Šengen

"Isplatilo se!", rezonira neki pogranični zapovjednik umorne i zapuhane policijske postrojbe nakon što je usred maltretiranja, mlaćenja i nezakonitog odvraćanja izbjeglica u ime evropske sigurnosti na otuđenom mobitelu vidio vijest o ulasku Hrvatske u Šengen. Potpuno otvaranje unutarnjih granica zasluga je, bez ikakve dvojbe, aktualnog premijera i njegove Vlade. Kad se na stranu stave birokratski detalji i razna lobiranja u Briselu, presudan razlog za ponešto ubrzano uvođenje u šengenski prostor je koordinirano državno nasilje nad nepoželjnima na vanjskim granicama. Cinik bi spekulirao da su zadnjih mjeseci domaći redarstvenici krvavo, do laktova, odrađivali prekovremene sate da zadovolje potajno dogovorenu kvotu modrica na vrijeme. Za razliku od drugih reformskih zahtjeva, ovdje su se nametnuli kao sirotanovići za sirotinju s Bliskog istoka. Povodom najave o ulasku u šengenski prostor, osam međunarodnih ljudskopravaških organizacija kritiziralo je tu odluku članica EU-a, podsjećajući da je Hrvatska opetovano na najgore načine kršila međunarodno pravo, uključujući mučenje i sistemsko kršenje prava tražitelja azila. Šengenska Hrvatska prvi je veliki dokaz cementiranja Unijine politike "sigurnosti" nad humanošću. Ovo je, međutim, tek početak. Koordinator iscrpnih radova na terenu, ministar policije Davor Božinović, najavio je prije nekoliko dana povlačenje dodatnih 250 milijuna eura iz fondova i za opremanje policije u čuvanju vanjskih granica. Sada, kada je Šengen došao na ovaj dio Balkana, Hrvati se vraćaju u 19. stoljeće, u ulogu graničara prema susjedima i uljezima s doslovnim zemljopisnim postavkama Austro-Ugarske. Novi bezgranični režim prema drugim članicama Unije prije svega će imati utjecaj na povećanje turizma, trgovinske razmjene i dodatno cvjetanje stranih uvoznika nauštrb rasturenih domaćih izvoznika. Najveće olakšanje i rasterećenje doživjet će hrvatska srednja klasa; put do skijališta nikada neće biti kraći.

 

Eurozona

Istoga dana, 1. siječnja, ulazimo u eurozonu, čime je zaokružen historijski set ovogodišnjih razornih gubitaka za hrvatsku ekstremnu desnicu. Godine 2022. ostali su bez Hrvoja Zekanovića i nacionalne valute. U povijest odlazi kuna, zadnji simbol ustaštva u javnom prostoru. Ne ostaje nam više ništa od koljačke ikonografije, osim HOS-a, "suverenističke desnice" i dočeka hrvatske nogometne reprezentacije. To bi bilo to, izuzev još eventualno ovećeg krila Katoličke crkve, Počasnog bleiburškog voda, tisuća grafita pored prometnica, Hrvatskih studija, konferencija o sisačkom prihvatilištu za ustaško spašavanje srpske djece, Hrvatskog tjednika, hrvatskog pravosuđa… Ako je pitati umnije među njima, sada će liberali i ljevičari doista biti protiv svega hrvatskog, jer im jedino kune nisu smetale. Gledano iz čistog ekonomskog pragmatizma, najveći benefit uvođenja eura doživjet će hrvatska srednja klasa; na putu prema skijalištima izbjeći će gnjavaže u mjenjačnicama. Osim toga, ne predviđaju se nikakve naročite promjene za Hrvatsku, koja će ostati bijedna mala periferna evropska ekonomija. Kao ni dosad, Hrvatska neće imati nikakvog utjecaja u evropskoj monetarnoj politici, niti će uvođenje eura dovesti do izvanrednog investicijskog ciklusa. Dosadašnja domaća monetarna politika u epohi kune tvrdoglavo je odbijala pomoći izvoznicima i industriji da budu konkurentniji. Industrija je odavno uništena i zbog toga, a ni izvoz ne stoji najbolje. Kuna je dakle od početka do kraja bila samo ustaški simbol. Euro, s druge strane, neosporno odgovara hrvatskom turizmu, jedinoj funkcionalnoj grani u nas. Turisti, naime, više neće trebati ići u mjenjačnice. Hrvatska je, prema tome, zaslužila euro.

