Nije, naravno, slučajno da se stogodišnjica sarajevskog atentata pretvorila u još jedan slučaj patološkog ispiranja mozga: umjesto ozbiljne rasprave, znanstvene ili neznanstvene, svjedočili smo nečasnom trijumfu nad događajem koji je po svojim jezivim posljedicama zaslužio da ga se drži u mraku historije. Nesnosna medijska trakavica sve je dodatno zamutila, no barem je novi roman Svetislava Basare – posvećen baš sarajevskom atentatu iz 1914. – pokazao da se literatura može ne samo narugati već i zaključiti suvišnu raspravu.
Kao posve genijalna bufonijada, Basarin ‘Anđeo atentata’ vraća raspravu o atentatu (ne sam događaj) tamo gdje joj je i mjesto: na teren sprdačine, parodije i zajebancije. I nije slučajno da Basara ispisuje memoare Franje Ferdinanda, pa makar i posmrtne i, naravno, izmišljene – eh, što bi sve Historija bila u stanju iskeširati kad bi sad stvarno negdje iscurili pravi Franjini memoari. Jasno je da se Basara otvoreno i vulgarno – a tako i treba – ruga pomami za pravim i autentičnim dokumentima: on u zamjenu nudi memoare koje ne samo da Franjo Ferdinand danas, zapravo 2010., diktira svojem izmišljenom tajniku, već nudi i otkrića koja su pravoj znanosti zauvijek nedokučiva.
Podnaslov ‘Tabloid’ stoga bi bilo naivno čitati kao puku ironiju, jer nije samo riječ o tome da je taj slučaj nepodnošljivo tabloidiziran, već se sama Povijest u međuvremenu tabloidizirala, pa se i Basara može otvoreno rugati znanstvenim alatima. Baš kao i ‘pravi’ znanstvenici, on donosi lažne i stvarne dokumente i citate, manipulira fusnotama, falsificira, trača, insinuira, podmeće, kleveće i oslanja se na nepouzdano i neprovjerljivo. Ako je i prava Povijest politički nekorektna, zašto bi njegova bila drukčija? Zašto on ne bio smio za glavnog lika izabrati srpskog arhineprijatelja, Franju Ferdinanda, i još ga otvoreno simpatizirati kao reakcionara, konzervativca, desničara, militarista i budalu? Basarin Franjo Ferdinand brbljiv je i pronicljiv, naravno, mnogo duhovitiji i inteligentniji nego što je to stvarni Franjo mogao biti, no interesantno je da samo u literaturi politička nekorektnost može biti ovako utješno ljekovita.
Basara zapravo poboljšava Povijest kad otkriva, a zatim, nažalost, demantira kako su posljednje Ferdinandove riječ, ‘iako mu nije bilo nidočega’, zapravo bile: ‘Ma nosite se i u tri lepe pizde materine i vi i vaša Bosna i Hercegovina.’ Tu su i zaključci koji su točni u svojoj karikaturalnosti: ‘Guzica je definitivno trijumfovala nad duhom’; ‘Ko hoće da dobije rat, nek ratuje s Nemačkom’; ‘Nisam ja ubijen, već sam počinio samoubojstvo Principom’. Franjo je očekivano najduhovitiji kad se žali na Srbe i Hrvate: ‘Jedni me svake godine sačekuju u busiji da bi me po tko zna koji puta overili, drugi me svake godine lažno žale.’
To sve, naravno, nije neki literarni novum, ali Basara ima monstruozan talent za odčepljivanje sigurnosnih ventila i dodavanje događajima urnebesne ali i ozbiljne dvosmislenosti, trosmislenosti. Sve ove postupke već je isprobao u svojim prethodnim knjigama, no u ‘Anđelu atentata’ nišanske su spisateljske sprave dovedene u savršen red: veliki je literarni i društveni događaj što je ovaj roman uopće napisan, objavljen i dostupan čitateljima, koji će već i sami znati kako ga (sve) treba čitati.
