S bosanskohercegovačkom redateljicom Selmom Spahić razgovaramo o njezinoj novoj predstavi ‘Ono što nedostaje’ u Zagrebačkom kazalištu mladih, umjetničkom aktivizmu, Sarajevu i mogućnostima društvene promjene.
Patrijarhat se odlično slaže sa neoliberalnim kapitalizmom. Žene i dalje gotovo svugdje u zapadnom svijetu zarađuju manje, često gube posao zbog trudničkog odsustva i desetostruko teže napreduju. S druge strane, pritisak na muškarce je također vrlo snažan
Vaša nova predstava bavi se disfunkcionalnom obitelji. Kako takva obitelj izgleda u kontekstu današnjeg vremena?
Zanimalo me da krenemo od dekonstrukcije nuklearne porodice, odnosno dekonstrukcije zadatih rodnih uloga u njoj. U slučaju da ne ispunjavamo zadate uloge, na svakoga od nas pada manja ili veća društvena stigma. Zanimao me pogled na naizgled funkcionalnu obitelj u kojoj su članovi i članice obilježeni tim pritiskom jer nisu dovoljno dobri očevi, majke, sinovi ili kćeri. Pokušala sam tekst Tomislava Zajeca postaviti akcentirajući nešto što je moje duboko uvjerenje, a to je da se porodica bira, a ne samo dobiva i zbog toga, ukoliko te ona ne čini sretnom, možeš iz nje izaći ili odabrati novu. To te ne lišava odgovornosti prema ljudima, ali znači da društvena očekivanja ili konvencije ponašanja ne smiju biti definirajući faktor takvog izbora.
Je li u vezi propitivanja porodice u ovoj predstavi postojalo nešto što vas je posebno diralo?
Zanimaju me svi eksplicitni, ali i perfidni sistemi kontrole individue u društvu. U ovom slučaju, uprkos naizgled emancipiranim porodicama, zanimali su me i dalje itekako prisutni pritisci na ostvarenje očekivanih rodnih uloga. Ti simptomi su prisutni svuda i oblikuju nas od malih nogu. Na konzumerističkoj ravni, dječaci i djevojčice imaju igračke različitih boja i roditelji ih po inerciji kupuju; na ravni simboličkog nasilja, rodno senzitivni jezik se proglašava nepravilnim; na ravni obrazovanja, religijski moral se servira kao apsolut djeci u osnovnim školama; na ravni kontrole seksualnosti, država želi da se miješa u pravo na abortus itd. Jedan od motiva u Tomislavovom tekstu je da majka nazove kćer telefonom i kaže joj da je sretna, a napustila ju je prije 40 godina. O takvim društvenim tabuima mislim da je važno govoriti u teatru. Iz rečenice u kojoj se kaže da je ona otišla na Everest izašla je čitava vizualna i metafizička ravan predstave koju pokušavamo osvojiti, a propituje novo, hipotetičko društvo na vrhu svijeta bez uspostavljenih društvenih odnosa koje poznajemo. Društvo ispočetka.
Privatno je političko
Kakav je odnos u današnjem društvu između osobne slobode i društvenog pritiska?
Patrijarhat se odlično slaže sa neoliberalnim kapitalizmom. Iako se čini da stvari nisu jako binarne, žene i dalje gotovo svugdje u zapadnom svijetu zarađuju manje, često gube posao zbog trudničkog odsustva, izložene su svakodnevnom seksualnom zlostavljanju i desetostruko teže, čak i uz veće kompetencije, napreduju. U određenim dijelovima svijeta nemaju skoro nikakva prava, nerijetko su se za pravo na obrazovanje tek nedavno izborile. S druge strane, i o tome predivno piše britanski umjetnik Grayson Perry, pritisak na muškarce je također vrlo snažan. Društvene i rodne uloge koje oni moraju zadovoljavati su, pojednostavljeno: fizička snaga, ekonomska sigurnost, uloga oca, supruga i zaštitnika. Te situacije su nas zanimale u predstavi.
Neki dan sam izgubila ličnu kartu, u Zagrebu u mup-u su me pitali koje je moje državljanstvo. BiH. A nacionalnost? Isto BiH. A ne, rekli su, BiH je državljanstvo, a koja je vaša nacionalnost? ‘Ja sam BiH i po nacionalnosti, a ako hoćete zvanično, napišite ostala’
Vaše predstave su na puno načina provokativne. Iz kojeg unutarnjeg nerva ih stvarate?