 

Nacionalizacija

Covid-19 i ruska agresija na Ukrajinu doveli su do jednako presedanskih trendova u najvećim kapitalističkim ekonomijama. Njemačka i Francuska nacionalizirale su energetski sektor, slično se dešava u brojnim drugim granama u kojima propadaju važne kompanije. Dešavaju se historijski zahvati u tržište, jačaju regulacije u svim poljima, odvija se drastična intervencija u cijene prehrambenih proizvoda, uspostavljaju se ekstraprofitni porezi korporacijama, preventivno se omasovljuje socijalna država... I Hrvatska je doživjela neke slične intervencije. Konzervativci, liberali i krajnji desničari povlače takve poteze, ljevica je rasturena. Kad zagusti – još je jednom potvrđeno – onda se slobodno tržište povuče u tišinu, i prepušta inicijativu prezrenoj državi. Logika njihovih glasnogovornika ista je kao i u svakoj prethodnoj krizi. Sada govore da je to samo privremena nužnost i da se preporođeni sektori trebaju vratiti tržištu. Sutra, kada i ako kriza iščezne, krivit će državu da ju je uzrokovala. Sva je, međutim, prilika da ovaj puta neće biti baš kako su naumili. Pregrijana geopolitička situacija, koja će odjekivati desetljećima, već je zacrtala konture budućnosti u kojima su protekcionizam, subvencioniranje strateških privrednih grana i masovni projekti industrijalizacije Evrope kao odgovor na izvjesnu deindustrijalizaciju i državno preuzimanje važnih gospodarskih sektora gotovo pa neminovni. U takvoj konstelaciji, periferne države poput Hrvatske, lišene industrije i bilo čega osim blagotvorne klime na jugu, nemaju se čemu veseliti. Da je ljevica iole živa, bila bi ovo historijska prilika za početak guranja cijelih društava prema humanijim sustavima socijalističkog tipa. Umjesto toga, programe i umreženost ima krajnja desnica po Evropi. S osmjehom vrebaju i s pravom računaju na najsiromašnije slojeve, koji će koloplet inflacije i izvjesne recesije ponajviše osjetiti. Hrvatska bi za početak trebala nacionalizirati Inu, koja je otuđena golom korupcijom. S obzirom na to da aktualni HDZ samo gleda na političke trendove u Briselu i u najvećim članicama, to im nitko ne bi zamjerio. Umjesto toga, minula je godina još jednom pokazala da HDZ-ova menadžerija srednjeg nivoa radi na sasvim osobnoj privatizaciji Ine.

Ina – nepresušno vrelo afera (Foto: Sanjin Strukić/Pixsell)

Ina

Priča oko krađe milijarde kuna iz Ine precizno oslikava stanje hrvatske energetske sigurnosti i "suverenizma". Nije samo zabavna zato što su lopine iz HDZ-a izvukle milijardu kuna. Zanimljiva je i zbog imena koja se usputno spominju u široj priči. Tvrtka u vlasništvu Pavla Vujnovca dala je pozajmicu kojom su isplaćena 23 milijuna kuna na račun tvrtke u vlasništvu majke Damira Škugora, jednog od direktora Ine optuženog za krađu one milijarde. Rada Škugor otkupila je potraživanja prema Dalekovodu, u čijem Nadzornom odboru sjede Vujnovac i njegov poslovni partner Josip Jurčević, ujedno i bivši špijun. Jurčevićeva firma kupila je od nje potraživanja pozajmicom Vujnovčeve tvrtke, a Škugorova majka je u razlici kupnje i prodaje okrenula desetak milijuna kuna. Prema informacijama koje su objavili mediji, istražitelji sumnjaju da je cijeli posao odrađen za njenog sina, koji je nedugo nakon transakcije milijuna potpisao ugovor kojim je Ina oštećena za milijardu kuna. Iz PPD-a su rekli da transakcija nema veze s trgovinom plina i drugih energenata.

