Sjajna pobjeda u sjeni prljave politike. Tako bi se mogao sažeti dojam nakon dvodnevnog obilježavanja (u Britaniji i Francuskoj) 75. godišnjice savezničkog iskrcavanja u Normandiji.
Početak mjeseca lipnja odavno je u znaku sjećanja na tu, do dana današnjega nezabilježenu i nepremašenu vojnu operaciju koja je označila početak ne samo oslobođenja Francuske, nego i kraja nacifašističke strahovlade i okupacije najvećeg dijela Evrope. Nakon istočne, napokon je bila otvorena i druga, zapadna fronta. No, mada je ove godine obilježena 75. obljetnica te impresivne i istodobno po broju vojnika i količini angažirane ratne tehnike – na moru, kopnu i u zraku - zastrašujuće velike operacije, Francuska je, kao domaćin, odlučila ne prirediti međunarodno okupljanje nekadašnjih Saveznika. Umjesto toga, svijet je svjedočio nizu manjih proslava u kojima su, najvjerojatnije po posljednji puta, sudjelovali i preživjeli veterani, svi u dobi od 91 do 101 godine. Pa se u takvom scenariju (dirljiva komemorativna svečanost u britanskoj luci Porthmouth, odakle je krenula glavnina od gotovo sedam tisuća brodova invazione flote, a u Francuskoj britansko-francuska ceremonija, pa američko-francuska ceremonija i nekoliko odvojenih francuskih) činilo relativno jednostavnim prikriti činjenicu da na obilježavanje jednoga od prijelomnih događaja Drugog svjetskog rata nije pozvan i ruski predsjednik Vladimir Putin (za razliku od proslave prije pet godina), te da se u svim javnim govorima upadljivo preskakalo i samo spominjanje uloge Crvene armije u konačnom porazu naci-fašizma.
I to je ono zbog čega valja reći kako je prljava (današnja) politika zasjenila sjajnu (davnu) pobjedu. Pobjedu u ratu koji je na strani Dobra udružio do tada nezamislive saveznike, poput Britanije, Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza. I ta sjena pokazuje u kojoj mjeri današnji državnici, suočeni ne samo s prijetnjom globalnoga terorizma, nego i rastućeg nacionalizma i populizma, nisu dorasli potrebama trenutka, jer ne shvaćaju potrebu novog savezništva – međusobnim razlikama usprkos.
Za one koji možda (a za mlade u Hrvatskoj to nije ‘možda’, nego ‘najvjerojatnije’) ne znaju što je bila operacija Overlord, i kakvo je značenje iskrcavanja u Normandiji za ishod Drugog svjetskog rata, evo osnovnih podataka – uz ispriku onima koji sve to znaju. Rat je počeo 3. rujna 1939., britanskom i francuskom objavom rata Hitlerovoj Njemačkoj koja je dva dana prije toga napala Poljsku (nakon inscenirane provokacije što je trebala prikazati Poljake kao one koji su započeli ratne aktivnosti). U lipnju 1941. Njemačka je, usprkos potpisanome Paktu o nenapadanju, napala Sovjetski Savez, nakon čega je britanski premijer Winston Churchill, uvjereni antikomunista, odmah pružio ruku savezništva Staljinu. Do tada Britanija se očajnički i herojski odupirala sama (bitka za Britaniju), i to nakon što je Wehrmacht pregazio Francusku i zemlje Beneluxa, prethodno okupirao Čehoslovačku, pripojio Austriju, pa onda okupirao Norvešku, razbio Kraljevinu Jugoslaviju i – zajedno s Mussolinijevim fašistima - okupirao Albaniju i Grčku. Napad na SSSR je kasnio zbog neočekivanog i iznenađujuće jakog ustanka koji je izbio, pod vodstvom Komunističke partije (što je, koliko god se to danas nekima ne sviđalo, povijesna činjenica) na tlu Jugoslavije. Tek nakon što je carski Japan napao američku vojnu bazu na Havajima, Sjedinjene su Države ušle u rat koji je time zaista postao svjetski. No, Amerikanci su se borili u području Tihog oceana i Dalekog istoka, u Evropi otpor su, uz goleme početne gubitke, pružali samo Sovjeti (uz pokrete otpora koji su, uz britansku podršku, jačali širom okupirane Evrope i uz jedinstveni i sve jači otpor partizana u Jugoslaviji koji će na konferenciji Velike trojice u Teheranu godine 1943. biti priznati kao dio savezničkih snaga, pa će tek od tada početi dobivati i savezničku vojnu pomoć i podršku).
