"Sutkinje vidjele hrvatske rukometaše i otrčale u svlačionicu te se odmah presvukle", naslov je članka s jednog od najčitanijih hrvatskih portala. Kratka je to vijest kojoj je povod pobjeda hrvatske rukometne reprezentacije i potvrda njenog plasmana u drugi krug Svjetskog prvenstva. No tek u zadnjem paragrafu otkrivamo da su sutkinje "otrčale u svlačionicu" jer "obukle su crne sudačke dresove, ne sluteći da će u sličnoj garnituri igrati i hrvatski rukometaši". Nataša Vajagić, voditeljica stranice i projekta Seksizam naš svagdašnji, objašnjava nam da je ovo dobar primjer prikrivenog seksizma.

- Možete li zamisliti da bi se o ovoj temi uopće pisalo da se radilo o sucima, a ne sutkinjama? Radi se o seksualnoj objektivizaciji: sutkinje su vidjele rukometaše i otrčale u svlačionicu presvući se. Ovakvo "frejmanje" činjenice da sutkinje i igrači ne mogu nositi istu boju, Index.hr u ovom je slučaju rastegnuo u teški klikbejt – govori nam Vajagić.

Ona se s takvim, i još puno gorim primjerima, svakodnevno susreće i nastoji ih sve zabilježiti. Zamolile smo je da iz gomile odurnih i nepodnošljivih komentara, izjava, tekstova ili medijske opreme izdvoji "suptilnije" primjere. Čini nam se važnim pokazati koliko je javni prostor zatrovan seksizmom i da on nije opipljiv i škodljiv samo kad čujemo da "žena nije stvorena za mudraca nego za madraca". Kako bi našim kolegama i kolegicama ukazala na tu raširenu pojavu, ali i kako bi im pomogla da ne sudjeluju u njenoj reprodukciji, prošle je godine izradila "Priručnik za sprječavanje i suzbijanje seksizma u medijima i oglašivačkoj industriji", javno dostupan na stranicama Hrvatskog novinarskog društva. Vajagić nam kaže da je u hrvatskim mainstream medijima prisutna kako nenamjerna, tako i svjesna reprodukcija seksizma.

- Kad govorimo o svjesnoj, radi se o najprisutnijem obliku seksizma u medijima, a to je seksualna objektivizacija žena. Nije moguće da mediji, odnosno urednici i urednice nisu svjesni da seksualno objektiviziraju žene. Izvještavanje o "kipućim grudima", "tako mokroj da bi oplodila Saharu" i o "bradavicama prve dame" donosi klikove, a klikovi znače zaradu. Čule smo i da su mediji prisiljeni producirati takve, gotovo pornografske sadržaje kako bi mogli osigurati financije za ozbiljno novinarstvo, što dovoljno govori o društvu u kojem živimo, ali i koje potičemo i kreiramo nastavljanjem medijske trgovine ženskim životima i tijelima. Kad govorimo o nenamjernoj reprodukciji seksizma, najčešće se radi o promociji rodnih stereotipa, koja bi se lako mogla iskorijeniti edukacijom, no za edukaciju treba izdvojiti vrijeme koje novinari i novinarke i urednici i urednice nemaju, a očito im odnos uloženo-dobiveno nije isplativ – objašnjava Vajagić.

Nakon što je 2017. godine na portalu Libela provedeno istraživanje o seksizmu u medijima, otvorena je Facebook stranica Seksizam naš svagdašnji, a kasnije i profil na Instagramu na kojemu je Vajagić, ispred Centra za građanske inicijative Poreč, objavljivala primjere seksizma iz medija. Kako nam prepričava, vrlo brzo su tu bili i primjeri iz oglašivačkih kampanja i raznih izjava osoba na pozicijama moći.

- Seksizam je sveprisutan, mislim da ni same nismo na početku bile svjesne koliko, i nažalost, 365 dana u godini premalo je za objaviti sve seksizme u Hrvatskoj. Danas ih probiremo, jer premašuju naše kapacitete, te ih, osim da bismo upozorile na njih, objavljujemo kako bismo educirale javnost o širokom utjecaju koji seksizam ima, koliko utječe na rodnu neravnopravnost te koliko pridonosi rodno utemeljenom nasilju. Važno je sagledati širu sliku i uočiti koliko i naizgled bezazlene seksističke šale, reklame, medijski natpisi doprinose mizoginoj klimi u društvu koja finalno rezultira femicidom. Ne možemo ih gledati odvojeno, jer su itekako međusobno povezani – tvrdi naša sugovornica.

