Upravo nastupa četvrti krug porezne reforme Vlade RH. A kad tako glasi vijest koju se proteklih dana moglo pročitati i čuti, stječe se dojam o zavidnoj sistematičnosti hrvatske fiskalne politike u posljednje tri godine. Osvrnemo li se na efekte i odjeke koji su pratili svaki od tih krugova, međutim, slika se značajno mijenja. Ponajprije upada u oko nedostatak kontinuiteta, mada bi baš to svojstvo moralo biti primarno za nešto čemu otpočetka brojimo krugove širenja. Koncentrične dakle, i sa zajedničkim nepomičnim središtem.

Mjere smanjenja poreza na dohodak mladih zvuče lijepo, ali su ozbiljnije sagledane vrlo problematične. Od toga da su diskriminirajuće i možda čak protuustavne, do toga da dugoročno destimuliraju obrazovanje – ističe Željko Garača

Ovo potonje odnosi se čak i personalno na ministra financija Zdravka Marića koji sam na toj funkciji ima jedinstven kontinuitet još od premijera Tihomira Oreškovića. No pustimo individualizaciju politike, primimo se njezina sadržaja, ma koliko na prvu izgledao kaotično. Uzmimo za primjer porez na dodanu vrijednost, PDV. On je prema najavama u vrijeme prvoga kruga, na prelazu iz 2016. u 2017. godinu, trebao biti smanjen s drugim krugom u 2018. godini. Sad je 2019. godina, a isto smanjenje opće stope PDV-a s 25 na 24 posto najavljuje se kao jedna od glavnih značajki četvrtog kruga reforme. Ali već i sam pojam reforme u današnjoj politici, naravno, treba uzimati sa zrnom soli. U pravilu je naprosto riječ o kulisi za ojačavanje nekih ranije uspostavljenih odnosa moći.

PDV, koji nikako nije progresivan porez, nego opterećenje koje proporcionalno više kači one koji imaju manje, podešavan je tek izdvajanjem pojedinih proizvoda i usluga van opće stope. Tako se ciljano pomaže biranim sektorima i društvenim skupinama, npr. nultom stopom na kruh i mlijeko ili ortopedska pomagala. U ovom navratu izdvojena je hrana u turizmu, čija će se dodana vrijednost ubuduće oporezivati s 13 posto. To bi trebalo ojačati ugostitelje, e da bi povećali plaće radnicima koje u Hrvatskoj više ne mogu zadržati ni zakivanjem u potpalublju.

Predstavljeno porezno rasterećenje od navodnih 3,75 milijardi kuna uključuje još nekoliko mjera. Radnici mlađi od 25 godina bit će oslobođeni poreza na dohodak, a onima između 25 i 30 godina uzimat će se samo 50 postotaka tog poreza. Smanjuje se porez na dobit poduzetnicima s manje od 7,5 milijuna kuna godišnjeg prihoda. Rast će trošarine na duhan i bezalkoholna pića, kao i neoporezivi primitci, mada je zasad posrijedi samo okvirna najava. No kome je do tehniciranja podacima, eno mu analize poreznog stručnjaka Hrvoja Zgombića koji je na Tportalu jasno pokazao da od 2016. do danas doslovno ‘nema nikakvog poreznog rasterećenja, niti ga je bilo’. Štoviše, mjeri li ga se udjelom poreznih prihoda države u PDV-u, ono je sasvim neznatno i poraslo. No taj se udio, bez obzira na blagi rast obiju varijabli, sve vrijeme drži u intervalu od 20 do 20,6 posto.

Očito postaje sve zanimljivije razabrati što bi to bio smisao tolikih krugova pažljivog friziranja namjesto gromko oglašavanih dubokih zasijecanja, kakvih god. Jer ne može biti slučajno da nije došlo ni do kakvog ukupnog rasterećenja. Radnici nisu u boljem položaju, a u cjelini nije bitno lakše ni domaćim kapitalistima. I kad već spominjemo vrijedne naše titulare krupnog kapitala, ne zaboravimo da ih ova nazovireforma stavlja u još podređeniji položaj u odnosu na strane ulagače u RH, jer njima ekskluzivno nameće i porez na dobit i porez na dividendu.

U cjelini pak nećemo dati suzi da se zakotrlja za njima. Kao što su ovom prilikom očitali sindikalisti iz središnjica SSSH, NHS i MHS, opet će ‘najmanje nezadovoljni’ novim mjerama biti upravo poslodavci. Misli se, dakako, na one u turizmu, dok su mjere za mlade po njima ‘populističke i diskriminatorne’, te neće biti efikasne u zadržavanju radne snage. Nema ni izračuna učinaka te mjere, uostalom, ali je opravdana bojazan da će zbog toga opasti prihodi lokalnim jedinicama koje plaćaju vrtiće i komunalno.

