Revizionističko ludilo koje Balkanom hara od početka 1990-ih nedavno je dobilo novu dimenziju i postiglo velik uspjeh u Srbiji: Viši sud u Valjevu usvojio je zahtjev za rehabilitaciju nekadašnjega komandanta Gorske garde Jugoslavenske vojske u otadžbini Nikole Kalabića. Sudac Dragan Obradović proglasio je ništavnim odluke Državne komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača koje se odnose na Kalabića te rješenje Sreskog suda u Mionici kojim mu je 11. rujna 1945. oduzeta imovina. Zahtjev za rehabilitaciju podnijela je prije pet godina Kalabićeva unuka Vesna Dragojević. Tužilaštvo je najavilo žalbu na ovu odluku.
Sudovi u Srbiji ovime nam žele poručiti da bi bilo uputno zaboraviti sve što smo dosad znali o povijesti naših naroda i narodnosti, odnosno da nam se valja ‘bolje informirati’. Četnički komandant Kalabić dakle nije ratni zločinac, nije izdajnik Draže Mihailovića; sud je i tu maglu rasplinuo, jer je navodno dokazano da su ga partizani ubili prije Čičina hapšenja. Sve se može promijeniti i sve se može iznova napisati, teže je samo u život vratiti stotine Srba koje su poklali četnici iz Kalabićeva korpusa i pripadnici njegovih zloglasnih trojki.
Nikola Kalabić rehabilitiran je na temelju skandaloznog zakona o rehabilitaciji iz 2006., kojim se srpskim sudovima omogućuje da rehabilitiraju svakog ratnog zločinca iz Drugoga svjetskog rata ako se dokaže da je bio žrtva ideološkog nasilja nove vlasti.
Povjesničar Milan Radanović, autor knjige ‘Kazna i zločin – snage kolaboracije u Srbiji’, ispisao je gotovo 700 stranica o suradnji četnika i okupatora te njihovim zločinima na teritoriju Srbije. Za njega nema dilema o tome tko je i što bio Kalabić: ‘Nikola Kalabić nije bio žrtva ni ideološkog ni politički motivisanog nasilja. On je bio ratni zločinac, bio je komandno odgovoran za ratne zločine i kolaboraciju. On je komandovao korpusom Gorske garde, koji se sastojao od četiri brigade. U centralnoj Srbiji, u Šumadiji, taj je korpus ostavio krvav trag u nekoliko desetina naselja u kojima su njegovi gardisti ubijali civile. Uglavnom su to bili simpatizeri partizanskog pokreta, rođaci partizana, njihovi očevi, majke, braća, sestre…’
Radanović smatra da odluka o Kalabiću otvara mogućnost sličnih postupaka za čitav niz ratnih zločinaca koji u dugom redu čekaju rehabilitaciju. Valjevačkog suca Obradovića nije posebno impresionirala činjenica da su Kalabićevi koljači djelovali gotovo isključivo na teritoriju Srbije; tek su pred kraj rata prešli u BiH, ali su sve zločine počinili u Srbiji. Milan Radanović prisjetio se nekih od njih: ‘Najmasovniji zločin koji su pripadnici Jugoslovenske vojske u otadžbini, odnosno četnici Draže Mihailovića počinili u Srbiji nad srpskim stanovništvom dogodio se u selu Drugovcu pored Smedereva 28. aprila 1944., kada su u jednom danu ubijena 72 stanovnika i spaljeno 120 kuća u znak odmazde, jer je selo podržavalo partizane. Nikada u istoriji Srbije nijedna vojska koja se nazivala srpskom nije u nekom selu spalila 120 kuća i ubila 72 pripadnika vlastite nacije. Kalabićevi četnici su učestvovali u tom zločinu. Tamo su bila tri četnička korpusa, a Kalabićevi četnici bili su u taj zločin najviše involvirani.’