"Često nam se spočitava da pretjerujemo", nastavlja, "no mi svojim radom zapravo tražimo poštivanje zakona i kodeksa, ništa više od toga". Kaže i kako ima dobra iskustva s pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova i Novinarskim vijećem časti HND-a, no da isto ne može reći isto za Agenciju, odnosno Vijeće za elektroničke medije koje redovito odbija njihove prijave. To je veliki problem s obzirom na to da Vijeće ima najveće ovlasti i može oduzimati koncesije i izdavati novčane kazne.

U prošloj je godini uočila i prisutnost homo/bi/transfobije u medijima.

- Neformalna mreža za suzbijanje seksizma koju smo osnovale u ožujku, prikupila je više od 4300 primjera takvih i seksističkih članaka. Iako smo svjesne količine seksizma koju naši mediji proizvode, ova brojka čak je i nas iznenadila – dodaje.

Uz to, ogroman je porast seksizma na društvenim mrežama.

- Influenseri i infulenserice imaju ogroman broj pratitelja i pratiteljica i samim time je i njihov utjecaj velik, a često, što iz neznanja, što iz uvjerenja, dijele seksističke i mizogine poruke. Ukoliko budu prozvani, često se događa da sponzori s njima raskidaju ugovore i da izgube dio publike i to je pozitivno. S druge strane, ostaje im podrška mizoginih osoba koje svoju mržnju prema ženama iznose u komentarima podrške koji su doista prestrašni. Takvim komentarima i njihovom utjecaju, posebice na žene žrtve nasilja, posvetile smo posljednju kampanju "Reci to naglas" u kojoj smo željele ukazati na apsurd komentara koji, umjesto da okrivljavaju nasilnike i ubojice, traže za njih opravdanja i krive žrtve – kaže Vajagić.

Kroz godine praćenja medija zajedno sa svojim suradnicama kao ogroman problem detektirala je medijsko izvještavanje o nasilju nad ženama i femicidu. Prema njoj, više ne bi smjelo biti prostora da se to medijima dozvoljava bez sankcija.

- Mislim na romantizaciju i banalizaciju nasilja, opravdavanje počinitelja i okrivljavanje žrtve. Kad god se dogodi femicid, čitamo i slušamo o susjedima koji su u šoku, jer je ubojica bio divna osoba koja je uvijek, ali baš uvijek, pozdravila na ulici. Nitko nije znao da se nasilje događa. Čitamo da je ljubomora presudila jer se ubojica nije mogao pomiriti s činjenicom da ga je žena ostavila jer je zlostavlja, slušamo da ju je ubio jer je bio pijan, a i tukao bi je samo kad bi popio, kao da ga to opravdava. Ako je zlostavljana ili ubijena žena bila i našminkana i sređena na fotki na Fejsu, onda čitamo i komentare ispod takvih članaka da je vjerojatno to i zaslužila, sigurno je kvocala i bila naporna pa neka ju je ubio, bolje da je kuhala nego da si je pumpala usne pa bi mu bila bolja žena… Komentari su stravični, a mediji relativizacijom nasilja doprinose takvom javnom mnijenju. Ispod članaka o nasilju i femicidu koji su u skladu sa zakonima i kodeksima, vrlo rijetko ćemo pročitati takve komentare – nastavlja Vajagić.

Upravo kad je riječ o nasilju, primjećujemo kako je u medijima još uvijek teško imenovati stvari pravim imenom. Primjerice, za osvetničku pornografiju, pogotovo kad su javne osobe u pitanju, piše se kao da je riječ o "seks skandalu". Silovanje se također izbjegava eksplicitno imenovati. I naša se sugovornica slaže.

- Ovdje možemo izdvojiti i primjere kad se o ubojicama izvještava kao o "monstrumima" i time se daje iskrivljena slika stvarnosti, sugerira se da su ubojice žena muškarci s margina društva, izopačena rijetkost, što nije točno… Izvještavanjem o ubojicama kao monstrumima, stvara se slika o nasilnicima i ubojicama kao iznimkama, no oni to nisu. Ako je svaka treća žena žrtva nekog oblika nasilja, onda bi u društvu bilo puno više patologije, kad bi svi nasilnici bili monstrumi, zar ne? Ne radi se o patologijama, radi se o moći. Svaki nasilnik, svaki ubojica, smatra da ima pravo raspolagati ženinim životom, kao da je njegov objekt. Ne možemo reći da su samo mediji odgovorni, tu je i neadekvatan sustav obrazovanja, utjecaj religije, duboko ukorijenjen patrijarhat, neprovođenje zakona, vlast. Nadam se da će moja generacija doživjeti neke pozitivne promjene u društvu – zaključuje.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada  - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma