Zadatak Sigurnosno-obavještajne agencije je da prikuplja i analizira podatke od značaja za nacionalnu sigurnost, koji su nužni za donošenje odluka u njezinoj zaštiti te svojim podacima i analizama pruža obavještajnu potporu državnom vrhu i nadležnim državnim tijelima u donošenju učinkovitih i pravodobnih odluka.
Tako glasi osnovna zadaća tajnih službi u Hrvatskoj. Iskustvo, međutim, kaže drukčije, pa su SOA-ini špijuni u posljednja tri desetljeća radili daleko izvan zadanih ovlasti – prisluškivali su novinare, opoziciji namještali političke afere, krali novac iz vlastite blagajne, zapošljavali podobne, otpuštali nepodobne… Radili su svašta, a najmanje ono što su trebali. Uostalom, i oni koji su se usudili raditi posao za koji su plaćeni, poput Dragana Lozančića u čijem se ravnateljskom mandatu pokušalo stati na rep Zdravku Mamiću, brzo bi letjeli s funkcije i to po izravnom nalogu s Pantovčaka.
Sudeći prema Izvješću o radu za 2017. godinu, koje je nedavno prihvatio saborski Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, trend se nastavlja. Čitajući pojedine dijelove tog izvještaja, neupućeni bi svašta mogli pomisliti, pa i to da Hrvatska živi pod terorom bujajućeg srpskog nacionalizma. Da, dobro ste pročitali. Ako ne vjerujete, evo primjera iz poglavlja posvećenog ekstremizmu u kojem je gotovo trećina sadržaja posvećena upravo onom srpskom. Uz jednu rečenicu u kojoj se konstatira kako je nastavljena praksa ‘da ekstremni pojedinci iskorištavaju nezadovoljstvo dijela navijačkih skupina stanjem u hrvatskom sportu za izazivanje incidenata i nereda tijekom i izvan sportskih natjecanja’, pri čemu se očito misli na Hajdukove navijače, ‘orjunaše’, kako ih je krstio već spomenuti Mamić, a izraz spremno prihvatila njegova nekadašnja prijateljica, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, šire se elaborira uloga Srba na tribinama, pa se kaže: ‘Nastavljena je i pojava da pojedine navijačke skupine srbijanskih nogometnih klubova ističu protuhrvatska, četnička i velikosrpska obilježja na sportskim natjecanjima, pri čemu u tome sudjeluju i pojedinci koji su hrvatski državljani. U malom dijelu populacije mlađih pripadnika srpske nacionalnosti zamijećeno je simpatiziranje velikosrpske i četničke ideologije i simbolike, osobito na društvenim mrežama, koje za sada ne predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti, ali dovodi do narušavanja sigurnosne situacije na lokalnom nivou.’ Točka. Toliko o tom problemu.
Od svega što je svaki površniji pratitelj sportskih događaja u Hrvatskoj lani mogao vidjeti i čuti, SOA-ini djelatnici uspjeli su uočiti samo ovo. Ne pišu, naravno, gdje su i kada utvrđene takve ‘pojave’. Ne pišu jer ih nisu ni vidjeli, baš kao što ih nije vidio ni notorni Hrvatski helsinški odbor koji detaljno prati nogomet i bilježi ispade govora mržnje kojima je, to smo vidjeli svi, zatrovan javni prostor, posebno nogometne tribine i društvene mreže. Ali ono što zna cijela Hrvatska, SOA i njen ravnatelj Daniel Markić očito ne znaju. Pa kad ne znaju, evo da im pomognemo.
Za to je dovoljno zaviriti u Bilten Srpskog narodnog vijeća ‘Historijski revizionizam, govor mržnje i nasilje prema Srbima’ za 2017. godinu. SOA, na primjer, nije primijetila da je 11. marta, na utakmici Hajduka i Rijeke, Torcida razvila transparent na ćirilici s natpisom ‘Morem plovi jedna mala barka’. Riječ je o pjesmi kojom se veliča četnički vođa Draža Mihailović, a cilj Hajdukovih drukera bio je da uvrijede Rijekine koji su u Split došli brodom. Osim toga, ako je potrebno navoditi, vijorila se i zastava NDH i skandiralo ‘Za dom spremni’, ali to je u Hrvatskoj valjda i dalje dio ‘spektakularne atmosfere’.
Gdje su bili SOA-ini špijuni 6. augusta? Na utakmici Dinama i Hajduka očito nisu. Ili ako jesu, bit će da su sjedili na ušima. Dan nakon obljetnice Oluje navijači Dinama urlali su ‘Ubij, ubij Srbina’, a mogla se čuti i ‘pjesma’ ‘Mi Hrvati ne pijemo vina, nego krvi Srbina iz Knina’. Torcida je također dala svoj danak, pa su skandirali ‘Mrzim Dinamo, mrzim Dinamo, srpsko ime to’ Hoćete još? Rijeka – Dinamo, 11. augusta, ‘Smrdljiva Rijeko, puna si Srba, ne brini Rijeko, ima još vrba’, pa ‘Mamiću, Mamiću, pičko četnička’ i sve tako redom: praktički na svakoj utakmici s istom koreografijom skandira se isti repertoar, ali SOA to niti vidi niti čuje. Cijela priča otišla je toliko daleko da se na turnir koji organiziraju Bad Blue Boysi prijavljuju ekipe pod nazivima Crna legija i Ustaše Središće. Primjera je bezbroj, ali ih očito nema tko ‘prikupiti i analizirati’. Ili ne želi, svejedno.