Ne mogu raditi predstave o temama koje me se ne tiču, a ako me se tiču, onda su one nužno politične. To ne znači da se moraju baviti dnevnom politikom. U slučaju ove predstave koja se bavi jako intimnim temama iza zatvorenih vrata spavaće sobe ili sobe staračkog doma, po maksimi privatno je političko, pronalazim neuralgične točke u porodici u odnosu na patrijarhalni model. Ukoliko nemam tu širu sliku, onda jednostavno nemam motiv da radim predstavu.
Što je vas odredilo u djetinjstvu?
To da sam, živeći na više adresa u različitim državama kao dijete, morala da se adaptiram na potpuno nove sredine i na ljude koje ne poznajem, nekada i na jeziku koji ne govorim. To je rezultiralo nekom vrstom socijalne snalažljivosti, a u isto vrijeme bilo je i dosta ožiljaka. Sigurno me odredila izloženost različitosti: moja najbolja drugarica u djetinjstvu bila je iz Južne Koreje, dok nas je u razredu bilo iz bivše Jugoslavije, Poljske, Indonezije, Egipta, Sudana itd. To me učinilo netolerantnom na bilo kakve podjele i neprihvatanje različitosti. Kasnije se na to nadovezala dosta surova, ali i dalje radnička poslijeratna Zenica u kojoj sam živjela, koja je tada, i u siromaštvu i sa ogromnim demografskim promjenama, još uvijek uspijevala održati duh jednakosti za sve.
Vaše predstave vjerojatno podrazumijevaju i sukob s tzv. većinskim mišljenjem. Kako ga podnosite?
Po Badiouovoj tezi, desnica djeluje u pravcu zabavljačke kulture s jedne strane i u pravcu afirmacije kulturnog nasljeđa i nacionalnog ponosa s druge, a sve to zajedno služi afirmaciji uvriježenih stavova većinskog glasačkog tijela. U posljednjih nekoliko godina tome masovno svjedočimo sa repertoarnim politikama u regiji. To u meni budi određenu vrstu inata koja je mislim neophodna, jer mi se čini da se na jedan postupan strateški način želi ugasiti kritička misao, i to vrlo uspješno. Suočenja mojih predstava sa publikom koja se s njima principijelno idejno ne slaže su ponekad stihijska, a ponekad direktna; nekada je to napuštanje predstava, dobacivanje ili su otvorene medijske kritike. To je sve benigno u poređenju sa fizičkim nasiljem kojem su na primjer trenutno izloženi ljudi koji rade u teatru Powszechny u Varšavi, gdje neonacisti izvršavaju napade otrovom na ljude u pozorištu. Sličnim prijetnjama smo svjedočili u i Hrvatskoj i na MESS-u prošle godine. U tako zastrašujućim situacijama ohrabruje reakcija ljudi koje oslobađa imenovanje nečega o čemu se ne usude javno govoriti. U predstavi ‘Moja fabrika’ glumica Lana Delić govori da joj je sestra dobila otkaz jer ne pripada Stranci demokratske akcije i u nju se nije željela učlaniti. Jako mnogo ljudi nam je prišlo da se zahvali zbog toga što je to izrečeno sa scene.
Kakva je aktualna društvena situaciju u BiH?
Simptomi neuređenog društva su svuda, nagle i po radnike i radnice beskrupulozne privatizacije preduzeća, sprega vlasti i kriminala, zastrašujući nepotizam, ogromna nezaposlenost mladih, nepravde u pravnom sistemu… Sa manjim ili većim oscilacijama, vrlo je slično kao i u cijeloj regiji. Paralelno, prepoznajem i opasne društvene procese o kojima smo učili iz lekcija historije. Ja osjećam gotovo ontološku jezu jer se već godinama u svim našim državama smijemo izjavama mediokritetskih političara i političarki na vlasti koji fabriciraju prošlost i lažu o budućnosti, a svjedočimo pretvaranju njihovih apsurdnih izjava u društveno prihvaćenu istinu. Možda je predramatično povući paralelu, ali i Hitleru su se u početku smijali.
Posvuda se međutim osjeća neka tiha bezvoljnost…
Ta generalna apatija znači tihi pristanak na sve to te da smo od države prestali išta da očekujemo. Ja to i razumijem i ne razumijem, jer je sve do te mjere dogorjelo do noktiju da je neka vrsta pobune nužna. Potrebna je samo njena artikulacija: izlazak na ulicu i pozivanja na odgovornost. U BiH su se dogodile tek ekscesne situacije takve pobune prije pet, odnosno tri godine i pokrenuli su se važni procesi građanskog otpora, ali sve je opet stalo. Nadam se da će se ova ljestvica trpljenja i akumuliranih frustracija kanalizirati u nešto konstruktivno.
