinstvo u mnoštvu, koje se usložnjava kako se usložnjavaju i američko društvo i njegovi problemi. Tu je mnogo preklapanja među grupama, ali i razlika koje te grupe međusobno udaljavaju jednu od druge.
Warren Montag (Foto: Multimedijalni institut MI2)
U razgovoru za portal Left Voice Warren Montag, američki akademski ljevičar poznat po izučavanju Louisa Althussera i Adama Smitha, a u prošlosti politički blizak trockizmu Ernesta Mandela, iznosi ozbiljnu tezu kako je trampistička desnica, usprkos odlasku Trumpa, i dalje jaka u Americi, ako i ne jača. Napad na Kongres 6. januara 2021. tako po njemu nije bio nikakav vrhunac nakon kojega je trampistička desnica ustuknula, nego tek jedna od akcija pokreta koji nažalost još uvijek jača. Ni hapšenje 10 posto učesnika toga incidenta nisu oslabila pokret sastavljen od milicija (posebno tzv. Oath Keepers), bijelih nacionalista i njihovih uličnih bandi (Proud Boys), nego su ga konsolidirala. Krajnja desnica (Far Right), termin koji Montag koristi, sada je masovnija, ujedinjenija i efikasnija nego što je bila prije napada na Kongres. Najopasnije u svemu jest da je krajnja desnica postala prihvatljiva za dobar dio republikanaca koji podržavaju takve "antisistemske" pokrete. Ne smijemo zanemariti ni njen utjecaj na dijelove vojnog i pravosudnog sistema, čime se cijela stvar institucionalizira i zadobiva uporišta u sistemu, što je vidljivo i iz odluke Vrhovnog suda da omogući zabranu abortusa u pojedinim državama SAD-a. Rasizam, mizoginija, kršćanski nacionalizam, imperijalizam, svetost privatnog vlasništva i odbacivanje bilo kakvog društvenog organiziranja u ime osobne odgovornosti što, naoko paradoksalno, djeluje kao društveni pokret, u osnovi su tog uspona. Nismo ni svjesni do koje mjere se pravo na legalan pobačaj može kriminalizirati, a onemogućava se i prodaja kontracepcijskih sredstava. Tako je minorna religijska doktrina postaje dijelom planske kulturne kontrarevolucije. Donald Trump zadržao je desetak milijuna sljedbenika, bez obzira na politički neuspjeh na izborima. I bez obzira na istrage koje sigurnosne službe sada provode u njegovoj bivšoj rezidenciji. Ta politika u skoroj budućnosti neće nestati.
Ljevica je sklona podcjenjivanju snage krajnje desnice koja se uvukla u institucije policije i vojske i nije više ograničena, ako je ikada i bila, samo na ulične bande. Na meti paravojnih skupina kao što su Proud Boys i Oath Keepers prosvjedi su protiv zabrane abortusa, parade ponosa i školski odbori, koje se pokušava očistiti od antirasističkih članova. Republikanska stranka postaje sve više kišobran za te do jučer minorne pokrete i oni nastupaju sve otvorenije. Nije to više "tiha većina", nego glasna manjina koja je zavladala institucijama poput Vrhovnog suda i koja ne preže od ambicija da se pretvori u većinu u elektoratu. Organizacije ekstremne desnice služe kao avangarda Republikanske partije. One nasiljem i uznemiravanjem sprečavaju svaku efektivnu mobilizaciju protiv mjera koje pogađaju određene manjinske zajednice. Masovna mobilizacija kombinira se ne samo s crkvama i građanskim grupama, nego i s individualnim nasiljem, uključujući bombaške napade, pucnjavu i oružane napade. Godine 2021. broj naoružanih demonstranata udvostručio se u odnosu na godinu prije. S obzirom na zakone vezane za vatreno oružje rast nasilja lako je predvidjeti. Sve to slabi ljevicu koja nije naoružana, niti ima tako otvoren put do izvora kapitala kao što ga ima desnica. Odjel domovinske sigurnosti otvoreno odbija promijeniti zakonodavstvo Trumpove ere po pitanju imigranata i tražilaca azila. Na granici s Meksikom policija otvoreno surađuje s naoružanim milicijama koje svoju politiku čuvanja granica provode po pravilima koja su sami ustanovili.
Waren Montag iznosi tezu da postoji tendencija ujedinjavanja na desnici koja je opasna. A tu se ne radi samo o organizacijama, nego i o stvarnom provođenju politike. Jesmo li suočeni s novim fašizmom ili barem s fašizacijom društva koja je usporediva s onom kada su se povijesni fašizmi 1930-ih borili da dođu na vlast? To je teško reći. A od odgovora na to pitanje ovisi i strategija ljevice u danoj situaciji. Treba li ona težiti narodno-frontovskom ujedinjavanju i oko sebe okupiti sve "demokratske" snage, bez obzira na predznak, samo ako su antifašističke i antirasističke? Jedno je sigurno, ujedinjavanje na desnici slabi ljevicu, naročito ako će njene snage biti raspršene i odvojene u fronte borbe radničkog pokreta s jedne i antirasističkog i onog za reproduktivna prava s druge strane. Kako god okarakterizirali današnju krajnju desnicu, npr. kao autoritarni neoliberalizam, ona ima dodirnih točaka s povijesnim usponom fašizma, pa i s preuzimanjem taktika ljevice. Tako su desničari prisvojili izvorno lijevu parolu "Čije ulice? Naše ulice!" Učestalost oružanih demonstracija treba razumjeti kao upozorenje, a sistemska dozvola za nošenje vojnog oružja sigurno pomaže desnici. Sve to govori nam, zaključuje Montag, da će sljedeće dvije godine biti odlučujuće i da ćemo u njima vidjeti koliko daleko krajnja desnica misli ići.
Nije realno očekivati da će se pokretu otpora protiv takvog razvoja događaja uključiti i Demokratska stranka. Zato se društveni i radnički pokreti trebaju okrenuti vlastitim snagama. Predstoji nam izuzetan pritisak na radnički i sve druge napredne pokrete. Sindikati, usprkos početnim uspjesima u nekim velikim korporacijama koje dosad nisu bile poznate po sindikalnom organiziranju, trebaju puno više jedinstva i sektorske, a ne samo individualne borbe. Samo ujedinjenija ljevica ima izglede da se suprotstavi naletu krajnje desnice, a onda ciljeve treba postaviti visoko. Na borbu protiv tako destruktivnog kapitalizma koji uništava okoliš, proizvodi nove ratove, unižava ljudske živote, proizvodi nasilje i mržnju. To su pitanja američke vanjske, ali i unutrašnje politike u sljedećem razdoblju.
