Nedavni medijski izvještaji o majci i kćeri iz zabačenog brdskog sela kraj Dvora malo koga su ostavila ravnodušnim, a na nesretnu sudbinu 84-godišnje Nade i 50-godišnje Dragane Boromise među prvima je reagiralo Vijeće srpske nacionalne manjine Zagrebačke županije.

- Čim je priča dospjela u javnost, počeli su nam se javljati građani spremni pomoći. Na Međunarodni dan žena održali smo sjednicu Vijeća i odlučili da se majci i kćeri za početak pomogne kupnjom TV-prijemnika koji će im olakšati izoliranost i usamljenost u ionako teškoj životnoj situaciji - kaže predsjednik VSNM-a Dragiša Pilipović, navodeći sljedeće poteze tog tijela srpske zajednice.

- Kupili smo televizor i odmah preko načelnika Dvora Nikole Arbutine stupili u vezu s Nadom i Draganom, a glas o našoj inicijativi brzo se širio, pa nam se pridružio član zaprešićkog VSNM-a Ratko Đerić sa suprugom i donacijom hrane, robe i drugih potrepština - rekao nam je Pilipović.

I doista, premda su znale da im pristižu darovi, majka i kći Boromisa bile su vidno iznenađene brojem ljudi pred vratima svog skromnog doma u opustjelom selu.

- Ovo je za nas velik dan, mislile smo da smo potpuno zaboravljene u ovoj pustopoljini. Sada je sve drugačije, osjećamo da ipak nekome pripadamo, da se o nama razmišlja i da nam se pomaže - govori kroz suze vremešna Nada.

Mira Đerić objasnila nam je motive koji su nju i supruga Ratka nagnali da se pridruže inicijativi.

- Čim smo saznali da se prikuplja pomoć za Boromise, nismo dvojili, pomoć potrebitima nastojimo pružiti kadgod možemo i to u skladu s našim mogućnostima. To nas oplemenjuje i usrećuje, jer znamo da se svatko može naći u neočekivanoj i neželjenoj situaciji, koju je bez drugih gotovo nemoguće prebroditi - kaže ona.

Nevolje Nade i Dragane nisu od jučer, započele su još prije tri desetljeća.

- Onaj nesretni i besmisleni rat sve je promijenio, uglavnom nagore. Tako smo prvih dana augusta 1995. i mi s cijelim selom bezglavo krenule u nepoznato. Brat Dragan je i prije Oluje shvatio da je vrag odnio šalu, pa je otišao odavde. Iako smo otac Đuro, majka i ja do posljednjeg časa bili uvjereni da nećemo morati bježati, tog smo se ljeta ipak našli u izbjegličkoj koloni prema Bosni, pa nakon par dana kaosa završili u Vojvodini - prisjeća se Dragana Boromisa.

Završili su u Padeju blizu Kikinde, u posve nepoznatom kraju i među potpuno nepoznatim ljudima. Smjestili su ih u nekakav prihvatni centar, u kojem su dobivali nešto hrane, ali da bi se kako-tako preživjelo, trebalo je raditi. Dragana se tako zaposlila u firmi koja je proizvodila biljne čajeve, majka Nada je nadničarila po vojvođanskim poljima, a otac Đuro je radio u pilani. Kad se učinilo da život ponovno uzima pozitivniji smjer, zaredale su se nove nevolje: Đuri, koji je ranije pretrpio blaži moždani udar, postajalo je sve gore, a pritom je kod njega jačala i nostalgija za rodnom Banijom.

- Otac je sve više žalio za našom kućom i svime što smo ostavili, pa smo nakon pet godina krenuli natrag za Kosnu. Dočekali su nas razvaljena vrata i temeljito opljačkana, ali cijela kuća, pa smo još jednom krenuli ispočetka. Njegovo zdravstveno stanje bilo je sve gore, pa je umro tri godine nakon povratka. Od tada majka i ja samujemo - priča nam Dragana.

Budući da je Đuro prije turobnih 1990-ih radio u Željezari Sisak, Nada je naslijedila njegovu mirovinu koja iznosi 1700 kuna. S tom crkavicom mama i kći moraju preživjeti mjesec, drugih prihoda nemaju. Obje su navikle na neimaštinu, pa se ne žale, no banijski im je potres donio novu nevolju. Naime, njihov prastari drveni kućerak oblijepljen blatom, za koji su ljudi, još dok je Dragana bila djevojčica govorili da je stariji od 100 godina, sada je dodatno naheren i napuknut, pa svaki vjetar unosi hladnoću u unutrašnjost koju je gotovo nemoguće zagrijati.

- Nedugo iza potresa stigli su statičari, nalijepili žutu naljepnicu i upozorili da kuća nije sigurna za boravak... Eh, lako je govoriti kad ne trebaš misliti o tome gdje ćeš boraviti i spavati. Moramo živjeti ovdje, pa kako nam bude. Od Općine smo tražile kontejner i prijavile kuću za obnovu, ali to su zasad tek želje na nekom komadu papira. Od našeg povratka u Kosnu još nikad nismo dobile darove vrijedne i bogate poput ovih vaših. Vratiti nikada nećemo moći, ali ćemo pamtiti dok smo žive - zaključuje Dragana Boromisa.