No problem nedostatka izračuna, kao i raznih modelskih obrazaca te analiza stanja po kojima bi se projicirali efekti budućih poreznih i drugih zahvata u specifičnim domaćim okolnostima, staro je već pitanje invaliditeta hrvatske ekonomske znanosti. Ne samo ekonomske politike koja se nema na što osloniti niti kad bi htjela. Zato i komentator Guste Santini na portalu Telegram uočava da je ovdje riječ ‘o političkoj kampanji’. I da nam njezini tvorci ne nude ‘nikakvu cost benefit analizu kako bi pokazali da te promjene idu u smjeru dinamiziranja gospodarskog razvoja i socijalne sigurnosti’. Osim toga, on inzistira i na tome da bi se u fiskalnoj politici trebalo krenuti od poreznog kapaciteta – najviše uzeti od onoga koji najviše i posjeduje. No išlo se u korist isključivo turističkom biznisu, dok Santini zaključuje kako će njega lično kao ekonomista ‘teško uvjeriti da je taj sektor u težoj situaciji od ostalih industrija’.

Hrvatske vlasti spuštaju poreze kad ekonomija ide nabolje kao sad, a na početku desetljeća, kad je bio smak svijeta, podizali su ih. To se ne radi tako – kaže Neven Vidaković

Da se previše potpomaže branša kojoj dobro ide i samoj od sebe, već su naše političare upozoravali i stručnjaci iz državnog Instituta za turizam u Zagrebu. Da se ne smiju stavljati sva jaja u istu košaru, i da nema smisla toliko mazati vrat debeloj guski, to su također poručili. Ako još načas ostanemo pri metaforama iz peradarstva, lako ćemo doći do toga da ovdje vlasti i dalje najviše perušaju sirotinju, tj. osiromašeno radništvo. Ne samo kroz npr. PDV, nego još i više kroz uporno nekorigiranje nekih drugih, strukturnih presija sistema.

Smisao onoga što smo gore nazvali friziranjem, a u biti posvud leti perje, upravo zato jest isti taj status quo koji se podešava iz kruga u krug ovoga pseudoreformskog kokošarenja. Politička kasta, s nebrojenim uzurpiranim sinekurama za kapilarno umrežavanje stranačkog kadra, i povlaštena frakcija kapitala, jer tu nećemo vidjeti materijalnu proizvodnju izuzev npr. građevinaca – samo oni će opstati, i ostati na jačim pozicijama. Barem dok se supstanca sasvim ne iscrpi, dok ne ostane više nimalo neke osjetnije vrijednosti za ekstrakciju.

Kad bi bilo ikako drukčije, ne bismo govorili samo o nužnosti forsiranja društvene i socijalne progresivnosti fiskalne politike. I ne bismo slušali poslodavce kako papagajski repetitivno navlače politiku k sebi tezom da su oni temelj prosperiteta, jer bez njih radništvo ne može ni preživjeti, a nipošto da je slučaj obrnut. Nego bismo komentirali strateški cilj politike pune zaposlenosti kojoj bi se prilagodile i monetarna i fiskalna, na koncu i razne industrijske i regionalne taktike, umjesto da su ovako kronično neusklađene. I bilo bi prihoda u javnom budžetu, i rastao bi BDP, a porezi bi se mogli smanjivati i povećavati prema razvojnim i socijalnim potrebama.

Iznad svega, došlo bi do rearanžiranja mirovinskog sustava u kojem se baškare najveći povlaštenici svog vremena. Samo treba promotriti tko će u starosti odskočiti po višim primanjima. Branitelji i Crkva, bivši političari, menadžerski sloj – oni će ostati u prvom planu kao trijumfatori epohe. S njima i banke koje se gnijezde na četvrtini uzurpirane naše mirovinske štednje u tzv. drugom stupu. No prepustit ćemo sada riječ nekolicini uglednih domaćih ekonomista da za Novosti prokomentiraju ovu već notornu četvrtu rundu, prije negoli nas sustignu i peta i šesta.

- Ne samo da ove promjene neće donijeti ništa dobro razvoju gospodarstva u cjelini, već idu čak u nepoželjnom smjeru - mišljenja je prof. dr. Željko Garača s Ekonomskog fakulteta u Splitu.

- Sve se svodi na voluntarističke političke odluke sukladne moći pojedinih političkih i interesnih skupina. Moj stav je općenito da treba porezno rasterećivati proizvodnju, a ne potrošnju. Ne treba dirati PDV, posebno ne praviti iznimke. Ove promjene prije svega rade upravo to. Posebno sam protiv smanjenja PDV na usluge pripreme i posluživanja hrane. Iako turizmu možemo zahvaliti što nas drži u životu i treba mu pomoći, ali ne na ovaj način, na račun drugih sektora. Svojevremeno sam, na primjer, predlagao poticajne mjere za one koji će umjesto samo u sezoni raditi cijelu godinu. Proteklih par godina izuzetan rast prihoda od turizma je trebalo iskoristiti za jačanje drugih sektora, što je izostalo - kaže ovaj naš sugovornik, i dodaje da ćemo negativne učinke toga osjetiti s prvom stagnacijom turističkog prometa koja se mora uskoro dogoditi.