 

Vujnovac

U momentima kada bi se ozbiljno trebalo razmišljati o općoj nacionalizaciji energetike u Hrvatskoj, ovdje se stvara nemala ovisnost o privatnoj inicijativi. Rečeni Vujnovac u tekućoj je energetskoj, financijskoj i političkoj krizi u Evropi izgradio najveći konglomerat u državi. Na djelu je blistavi produkt doktrine šoka, u kojem malobrojni trijumfiraju od izvanredne situacije. Zapanjujućom lakoćom odvijao se njegov transfer iz orbite ruskih poslovnih partnera u hrvatske nacionalne interese. Dojučerašnji preprodavač Putinove državne energije, danas je poduzetnički mastodont koji se širi na sve zamislive sektore u Hrvatskoj. Postao je Ivica Todorić s plinom. I tranzitnom mrežom. I turističkim sektorom. I enormnim oglašavanjem u najvećim medijima. I Agrokorom.

 

Fortenova

Poslovni koncern koji se sada zove Fortenova, također je bio predmet nemale drame. Udio ruske Sberbanke prodan je nekom ulagaču iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. Budući da postoji ozbiljna sumnja kako su vlasnici i nakon transakcije ostali isti, hrvatska Vlada činila je sve da osujeti taj poslovni dogovor. Moguće da su ih na to potaknuli prijatelji sa zapada, a možda je riječ o jednostavnijem razlogu: kontinuitet HDZ-ove kontrole nad megapoduzećem. Tako su u priču ušli mirovinski fondovi, ali je sve propalo navodno zbog protivljenja njemačkog vlasnika jednog od fondova. To da uopće postoje takvi mirovinski fondovi, koji drže 130 milijardi radničke štednje, skandal je sam po sebi. Da pritom opetovano služe kao poluga politici i bankama za nerijetko neuspješne ulagačke avanture, nešto je što bi trebalo biti adresirano isključivo u smjeru DORH-a.

 

Banija

Nakon razornog uragana u New Orleansu, u kojem je poginulo skoro dvije tisuće ljudi i nastala šteta od 160 milijardi dolara, primarna obnova trajala je godinu i pol dana. U dvije godine i trećoj zimi nakon potresa na Baniji, Hrvatska je izgradila točno šest kuća. Ima nečeg poetskog u činjenici da upravo HDZ, stranka koja je tri desetljeća ubijala taj kraj, priređuje najduži sprovod za bilo kakvu perspektivu banijskog života. Tehnički, stanje na terenu nije se promijenilo od prvoga dana, kada su građani prikupljali sredstva i nabavljali priručne nekretnine. Nesposobnost je izrodila blistavu maksimu kapitalizma: individualni altruizam. Karitativne organizacije i vrijedni aktivisti odrađuju posao socijalne države. Sjajne udruge poput Solidarne, koje za unesrećene čine više od Hrvatske, prve su osudile upravo nevjerojatnu jalovost sustava obnove. A činilo se da će upravo poduzetnici postati heroji cijele priče. Konkretno mislimo na ministra Paladinu, čovjeka koji je u koordiniranje svega došao iz blistave privatne karijere. Na početku su mediji naglašavali da je "jedan od najbogatijih ministara u vladi". Uostalom, takvi rezoniraju da jedino bogati mogu efikasno voditi javne službe, jer njihov rad nije zamagljen osobnom pohlepom. Ispostavilo se, međutim, da je puno lakše uroniti u aktivu bivšeg socijalističkog poduzeća IGH, mešetariti s njegovim dugovima, prodavati imovinu po deset puta većoj cijeni u partnerstvu s ruskim tajkunom, i potencijalno utajiti porez... negoli koordinirati obnovu jednokatnice na Baniji. Nije, dakako, problem u jednom čovjeku, koji uskoro odlazi s te pozicije. Cijeli sustav pokazao se neadekvatnim za rješavanje problema, premda su novci odavno osigurani. Odgovornost prvenstveno leži na Andreju Plenkoviću, koji vlastite ministarske izbore ciklički mijenja i uvjerava javnost da će odsad biti bolje. Radi se o temi koja ruši vlade u većini zemalja svijeta. Netko, međutim, treba biti zadužen za rušenje. I ove godine, međutim, oporba se pokazala nesposobnijom od Paladine. Domovinski pokret otišao je u smjeru pravaša, gdje su dominirale svađe tko je kome stranačkim parama platio odjela i vina. Njihovi ustaški prirepci uputili su se kozjim putevima antivakserske politike i klečanja po trgovima. SDP je postojano beskoristan, a Možemo! tek treba pokazati jesu li sposobni proširiti se izvan Zagreba do narednih parlamentarnih izbora.