Od 72 ubijenih u Drugovcu 41 je život izgubilo iz pušaka, 24 je zaklano, troje ubijeno batinama, a četvero zapaljeno zajedno s kućama. Četnici nisu zaboravili ni materijalnu korist, pa je opljačkano dvjestotinjak domaćinstava. Radanović kaže da su velik zločin Kalabićevi četnici počinili i 25. prosinca 1943. u Kopljarima pored Aranđelovca, čiji su stanovnici podržavali partizanski pokret: ‘Taj pokolj je naredio direktno Nikola Kalabić. Ubijena su 22 čoveka, od toga 18 romske nacionalnosti. Oni nisu odabrani slučajno: očekivalo se da se zbog njih nitko neće žaliti, a njihovo klanje će biti jeziva opomena ostalima da se okanu saradnje sa partizanima. Ljudi koji su ubijeni nisu imali nikakvo učešće u ratu i nisu uopšte bili politički orijentisani. Ubijeni su iz obesti, a među njima su bile i dve devojke od 16 godina.’
U depeši od 29. prosinca 1943. Kalabić o pokolju obavještava komandanta Dražu Mihailovića: ‘U Kopljarima uhvaćeno na spavanju i poklano 24 aktivna komunista od kojih su 20 Cigani koji su priznali da su bili takozvani jarugaši, danju rade svoje poslove kući, a noću u akciji. Sve sam poklao.’ Nitko od ubijenih nije bio član KPJ, a metode četnika Kalabića vidljive su i iz podatka da je ubijeno desetero članova obitelji Simić i dva bračna para. Žrtve su imale od 16 do 70 godina. Četnici su okupili seljane u centru sela, a jednu veću grupu poveli prema njivama. Većinu su pustili, a jednu grupu ostavili. U Radanovićevoj je knjizi objavljen iskaz jednog od preživjelih: ‘Došli smo na jednu njivu pored puta i tu su nam naredili da posedamo. Radojko je naredio da sednu podvojeno Cigani i odmah komandovao: ‘Počinji’, na šta su trojica četnika priskočili i počeli klati one Cigane. Bilo ih je za tren oka zaklano svih 17 (zapravo 18, op.a.). Za to vreme mi smo ostali, izbezumljeni od straha i gnusnog čina, gledali šta se pred nama odigrava iz neposredne blizine, nepunih jedan metar rastojanja. Ostalo mi je u sećanju samo to da su koljači, pošto bi prerezali grkljan svoje žrtve, kamom udarali poklane nekoliko puta po telu.’
U Srbiji su se mnogi javno usprotivili rehabilitaciji Nikole Kalabića. Potpredsjednik SPS-a i povjesničar Predrag Marković komentirao je tu odluku suda u ‘Blicu’, rekavši kako ona ‘olakšava pretvaranje Stepinca u sveca i slavljenje mrtvih ustaša u Blajburgu’. Ministar Aleksandar Vulin izjavio je da presuda 70 godina nakon rata gura srpski narod na poraženu stranu: ‘Srpski narod nema nijedan razlog da se stidi svoje antifašističke prošlosti, nemojte nas terati presudama da moramo da postanemo deo poraženog sveta. Mi smo uvek bili na boljoj strani sveta.’
Vulin, nažalost, zaboravlja da je četništvo u Srbiji rehabilitirano od onog trenutka kada je prvi bradonja s kokardom na šubari krenuo u ‘spašavanje’ srpskog naroda u Hrvatskoj 1991. i da je rehabilitacija Kalabića samo jedna faza u procesu koji traje 26 godina. Međutim, upada u oči izostanak reakcija iz Hrvatske. To ipak ne čudi, jer se mnogi u Hrvatskoj zapravo dive onima koji su smogli ‘hrabrosti’ sprovesti takvu odluku u prvom susjedstvu. Procesi u Srbiji vjetar su u leđa hrvatskim revizionistima, onima koji poput biskupa Košića i Pozaića traže rehabilitaciju ustaškog pozdrava, koji su potpisivali peticiju za rehabilitaciju Mile Budaka, ali i koji ne žele čuti nikakve primjedbe na zahtjev da se nadbiskup Stepinac proglasi svetim.
