Ministar znanosti i obrazovanja Pavo Barišić dobio je povjerenje Hrvatskog sabora. To zaista nije vijest. Ne samo da to više nije vijest jer se dogodilo prije tjedan dana, već to uopće nije vijest jer je od početka bilo jasno (usprkos iskakanju Mosta iz koalicionog vlaka) da će HDZ-ova glasačka mašinerija uredno odraditi svoj posao. Nešto drugo, međutim, jest vijest. Mislimo na neke riječi, pojmove i formulacije što su se mogle čuti iz usta aktualnoga premijera, kao i saborskog zastupnika koji je najčešće istupao u ime Hrvatske demokratske zajednice. Moglo bi se reći kako je to nešto što je trebalo probuditi Hrvatsku, no Hrvatska, prema svemu sudeći, i dalje spava.
Kao prvo, premijer, što znači i vodeća stranka vladajuće koalicije, iskazao je na demokraciji neprimjeren način neskrivenu antipatiju prema svjetski priznatom znanstveniku koji je javno obznanio svoje stanovište o onome što smatra plagijatom ministra znanosti i obrazovanja, a čijom se argumentacijom (ne plagirajući nego navodeći) koristila oporba, formulirajući svoj zahtjev za izglasavanje nepovjerenja ministru. To je znanstveniku Ivici Đikiću odmah priskrbilo zvučnu i omalovažavajuću etiketu ‘vanjskog suradnika oporbe’ (mada je premijer kasnije uvjeravao kako on nikoga nije etiketirao). Činjenicu da je Đikić samo dan kasnije neke premijerove navode opovrgao, tražeći da se zbog iznošenja neistina javno ispriča, ostavimo sada po strani. Zadržimo se na formulaciji što ju je predsjednik Vlade (dakle ne bilo tko, nego baš predsjednik Vlade) upotrijebio govoreći o onome što je u javnom pismu iznio Đikić. A ona glasi: ‘Nemam ja ništa protiv da gospodin Đikić iznosi svoja mišljenja, može on reći što god hoće.’
Što je tu, na prvi pogled, spornoga? Zamislimo li se nad sadržajem pojma demokracije, odgovor je samo jedan: sve je tu sporno. Tko je naime predsjednik Vlade da on uopće može imati nešto protiv toga da netko nešto javno kaže, tko je on da blagonaklono udjeljuje dopuštenje (‘može on’) bilo kome da nešto kaže? Premijer sebe očito doživljava u ulozi samodršca, vladara, a ne izabranoga – doslovno – sluge naroda. Na tragu njegove sklonosti autokraciji su i članovi njegove stranke, bilo oni u Saboru, bilo oni izvan njega. Svi oni smatraju svoje mandate, svoje funkcije, svoje uloge na javnoj sceni nečim što im daje pravo da se prema svima, a to znači upravo prema građanima u čijoj bi funkciji morali biti, odnose kao prema podanicima. Ne može se reći da i u redovima oporbe nema onih kojima se sviđa takav način rezoniranja, ali on je tipičan za HDZ, još od prvih dana neovisne hrvatske države i njezinoga prvog predsjednika. A taj način, takvo gledanje na stvari, milostivo dopuštanje nekome da nešto kaže (‘nemam ja ništa protiv, može on’), to bi bilo primjereno monarhiji, i to ne parlamentarnoj, ili relativno liberalnoj autokraciji republikanskoga tipa. Parlamentarnoj demokraciji, a Hrvatska voli sebe kao takvu predstavljati – nikako!
Da će takav premijer mirno reći kako je Sabor (i) pozornica, to ne treba čuditi, mada je svođenje najvišeg predstavničkog tijela države na kazališnu scenu uvreda, u najmanju ruku za svakoga tko je izašao na parlamentarne izbore.
