Vijest da će u ova revizionistička vremena jedan antifašist dobiti muzej svakako valja zabilježiti. A još kad se taj antifašist zove Dragoljub Mihailović poznat još i kao Čiča, odnosno Draža, nikako se ne smije zaobići. Inicijativa poštovalaca lika i djela četničkog komandanta traje već neko vrijeme. Predvodi je Dražin unuk, bivši beogradski gradonačelnik Vojislav Mihailović, a svesrdno podržava književnik Matija Bećković. Baš je on Dražu okrstio antifašistom, a njegove četnike izjednačio s partizanima. Logično je, kaže, da se u Srbiji, gdje su ‘delovala dva antifašistička pokreta, oformi muzej gde bi oba bila ravnopravno zastupljena.’
Dva pokreta su, kako znamo, imala bitno različite ciljeve, da o metodama ovdje ne govorimo. Dok se onaj partizanski, koji je predvodio Josip Broz Tito, do zadnje kapi krvi borio protiv fašista, nacista i domaćih izdajnika, Dražini četnici su početnu gerilsku poziciju vrlo brzo zamijenili kolaboracionističkom, boreći se ostatak rata vrlo često rame uz rame s njemačkim i talijanskim snagama, a ponegdje i s ustaškim, čineći pritom teške zločine. Ljuti neprijatelji nisu im pritom bili fašisti, nego isključivo partizani, što su prepoznali i saveznici uskraćujući im podršku. Ali, eto, ono što je bio jasno svakome još 1943., nama nije 2019. godine.
Povijesni revizionizam, odnosno rehabilicionizam, uzeo je toliko maha da se i notorni zločinci danas bez problema svrstavaju među pozitivce, pa ne treba čuditi ideja da se na jednom mjestu sakupe Dražini osobni predmeti, dokumenti i literatura posvećena njemu. To bi mjesto, već su ga bezecirali, trebalo biti u Breglaničkoj ulici na Crvenom krstu u Beogradu. Tamo je, naime, Draža prije rata živio sa svojom obitelji. Skupio bi se i novac preko fonda koji bi kontrolirali akademici, profesori, vladike, književnici…
Draža je, ističu oni, službeno rehabilitiran odlukom beogradskog Višeg suda još 2015. godine, a posebnim su zakonom u Srbiji izjednačena prava nekadašnjih četnika i partizana pa su i te eventualne prepreke osnivanju ove četničke ‘kuće smeća’ uklonjene. Cilj je jasan: suprotstaviti je tek koji kilometar udaljenoj Kući cvijeća u kojoj prebiva pokojni maršal Tito čije su tijelo isti ovi pobornici đenerala još početkom devedesetih željeli probosti glogovim kolcem.
Međutim, problem je dublji jer je revizionizam uhvatio toliko maha da muzej neće ništa bitno promijeniti. Kako piše beogradski novinar Tomislav Marković: ‘Čak i ako Dražini poklonici ne uspeju da otvore muzej svom idolu, ništa bitno se neće promeniti. Jer, muzej Draže Mihailovića već postoji, samo je nevidljiv. Falsifikovani eksponati tog imaginarnog muzeja nalaze se u stotinama hiljada ljudskih umova zatrovanih višedecenijskom četničkom propagandom.’ Baš kao i ustaškom s ove strane granice, samo što u Srbiji postoje dva antifašizma, a u Hrvatskoj dva totalitarizma.