Crvena je armija nedvojbeno bila ta koja je slomila kičmu oružanih snaga nacističke Njemačke, fašističke Italije i njihovih vazala (među kojim je bila i ustaška tzv. Nezavisna država Hrvatska), u najvećoj tenkovskoj bici u povijesti ratovanja, onoj kod Kurska i porazivši napadače kod Staljingrada - gdje su se predali ostaci 6. Armije pod vodstvom general-feldmaršala von Pulusa, te odoljevši opsadi Lenjingrada. U isto vrijeme Staljin je uporno i molio i tražio da zapadni saveznici otvore drugu frontu u Evropi, kako bi olakšali položaj njegovih snaga. No, nakon što su Britanci pretrpjeli poraz prilikom pokušaja iskrcavanja u okupiranu Evropu (kod Dieppa godine 1942.), i oni i Amerikanci naprosto su se bojali još jednog pokušaja – bez obimnih priprema. Da, u međuvremenu su protjerali sile Osovine iz sjeverne Afrike, iskrcali su se na Sardiniji, pa onda u Italiji (što je dovelo do rušenja Mussolinija i prelaska Italije na stranu Saveznika), ali iskrcavanje na sjeveru Evrope nisu se usuđivali poduzeti sve do lipnja godine 1944. Tada su, nakon priprema i ratnih varki koje ponekada djeluju kao da su ih zamislili filmski scenaristi, udarili u Normandiji.
U zoru šestoga dana mjeseca lipnja.
Nakon što su u prvome danu invazije (iskrcano 156.000 vojnika), uz goleme gubitke, uspjeli učvrstiti mostobran i početi prodor u unutrašnjost, Saveznici (među kojima i 177 vojnika de Gaulleove Slobodne Francuske) su u uzastopnim valovima, kroz nekoliko tjedana iskrcali gotovo milijun vojnika s odgovarajućom opremom. Narednih mjeseci širili su oslobođeno područje u Francuskoj, ušli u Pariz i krenuli prema zapadnim granicama Njemačke. U vrijeme invazije, Crvena je armija na istočnoj fronti vezivala znatno više naprijateljskih divizija, no što ih je stajalo iza tzv. Atlantskog zida da brane Hitlerovu ‘tvrđavu Evropu’. Tako da nije nikakvo pretjerivanje ako se kaže kako je sovjetska borba olakšala, ako ne i omogućila uspjeh operacije Overlord. Upravo zato licemjerno je, u najmanju ruku, ne pozvati u Normandiju ruskoga predsjednika Putina i izbjegavati (francuska televizija France 24 ostala je, barem koliko je ovome autoru poznato, časna iznimka) priznanje herojskoj borbi Crvene armije i Sovjetskog Saveza – ne toliko zato što su se, ubrzo nakon pobjede godine 1945., dojučerašnji saveznici našli u hladnome ratu na suprotstavljenim stranama, nego prije svega zato što se, u prvome redu zahvaljujući politici i propagandnim naporima SAD-a (koje vjerno slijede i podržavaju zemlje – partneri, uglavnom više ili manje ovisne o Washingtonu) današnju Rusiju prikazuje kao najveću opasnost za svjetski mir (dok je u stvarnosti Amerika ta koja pritišće Rusiju širenjem Atlantskog pakta prema njezinim granicama i sankcijama uvedenima nakon nikada nepobitno dokazanih ruskih poteza; i koja otkazuje ugovore o ograničavanju nuklearnog naoružanja).
