Druga strana slogana
Gledano reklamno, strategija je sjajna. Ideju da vlastitu slabost pretvori u ključnu prednost HDZ je ionako isprobao još na prošlim izborima: stvar je, očito, funkcionirala. Jer kada posve kompromitirana stranka – nakon pustopašnog Sanadera i pustoustašnog Karamarka – vlast osvoji pod sloganom ‘Vjerodostojno’, nema razloga da ne pokuša ponovno. Ovoga puta, uoči lokalnih izbora, iz labilne Plenkovićeve kontrole članstva i partijskih frakcijskih frikcija nastala je još ljepša marketinška fikcija: skladna priča o jedinstvu koje se rađa iz različitosti. ‘Različite vizije, različiti programi’, poručivali su HDZ-ovi teaseri: ‘Različiti ljudi, različite ideje’, ‘Različiti životi, različiti snovi’, ‘Različiti izazovi, različita rješenja’… A onda odgovor iz stražnjeg džepa, as iz reklamnog rukava, zec iz marketinškog šešira: zgodan slogan ‘Jedna Hrvatska!’ Nešto poput oklade na samoispunjujuće proročanstvo, dakle: baš kao što je tek pobjedom pod parolom ‘Vjerodostojno’ HDZ iznova stekao biračku vjerodostojnost, tako bi trijumfom na platformi samoproglašenog ‘jedinstva’ partijsko jedinstvo trebao utvrditi povratno. I ne znači, naravno, da neće uspjeti: pored ovakve opozicije, lako bi mu prošle i manje riskantne propagandne egzibicije.
Ali na nevolju, početak kampanje za lokalne izbore prolazi, evo, u iščekivanju onih parlamentarnih: nitko ne zna do kada će vlada, ljulja li se ili ipak pada. Pa se onda i jedan zgodan slogan neočekivano pretvara u ironičan komentar aktualne političke konstelacije. Na jedinstvo, naime, poziva stranka koja je upravo, nakon jedva pola godine, rasturila koalicijsku vlast isključivo zbog interesa svoga strukturno korumpiranog ministra. A pritom, čini se, više ne može računati ni na defoltnu podršku desnijih saborskih glasačkih kotačića, poput Brune Esih ili Željka Glasnovića. Različiti dakle izbori, različiti tabori. Različite desnice, sukobljeni interesi. Možemo i šire, zašto ne: različite povorke u Jasenovcu, različiti poltroni u Todorićevom dvorcu, iste različite elite i mahom krive alternative, slične razlike među idiotizmima o različitim totalitarizmima… Tako otprilike izgleda država, mimo predizbornih slogana, uoči novih lokalnih izbora.
Jedna, bijedna Hrvatska.
Platon i plafon
‘Dobrim ljudima nisu potrebni zakoni kako bi znali da trebaju postupati odgovorno’, autoritativno je ustvrdio Platon u ‘Zakonima’: ‘Loši ljudi će pronaći način da zakone zaobiđu.’ Veliki, slavni, naivni filozof: što ćemo, nije mogao pretpostaviti kako, osim ove dvije, postoji i treća kategorija. Lošija od dobre, gora od loše, s obje strane dobra i zla: evo, recimo, kao zgodan primjer, hrvatska akademska oligarhija. Njima ne trebaju zakoni da im kažu kako postupati, oni ne traže načine kako ih zaobići: zakone, naime, sebi pišu sami. Tako ovih dana Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta pod mudrim vodstvom Platonovog kolege po struci Pave Barišića privodi kraju rad na nacrtu izmjena Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, kojim će – da skratimo priču – izravno omogućiti još jedan četverogodišnji mandat aktualnom rektoru Zagrebačkog sveučilišta Damiru Borasu. A ovaj, igrom slučaja, sjedi u povjerenstvu za izradu istog tog zakona. Vesele avanture umrežene družine koja je kidnapirala domaće akademske institucije na stranicama ‘Novosti’ pratimo redovito, pa nema razloga da ponavljamo očito: ono na što se svela sveučilišna autonomija uglavnom je serija interesnih anomija. Pa je i ova, nova epizoda tek nešto poput kraće fusnote daleko opsežnije sramote. Koja uporno raste, na radost akademske klike, na poltronsko pogonsko gorivo, na račun javne funkcije obrazovanja: još nije dosegla plafon.
Dragi, naivni Platon.