- A kad uz nižu stopu PDV-a budemo imali i manji turistički prihod, proračunu slijede problemi. Također, mjere smanjenja poreza na dohodak mladih zvuče lijepo, ali su ozbiljnije sagledane vrlo problematične. Od toga da su diskriminirajuće i možda čak protuustavne, do toga da dugoročno destimuliraju obrazovanje, što ne obećava dobro. Taj proces u Dalmaciji, možda i drugdje u primorju, već je počeo, a sad će se i pojačati. Čini mi se da je i ova mjera usmjerena prije svega na turistički sektor s obzirom na strukturu zaposlenih, a s turizmom kao temeljem gospodarskog razvoja dugoročno nema sreće - kaže Željko Garača.

- Svako sniženje poreza je u načelu pozitivno, i to nije u pitanju. Ali problem je u tome što naša država kontinuirano vodi procikličku umjesto anticikličku politiku - smatra dr. Neven Vidaković iz Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta, fokusirajući se na činjenicu ekspanzivne fiskalne prakse manjeg oporezivanja u doba ekonomskog rasta, namjesto da se ono tad izvodi restriktivno, odnosno s dizanjem poreza.

- Znači, hrvatske vlasti spuštaju poreze kad ekonomija ide nabolje kao sad, a na početku desetljeća, kad je bio smak svijeta, podizali su ih. To se ne radi tako. I hvale se da su smanjili kamate na dug, ali masa duga nije smanjena.

Stoga će veća kamata u nekom trenu donijeti rast duga, i zato Vidaković napominje da dug treba vraćati čim je to moguće.

- A dok priča o fiskalnoj konsolidaciji ostaje – zamka omjera. Jer nama je postotak duga u BDP-u pao zato što je BDP narastao. No baš sad bi trebalo vraćati dug, a kad nastupi kriza, onda treba spuštati poreze svima koji su najviše pogođeni kao socijalne skupine ili industrijski sektori. To nesnalaženje proistječe iz zanemarivanja makroekonomskih znanja. Mi zauzvrat jednostavno punimo proračun, fiksiramo tečaj, smanjujemo kamate. Tako će nas stići sve opasnosti procikličke politike. Već sad je jasno da snižavanje poreza na dobit za poduzetnike s prihodom ispod 7,5 milijuna kuna godišnje zahvaća praktički sve. Samo nekoliko postotaka njih ostaje iznad te crte. Nemamo koga ni opteretiti. Nećemo ni imati ako ne posegnemo za boljim monetarnim i fiskalnim metodama u smjeru razvoja, a ne krpanja rupa - navodi Vidaković.

Da najnovije fiskalne mjere vode daljnjem štetnom kompliciranju poreznog sustava, drži prof. dr. Saša Drezgić s Ekonomskog fakulteta u Rijeci.

- Osobno u tome preferiram jednostavnost i što manje posebnih olakšica, ali niže opće stope. Turizam je već ionako kompleksno pitanje naše ekonomije, pa tako i subvencije za nj, dok ostaje pitanje što točno s njime želimo. I jesmo li uopće ustanovili koliko je ova sezona lošija, te je li razlog tome visina cijena ili neki vanjski faktori. Nisam siguran jesu li možda sami pritisci iz smjera tog sektora, da mu se smanji oporezivanje, bili ustvari presudni. Analize su izostajale i kad smo ranije dizali i spuštali stopu PDV-a. Nedostaje nam mnogo znanstvenih uvida, materiji se pristupa dosta paušalno - obrazlaže Drezgić.

- Nadalje, primjećujem da nemamo puno prostora za rast dohotka, ali je neminovno da idemo na rast doprinosa, dok se treba povećati udio vezan PDV-om za sustav socijalne sigurnosti. U vrijeme konjunkture lakše je izvoditi porezna rasterećenja, no rashodi ostaju isti, i ja se stoga pitam kako ćemo se nositi s njima, imajući u vidu da su zadržali trend rasta. U suštini, pokazalo se da udio poreza u BDP-u ostaje stalno isti. Višak poreznog prihoda otišao je dijelom na rashode, dijelom na smanjenje tereta duga. Konačno, što se tiče mjera usmjerenih na mlade radnike, nisam uvjeren da će one dati ikakav pozitivan rezultat - zaključuje Drezgić.