Ništa manje nije licemjerno, mada dolazi kao reakcija, pa je stoga donekle shvatljivo, kada službena Rusija pokušava odreći operaciji Overlord ono značenje što ga ona nepobitno ima u povijesti Drugoga svjetskog rata i u kontekstu priprema terena za konačnu pobjedu. I jedno, i drugo, dakle i prešućivanje uloge Crvene armije i minimiziranje značenja invazije u Normandiji, govori o tome kako prljava dnevna politika zasjenjuje sjajnu onovremenu pobjedu nad silama Zla. Ako tadašnji pobjednici, ujedinjeni u naporu da suzbiju i poraze naci-fašizam i sve što je on značio (a što će postati očito na suđenju u Nuernbergu), ne mogu biti zajedno sedam i po desetljeća kasnije u odavanju počasti onima koji su ‘dali svoje sutra za naše danas’, onda je to loš znak. Pogotovo, ako se ima na umu da su radikalno desne, nerijetko otvoreno neofašističke tendencije sve prisutnije i u Evropi, i u svijetu. Francuski predsjednik Macron koji je na obilježavanju stote obljetnice završetka Prvoga svjetskog rata, prošle godine u Parizu, tako uvjerljivo govorio protiv rastućeg nacionalizma i populizma, to sigurno zna. A ipak …
Televizijski reporter upitao je na plažama Normandije jednoga od veterana invazije iz 1944. što bi poručio današnjim svjetskim državnicima. Bez oklijevanja odgovorio je: ‘Da ne započnu novi rat. Da čuvaju mir. Jer, oni ne znaju što se može dogoditi, ne znaju što znači rat.’ Bilo bi dobro kada bi ta poruka zasjenila one, izrečene i neizrečene, koje bacaju tamnu sjenu prljave politike na sjajnu pobjedu i na one koji su je omogućili, žrtvujući svoje živote. A za službenu Hrvatsku bi bilo više nego dobro da se makar malo zamisli nad činjenicom da su u lipnju godine 2019. preživjeli veterani velikog antifašističkog rata tretirani s najvećim uvažavanjem, da je britanska kraljica ustala odajući im počast, da ih je francuski predsjednik odlikovao (uz poruku: ‘Vama dugujemo sve što imamo!’), da su luksuznim putničkim brodom, u pratnji dva ratna broda, britanskoga i kanadskoga, putovali iz Porthmoutha u Normandiju (neki prvi puta nakon 1944.), da se njihova riječ i tražila i slušala. Da im je nebrojeno puta izgovoreno jednostavno, a tako rječito: ‘Hvala vam’.
I mi imamo još onih kojima dugujemo slobodu nakon 1945. (slobodu, a ne okupaciju!). I umjesto da ih se spominje samo onda kada treba uznemiriti javnost ‘podacima’ o tome koliko država troši na njihove mirovine, trebalo bi, jednom za svagda, službeno i najslužbenije priznati ono što jest, odnosno što bi trebalo biti notorno. Da su oni na svojim plećima iznijeli borbu protiv naci-fašizma, da naci-fašizam ni u kojem obliku nije, niti će biti nešto na čemu će graditi današnja Hrvatska i da je poslijeratna Hrvatska (mada kao dio Jugoslavije) stvorena zahvaljujući njihovoj borbi i žrtvi. Jer, da oni tada nisu stvorili Hrvatsku (u današnjim granicama!), ne bi u Domovinskom ratu bilo ničega što bi se moglo i trebalo braniti. A da ih se pita što bi poručili današnjim liderima, i oni bi sigurno rekli: ‘Da ne započnu novi rat. Da čuvaju mir. Jer, oni ne znaju što se može dogoditi.’ I dodali bi, imajući na pameti događaje iz devedesetih godina prošloga stoljeća: ‘Da ne šire mržnju i netoleranciju, da shvate kako svakome ispaljenome metku prethodi riječ.’ Pa onda ni kod nas prljava politika ne bi šutnjom i ignoriranjem prekrivala sjajne pobjede antifašističkih boraca, niti bi ih demonizirala kao zločince i okupatore. Niti bi odgovor na pitanje višekratno postavljeno u Normandiji – kako osigurati da sjećanje na heroje Drugoga svjetskog rata postane neizbrisivi dio kolektivne memorije, u hrvatskoj varijanti glasio: ‘Tako da ih se jednostavno prešućuje!’
Dok ne bude tako, dok poruke i pouke velike antifašističke borbe ne postanu dio naše svakodnevice, na svjetskoj se sceni Rusiju neće pozivati na proslave zajedničkih pobjeda iz vremena Drugog svjetskog rata, pa će se u vrijeme slavlja i komemoriranja u Normandiji, u Moskvi srdačno sastati ruski i kineski predsjednik. U Hrvatskoj monumentalni igrani film ‘Najduži dan’ bit će ‘prokrijumčaren’ u noćni program HTV-a, a vijesti o komemoriranjima u Normandiji jedva će se probiti među ‘ostale informacije’. U Sauthemptonu je bila i njemačka kancelarka, na posljednjoj ceremoniji u Normandiji govorio je jedan mladi Nijemac. Nikakvog predstavnika Hrvatske nije bilo, mada je u Normandiji prije pet godina na plaži bila istaknuta golema fotografija maršala Tita, uz fotografije vođa Saveznika. Hrvatska se antifašizma sjeća jednom, ili dva puta godišnje; reda radi i gotovo joj je neugodno zbog toga.
Je li moguće promijeniti današnji svijet? Je li moguće promijeniti današnju Hrvatsku? Kada bi se moglo upitati one koji su pali na plažama Normandije, kod Staljingrada, na Sutjesci i Neretvi, oni bi – nema sumnje – odgovorili: ‘Da, i Hrvatsku i svijet može se promijeniti. Ne samo da se može, nego i mora. Mi smo se borili za nešto drugo. I to borili smo se zajedno.’