Izlike i razlike
Drama na Kosovu! Zove se ‘Bordel Balkan’, napisao ju je najrazvikaniji tamošnji dramaturg srednje generacije Jeton Neziraj, režirao nagrađivani Andraš Urban, a publiku je zainteresirala toliko da hrpica veterana Oslobodilačke vojske Kosova doslovno nije mogla dočekati premijeru: zgradu Narodnog pozorišta u Prištini posjetili su već u večeri generalne probe, ne bi li provjerili govorkanja kako predstava vrijeđa ‘borbu OVK-a i nacionalne vrijednosti’. U kritičkom osvrtu, objavljenom nešto kasnije, podsjetili su da ‘Bordel Balkan’ režira ‘srpski režiser’, u skladu s tim najavili kako će premijernu izvedbu blokirati, obavijestili javnost još i da su se ‘sreli sa autorom takozvane predstave, ali je on odbio da nam pokaže tekst’, a prešutjeli kako su njemu i glumcima pritom prijetili smrću. Sve skupa, na sreću, bilo je sasvim dovoljno da premijeru posjeti i odgovarajući broj policajaca, pa veterani na kraju ipak nisu uspjeli preći s riječi na tijela.
Sličnosti između prištinskog rata oko teatra i onoga što se tek koji dan ranije događalo u Splitu, kada je na Marulićevim danima gostovalo ‘Naše nasilje i vaše nasilje’ Olivera Frljića, toliko su očite da je zanimljivije koncentrirati se na razlike. A razlike su manje-više stale u kratku birokratsku notu kosovskog Ministarstva kulture, omladine i sporta: ‘Odlučivanje i nezavisno funkcioniranje institucija su osnovne vrijednosti našeg društva’, poručili su odande, dodavši da bezrezervno podržavaju rad Narodnog pozorišta i umjetničku slobodu u koju se, kao instanca državne vlasti, nemaju pravo miješati. Ni riječi dakle o tome kako je ‘potrebno pri stvaranju i izvedbama umjetničkih djela imati na umu vjerske i nacionalne osjećaje’, kao što je ekipi ‘Našeg nasilja i vašeg nasilja’ službeno poručilo hrvatsko Ministarstvo kulture; ni riječi o tome da je predstava ‘politička poruka koja ne doprinosi toleranciji u našem društvu’, kako je Frljićev projekt prokomentirala ministrica Nina Obuljen Koržinek; ni jedne riječi, ukratko, koja bi mogla poslužiti kao institucionalno opravdanje za inscenaciju nasilja mimo kazališne scene.
Paralela je, znamo, porazna, posebno iz perspektive ovdašnje tvrde vjere u zapadnoevropsku baždarenost hrvatskih civilizacijskih standarda i njihovu golemu distancu spram kojekakvih balkanskih kultur-bordela. Ali što da se radi, situacija je jasna. To su, eto, razlike: nasilnike na Kosovu vlast je osudila, u Hrvatskoj im nudi izlike.
Trump i alternative
Ako Donald Trump svoje istupe zasniva na alternativnim činjenicama, zašto ne bismo alternativnom činjenicom proglasili samog Donalda Trumpa? Tako nekako je, valjda, razmišljao William Gibson, autor kultnog ‘Neuromancera’ (1984.), tvorac sintagme cyberspace i literarni profet umrežene ere, dok je prepravljao svoj novi roman ‘Agencija’. Isprva ga je naime bio zamislio kao distopijsku pripovijest o kataklizmi koja u 22. vijeku uništava 80 posto čovječanstva; postapokaliptičnoj projekciji poželio je kontrapunktirati paralelni narativni tok, smješten u ‘normalnu’ sadašnjost. Na nevolju, sadašnjost nakon Trumpove pobjede – iz autorove perspektive, barem – više nije normalna: odlučio je zato napisati novu verziju, u kojoj na američkim predsjedničkim izborima 2016. slavi Hillary Clinton. ‘Uoči glasanja, mislio sam kako ću, pobijedi li Trump, morati promijeniti tek nekoliko detalja i nastaviti pripovijedati svoju priču’, požalio se ‘New York Timesu’. ‘Ali ubrzo mi je postalo jasno da se dogodio temeljit politički zaokret i da ću cijelu stvar morati graditi iz početka.’ Roman koji se protiv gospodara alternativnih činjenica bori njegovim vlastitim oružjem izlazi početkom iduće godine, a Gibson već sada upozorava publiku da ga ne čita u proročkom ključu: ‘Svaka imaginarna budućnost koja je ikada opisana govori zapravo o vremenu u kojem je nastala. Ljudi ističu mogućnosti naučne fantastike da predvidi sutrašnjicu, ali to je samo usputni efekt. Uvijek je riječ o sadašnjosti.’
Slažemo se, potpuno, iako možda ne onako kako je Gibson to zamislio: jer ako nam njegova nova distopija o nečemu govori, onda je to žalosna činjenica da živimo u svijetu u kojem čak ni najmaštovitija književnost više ne uspijeva zamisliti bolju opoziciju Trumpu od elitizma, imperijalizma i neoliberalizma koje predstavlja Hillary Clinton. Nije toliko problem u alternativnim činjenicama, drugim riječima: problem je u činjenici da nema alternative.