Dakle Hrvatska ima premijera neskriveno sklonoga autoritarnosti, čovjeka koji nije imun na ironiziranje, patroniziranje i neskrivenu aroganciju kada se suoči s argumentima kakve naprosto ne želi čuti. Koliko su ti argumenti čvrsti i na činjenicama zasnovani, to je irelevantno. On ih naprosto ne želi čuti. Zato je i tako uporno svodio ono što je Đikić (i ne samo on) vrlo utemeljeno proglasio plagijatom na ‘tehničku pogrešku u fusnoti’. Da bi se to zaključilo, ne treba biti ‘mentalist’ poput onoga iz TV serije što se može gledati na programima jedne od televizija u Hrvatskoj. Ne, dovoljno je biti novinar koji zna slušati, koji čuje i koji je u stanju prepoznati i dijagnosticirati ono što je čuo. I za takvoga novinara premijerove riječi u saborskoj raspravi, a još više njihovo značenje, jesu vijest. Povezane s činjenicama neskrivenoga klizanja Hrvatske ne samo prema militarizaciji, nego i sve tolerantnijem stanovištu prema povijesnom revizionizmu (za uklanjanje ploče s ustaškim pozdravom ‘Za dom – spremni’, neovisno o tome kako ga se zamaskiralo, premijeru je potrebno posebno povjerenstvo), one svjedoče o stanju akutne opasnosti za ionako rudimentarnu demokraciju u Hrvatskoj. Ta je demokracija, a istinska je demokracija neodvojiva od antifašizma, posljednjih tjedana na udaru očito pomno pripremljene i dobro koordinirane akcije čiji je cilj – ali samo prividno – drugi predsjednik Republike Hrvatske, dok se uistinu iz svih oružja (i arhiva tajnih službi), a uz pomoć mračnih tipova iz polusvijeta i ljudi upitnih biografija i još upitnijih stavova, ‘puca’ na demokratski ustroj Hrvatske i na njezine nepobitne antifašističke korijene. Upravo one korijene na koje se poziva i (još uvijek važeći) Ustav Republike Hrvatske. No i taj je Ustav u opasnosti. Nije daleko dan kada će biti pokrenuta akcija za njegovu promjenu, uz ostalo i na tragu zahtjeva nekih braniteljskih udruga da se zabrane ‘svi simboli komunizma – crvena zvijezda petokraka, srp i čekić, spomenici, imena ulica i trgova’. Drugim riječima, smiješi nam se radikalni zaokret kojim će se izbrisati pedeset godina hrvatske povijesti i one koji su je stvarali, da bi se umjesto toga metodom glajhšaltovanja (Goebbels očito nije mrtav!) u svijest mladih generacija instalirala novokomponirana slika naše prošlosti i ljudi iz te prošlosti, slika u kojoj će heroji postati krvožedni koljači, a ubojice iz koncentracionih logora (njih, uostalom, i nije bilo, zar ne?) nacionalni heroji. Treba se samo sjetiti, jednog od takvih već se pokapalo u Zagrebu u ustaškoj uniformi, uz zazivanje svećenika da upravo on bude uzor hrvatskoj mladeži.
No to nije sve. Saborskom zastupniku HDZ-a koji je u raspravi o ministru znanosti i obrazovanja branio boje svoje stranke bilo je jako stalo do toga da inzistira na potrebi očuvanja i poštovanja ljudskoga dostojanstva. HDZ i ljudsko dostojanstvo? Pa gdje je bila ta briga za ljudsko dostojanstvo kada se javno, medijski, spremala lomača za ‘vještice iz Rija’, gdje je bila kada se, i opet medijski, sve hrvatske novinare koji su radili za strane medije proglašavalo ‘medijskom petom kolonom’, gdje je ta briga danas kada se neistomišljenike bez imalo skanjivanja, a s vrlo očitim namjerama, proglašava ‘jugokomunistima’, ‘srbočetnicima’, ‘udbašima’ ili, sumarno, ostacima komunističkog režima (koji, usput budi rečeno, nikada nije postojao) kojih se Hrvatska ‘mora riješiti’ želi li napredovati? Rješenje je, naravno, lustracija, jer svaka zemlja, tvrde, koja ju je provela napreduje, a svaka koja se nije ‘oprala od prošlosti’ nazaduje. Tako da nam uz promjenu Ustava i legaliziranje one poznate izreke danas gotovo zaboravljenoga (ali vjerojatno ne i neaktivnoga) HDZ-ovog političara o tome ‘kako svatko u svojoj kući, stanu ili dvorištu može govoriti što hoće, ali javno – ne!’, vrlo vjerojatno predstoji i donošenje zakona o lustraciji. Hoće li se i prilikom rasprave o njemu u Hrvatskom saboru paziti na dostojanstvo ljudi, veliko je pitanje. A zapravo i nije. Sve je jasno i ništa više ne bi trebalo biti iznenađenje.
Samo treba znati slušati i razumjeti ono što se kaže. Riječ, riječi, a svi smo skloni zaboraviti onu poznatu izreku da je prvome ispaljenom metku prethodila riječ.