 

Oporba

Pokušali su oporbenjaci na samom kraju 2022. udariti kontru Plenkovićevoj svemoći za koju i sami snose odgovornost. Srušili su odobrenje za obuku šake ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj. Stvar je bila više do principa nego do uvjerenja. Spornim je dizanjem ruku kontra obuke Ukrajinaca usput razbijen mit o neustrašivim braniteljima, zastupnicima iz redova krajnje desnice, koji su glasali protiv. Pristojniji dio oporbe nije najbolje branio svoje glasove. Cijela priča većini nije bila problematična u načelu. Radilo se o prkosu Plenkoviću, koji je imao naum da dodatno ponizi svoje političke neprijatelje. U tom procesu, posve tuđmanovski, iz usta su mu izlazili izdajnici i neprijatelji Hrvatske. Tuđmanovski je, uostalom, i njegov sukob sa Zoranom Milanovićem, u smislu da obojica, s naglaskom na potonjeg, koriste njegov leksik. Ako je usput ikomu bilo nejasno do kraja, Milanović je ove godine otišao u desničare populističkog usmjerenja, koji više od političkih oponenata preziru najvjernije poklonike među biračima. U brojnim javnim istupima, situacija je uvijek bila ista. Rečenicu koja ima ambiciju uputiti opravdanu i razornu kritiku u smjeru HDZ-a, taj bi u pravilu završio bešćutnim opaskama u obranu potencijalnih zločinaca, a ponekad i na štetu cijelih društvenih grupa.

Prosvjed podrške Mireli Čavajdi i protiv onemogućavanja pobačaja (Foto: Marko Lukunić/Pixsell)

Zdravstvo

U prezaduženom zdravstvu, o kojem svako malo ministri najavljuju njegovu privatizaciju i soc-darvinističke usluge platinaste kvalitete za ljude bolje platežne moći, čini se da je jedina kontinuirano efikasna politika sustava odvraćanje od pobačaja. Slučaj Mirele Čavajde, kojoj su doktori odbili omogućiti pobačaj umirućeg i teško bolesnog djeteta, pokazao je dokle su voljni ići. Ministar zdravstva Vili Beroš išao je do mjere da govori kako bi se dijete moglo izliječiti, unatoč suprotstavljenim medicinskim mišljenjima. Uslijedili su prosvjedi, ali Beroš je ostao na svojoj poziciji. Nastavio je njegovati tradicionalni spoj vjerskog fundamentalizma i javne medicine. Gdje potonje iščezava, ovo prvo prirodno cvjeta. Mužjaci koji su minule godine počeli klečati s krunicama u rukama izravna su posljedica organizacije Hrvatska za život, čiji članovi pred bolnicama maltretiraju i odgovaraju žene poput Čavajde od pobačaja. Njihov rad k tome redovno financira zaklada Ivića Pašalića, Tuđmanovog sekundanta koji je imao nemale zasluge za stvaranje ovakve države. Sada samo dovršava posao, uz sekundiranje zdravstvenog sustava. S njegovog čela Beroš nije maknut ni nakon smrti Vladimira Matijanića. Metafora potpunog kolapsa hrvatskog zdravstva, koja je prožimala ovaj slučaj od prvog telefonskog poziva do zadnjeg Matijanićevog daha, imala je adekvatan zaključak. Stručni revizijski tim, predvođen Berošem, utvrdio je da nije bilo značajni propusta u tretiranju pokojnog novinara. Ako njegovo ubojstvo nije bilo s predumišljajem, onda je to bilo posljedično zataškavanje.