Jasna Baštić u svom drugom reagiranju, objavljenom 15. ožujka u Novostima u sklopu polemike o njenoj knjizi "Odlazak u noć", ponavlja stav kako se u djelu prvenstveno radi o psihološkom kontekstu i genezi PTSP-a Zvonimira Zakošeka, visokopozicioniranog pripadnika postrojbe MUP-a pod zapovjedništvom Tomislava Merčepa. Time pokušava opravdati činjenicu da je svjesno izostavila informacije o Zakošekovim optužnicama. Slabosti te pozicije već sam obrazložio, no u posljednjem prilogu Baštić iznosi neistinite i nekorektne teze, od kojih pojedine neotesano vrijeđaju inteligenciju čitatelja. "Mislim da je osnovni nesporazum sa Bakotinom to što on i dalje 'Odlazak u noć' smatra memoarskom knjigom i to ponavlja i u svom drugom reagiranju u Novostima, bez obzira na moja ranija razjašnjenja", ističe Baštić. Djelo je, ponovimo, nastalo temeljem višedesetljetnih razgovora sa Zakošekom i osim prve dvije stranice napisano je iz njegove perspektive. Može se raspravljati je li termin "memoari" posve precizan, no književno-znanstveno i recepcijski nije ni pogrešan. Baštić bi svoj nesporazum s vlastitom knjigom, možda, mogla riješiti tako da pročita njenu stražnju koricu. "Iako je riječ o memoarima, ovo djelo nudi brojne spoznaje o psihološkim i sociološkim aspektima", započinje svoj blurb Danijela Lucić, "ovo su prvi ratni memoari koji nude iskren i suptilan pogled na to što znači biti borac u krvavom sukobu", kaže Siniša Malešević. Oboje sociologa djelo je shvatilo i kao memoare, a njihove recenzije citirane su na koricama, pa je apsurdno da Baštić meni zamjera isto.
Autorica tvrdi da "epizoda" s optužnicama protiv Zakošeka iz 1997. i 1998. zbog okrutnog protupravnog lišavanja slobode i iznuda "nikada nije ušla u daljnju pravnu proceduru iza koje bi slijedio sudski proces s dokaznim postupkom". U prvostupanjskoj presudi protiv Merčepa iz svibnja 2016. navodi se kako je "uvidom u spis Općinskog suda u Kutini broj K-133/10. utvrđeno da je rješenjem od 13. prosinca 2011. godine obustavljen postupak protiv okrivljenog Zvonimira Zakošeka, zbog kaznenih djela iz čl. 46 st. 4 i čl. 140 st. 2 KZ RH, a koja bi bila počinjena na štetu Nikole Peleša i Branka Velagića". Izvještaj Documente prenosi Zakošekovo svjedočenje iz travnja 2012. prema kojem je osobno "potvrdio da se i protiv njega vodio kazneni postupak zbog radnji poduzetih prema Nikoli Pelešu (...) U tom postupku dva je puta oslobođen, na kraju je nastupila zastara". Iz navedenog se ne doima da postupak nije došao do faze sudskog procesa. Neovisno o tome, Baštić doslovce izmišlja kako te optužnice tretiram "kao dokaz o Zakošekovoj kaznenoj odgovornosti", dodajući kako pretpostavlja da su "čitaoci zbunjeni kao i ja (ona)". Ona sigurno jest zbunjena: naime, u mojim tekstovima o "dokazu kaznene odgovornosti" nema ni spomena, nego sam – s obzirom na to da je lagao o optužbama protiv sebe – Zakošeku pripisao manjak hrabrosti i poštenja za dosljedno suočavanje s vlastitom prošlošću. Autorica očito svjesno insinuira ili ne razlikuje kaznenu od moralne odgovornosti. Posljednja podrazumijeva da osoba terećena za ozbiljna kaznena djela treba u tim događanjima objasniti vlastitu ulogu. Naročito je licemjerno što toga nema u knjizi koja se opsežno bavi, kako piše u uvodu, "problemom krivnje zbog počinjenih žrtava", i u kojoj Zakošek opširno propituje vlastite postupke, uvelike nalazeći izgovore. Baštić tvrdi i kako ja insinuiram da su svi pripadnici Merčepove postrojbe "kolektivno proglašeni ratnim zločincima". Te tvrdnje u mojim tekstovima nema. No s obzirom na sudski ustanovljena koljačka djela merčepovaca, podozrivost prema pripadnicima postrojbe je smislena, a autorica ovakvom relativizacijom prelazi granice ukusa.
Već sam naveo kako značenje djela ne određuje autorska intencija, nego njegov sadržaj i odnos prema povijesnom, političkom i društvenom kontekstu. I dok u toj općepoznatoj postavci teorije teksta Baštić vidi cenzuru, situacija ukratko izgleda ovako: u društvu koje odgovornost za zločine uglavnom prebacuje suprotstavljenoj strani – Srbima, vulgarno rečeno – a optužbe protiv sebe prešućuje i negira, autorica i protagonist odgovornost za zločine prebacuju na njegove suborce, a optužbe protiv njega lično prešućuju i negiraju. Napisao sam i kako propitivanje vlastite krivnje jest važan korak ka suočavanju društva s prošlošću – ali nedostatan i nedosljedan. Zakošekova ispovijest naslovljena je "Odlazak u noć", a iz košmara loše prošlosti pojedinci i društvo neće izaći neistinama te bijegom od odgovornosti. Autorica inzistira na tome da ona nije nastojala rasvijetliti događaje u Pakračkoj Poljani, nego da je primarno riječ o dokumentiranju psihološke traume. Takvo shvaćanje je njeno pravo, kao što je to i odluka da "ne inzistira na elaboraciji događaja koje njen sugovornik nije sam spomenuo". To je, također, promašaj u pogledu faktičke vjerodostojnosti, ali još i više promašaj u smislu društvene odgovornosti i moralne dužnosti. Umjesto argumentiranog odgovora na legitimnu i nijansiranu kritiku, autorica – očito ne razumijevajući da je moguće njenu knjigu istovremeno smatrati vrijednom i problematičnom – uzvraća neozbiljnim durenjem.