Obrana kritičke misli
Kada ste radili diplomsku predstavu ‘Buđenje proljeća’, tada ste rekli da treba ispričati priču vlastite generacije. Kako bi ta priča izgledala danas?
Mi smo ‘Buđenje proljeća’ radili iz ogromne strasti i potrebe, nemajući u vidu nikakav generacijski krik. Prosto je u nama sazrela potreba da progovorimo o inhibicijama koje društvo na nas stavlja i koliko se u njemu gušimo. Nadam se da se takva potreba ponovno rađa u generacijama rođenima iza rata, koje tek sada ulaze u pozorište, i da će se pokrenuti u nekom podrumskom prostoru, pokazati nam svima srednji prst i reći ‘ovo je naša istina’, ‘maknite se od nas’ i ‘trujete nas 25 godina’. Oni imaju i previše materijala za pobunu te vrste: današnja generacija dvadesetogodišnjaka odrasta u brutalnom kriminalnom miljeu tranzicijskog kapitalizma i indoktrinirana je nacionalizmima od malih nogu. Oni koji se tome odupru imaju malo ili nimalo primjera za mogućnost ostvarenja životnih ciljeva radom i žrtvom za zajednicu. S druge strane, baš u njima vidim veliku nadu; oni i one ne poznaju granice država, cijeli svijet je njihov, oni su poliglote i poliglotkinje i ne vide pred sobom nikakve limite. Jedan od divnih primjera je konceptualna umjetnica Selma Selman koja osvaja scenu savremene umjetnosti i performansa i iz New Yorka razvija projekte za lokalnu zajednicu u Bihaću, djelujući aktivistički i politički kroz svoju umjetnost, između ostalog, kao Romkinja i feministkinja.
Sarajevo je nekada bilo multikulturni grad, što se danas za njega ne može reći. Zašto?
Moj mikrokosmos je itekako multikulturalan jer sa ljudima sa kojima dijelim umjetnički senzibilitet svjesno njegujem sve tragove kultura koje su obilježile Sarajevo. To nema veze sa nacionalnim pripadnostima, nego sa sefardskim, osmanskim, austrougarskim, bogumilskim i ostalim naslijeđem, a naročito sa subverzivnim aspektima tog naslijeđa, koji se svjesno guraju pod tepih i izbacuju iz udžbenika. A što se tiče tri naroda, neki dan sam izgubila ličnu kartu, tu u Zagrebu i u MUP-u su me pitali koje je moje državljanstvo. BiH. A nacionalnost? Isto BiH, rekla sam. A ne, rekli su na šalteru, BiH je državljanstvo, a koja je vaša nacionalnost? ‘Ja sam BiH i po nacionalnosti, a ako hoćete zvanično, napišite ostala’, rekla sam. Politika se, naravno, uspjela odraziti sistemski u onome što je Sarajevo danas, ali taj multikulturni duh i dalje postoji, on je u opasnosti, kao što je i Hrvatska u ogromnoj opasnosti od revizionizma i prekrajanja historije, ali bitka još uvijek nije izgubljena.
Umjetnička ste direktorica sarajevskog MESS-a, kazališnog festivala značajne provenijencije…
MESS je uz ostale sarajevske festivale, kao što su Jazz fest ili Pravoljudski festival, jedna od posljednjih instanci obrane kritičke misli i imperativ je da ga se očuva. U posljednjih osam godina njegov budžet smanjen je za 70 posto. Pošto ne postoji kvalitetna kritička recepcija, a ni kompetencija na mjestima odlučivanja, onda se sve stavlja u isti koš pa je jednako važan neki zabavljački komercijalni projekat kao i najbolja predstava na MESS-u. Što je još opasnije, u posljednjih nekoliko godina u odluke o financiranju, kao potpuno legitiman, ušao je i faktor etničkog predznaka projekta. Teško je biti optimističan danas, kada mnoge stvari izgledaju kao predznaci 1930-ih u Njemačkoj. Ali s druge strane, u vremenu kada osjećamo sveopću jezu, pokretački optimizam nam postaje zadatak. Kada na MESS dođe predstava u kojoj četvero gluhih ljudi na sceni priča o seksu i ruše stereotipe i o pozitivnoj i o negativnoj diskriminaciji, osjećaš kako rasteš kao ljudsko biće, kako ti se otvaraju polja o kojima nikada nisi razmišljala. Eto, zbog toga vrijedi svaka neprospavana noć oko ovog festivala.
