Odličja
Od krapinskog pračovjeka do Andreja Plenkovića, od kluba zastupnika neandertalaca s Hušnjakova brda do njihovih hrvatskih kolega u Evropskom parlamentu, smisao života na teritoriju koji voljom AVNOJ-a i Badintera danas nazivamo Republikom Hrvatskom svodio se na borbu za samostalnu hrvatsku državu u kojoj će iznad parlamenta biti samo Bog. Dobro, i Evropska unija. I NATO. I veleposlanik SAD-a s pratećim osobljem. I čistačicama. I diplomatsko osoblje utjecajnijih evropskih država. I Zdravko Mamić. I Ivica Todorić. I Ante Todorić. I tako dalje.Uglavnom, prema službenom tumačenju, čitava je hrvatska historija do 1990. godine bila duga mračna noć, bez staze i puta, u kojoj je nad našim izgubljenim tikvama sijala nedostižna zvijezda hrvatske samostalnosti. A onda se pojavio Franjo Tuđman… Ostalo je povijest. Sve ovo s istinom ima veze, po prilici, koliko i film Jakova Sedlara o Jasenovcu. Ali popularno je, a kad se takvom tumačenju povijesti prikloni predsjednica države, logičan je epilog odluka da u povodu Dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima Red Stjepana Radića dobiju istarski antifašist Ljubomir Drndić, posthumno, i Nikola Štedul, dugogodišnji predsjednik Hrvatskog državotvornog pokreta.
Prema službenom objašnjenju, obojica su bila istaknuti borci za slobodnu i demokratsku Hrvatsku, pa je biografija istarskog antifašista i jugoslavenskog ambasadora u prigodničarskim tekstovima očišćena od afirmativnog spominjanja bivše države, dok je bivši emigrant Štedul, kojeg je Udba ranila u pokušaju atentata u listopadu 1988. godine u Škotskoj, prikazan kao pacifist. Prigodna atmosfera nije dopuštala postavljanje pitanja. Na primjer, kako predsjedničin laureat – živi, naravno – danas kao pacifist gleda na činjenicu da su mu članovi stranke osuđeni ratni zločinci Mirko Norac i Tihomir Orešković, pa i osuđeni ubojica Miro Barešić. I da mu je programske teze u emigraciji pisao Mladen Schwartz, ustašofil kojem se puno toga može prigovoriti, ali ne i privrženost demokraciji ili ljudskim pravima. Svašta se moglo pitati Štedula. No eto, nije bilo lijepo, jer obilježavao se Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima, a prema onoj verziji hrvatske historiografije koju štuju na Pantovčaku – u Saboru, Vladi, većini stranaka… – Srbi i antifašisti ne mogu biti žrtve čak ni kad su ubijeni samo zbog svojih uvjerenja ili porijekla.
Odriješio se!
‘Sam odlučuje’, naslov je otisnut u ‘Jutarnjem listu’ pod kojim je otisnuta priča o čovjeku kojeg zaista nije lako povezati sa samostalnim odlučivanjem. O Tihomiru Oreškoviću je riječ. Ne onom iz prethodne priče, nego njegovu imenjaku i prezimenjaku. Možda pamtite, tip s cvikama, došao iz Kanade, proteklih je pola godine svoj korporativni CV obogatio vođenjem Vlade Republike Hrvatske. Čemu dramatika sadržana u citiranom naslovu? Pa siroti Orešković se, pastirskim rječnikom, odriješio i počeo razdragano trčkarati naokolo. Ove subote, na primjer, trebao bi ćaskati s Angelom Merkel o izbjegličkoj krizi. Dvorovima bliski žurnalisti ističu kako se na put sprema bez konzultacija s čelnicima vodećih stranaka Zoranom Milanovićem i Andrejom Plenkovićem te s Kolindom Grabar-Kitarović čiji je teško ranjeni ego vjerojatno ishodište novinarske zainteresiranosti za ovu temu.Jest, Orešković je bezveznjak koji ne zaslužuje ni minutu na čelu čak ni nečeg tako bizarnog kao što je hrvatska vlada, ali uvijek valja podsjetiti da ga je stvorila ista stranka koja je i aktualnu predsjednicu lansirala na Pantovčak. Želimo li tražiti nešto pozitivno, sjajna je stvar što Hrvatska nije nuklearna sila. Tko zna što je dokoni farmaceut spreman uraditi da ubije dosadu šefa Vlade na umoru?
Bitka kod Bučice
U Gornjoj Bučici kod Gline četrdesettrogodišnji Zvonko Hrgović fizički je napao šest godina starijeg Marija Božurića. Policija je event opisala kao narušavanje reda i mira koje se dogodilo prošle subote oko 20 sati, a Božurić je zatražio i liječničku pomoć u Domu zdravlja u Velikoj Gorici. Prema riječima napadnutog, napadač mu je rekao ‘to ti je za sve objave, a i da se imaš s čime slikat’. Ostalo je neizrečeno, vjerojatno se misli na Facebook objave.Na ovom mjestu obično ne bilježimo crnokronikašku triviju, pa izuzetak zahtijeva objašnjenje. O događaju vjerojatno nitko ne bi znao da ga Božo Petrov, guru Mosta, nije objavio na svome Facebook profilu, kao da nije riječ o seoskom naguravanju nego o bitki. Ipak, Petrov u predizbornoj kampanji nije htio propustiti zicer, jer Božurić pripada Mostu, a Hrgović HDZ-u. ‘Jedini i isključiv motiv napada jest javno političko djelovanje gospodina Božurića, čime se suprotstavio HDZ-ovim moćnicima koji godinama upravljaju tim područjem’, objasnio je šef Mosta.
Za neupućene, to je onaj gospodin koji je prije pola godine spremno prepustio HDZ-ovim moćnicima upravljanje mnogim područjima u državi. Isti onaj koji je nakon otkrivanja poslovne veze Ane Karamarko s MOL-ovim lobistom Josipom Petrovićem izbjegavao pozvati Tomislava Karamarka na odgovornost, a sada, kao i pred prošle izbore, gradi kampanju na tobožnjem jednakom preziru prema HDZ-u i SDP-u. Pa će, prvom prilikom kad se otvori mogućnost ulaska u vlast, prezir prema HDZ-u brzo i potpuno ishlapiti.
Božji doping
Olimpijske igre u Brazilu bile su najuspješniju za Republiku Hrvatsku otkako se Jugoslavija raspala. Osvojeno je deset medalja, pet zlatnih, tri srebrne i dvije brončane. Jedna bronca posebno je važna za modernu teologiju jer je do nje Blanka Vlašić, hrvatska atletičarka, po vlastitu priznanju, došla uz pomoć Boga. Uzimanje vjerskih stimulansa, srećom po hrvatski olimpijski skor, ne smatra se dopingom, no da je gospođica Vlašić pod njihovim utjecajem ne dvoji nitko tko je zapazio učestalost spominjanja Svevišnjeg u njezinim istupima. Svaki joj dan, čini se, započne skrušenim mrmljanjem: Oče naš koji jesi na nebesima/ svijetle se medalje Tvoje/ dođi odličje Tvoje/ budi volja Tvoja kako u zlatu, tako i u bronci… Blankin otac i trener Joško svojedobno je zapazio da je olimpijska zlatna medalja tržišno puno vrjednija od paraolimpijske, pa je ‘kad se tržišno sve zbroji, sigurno Vladi u interesu sportaše bez invaliditeta vrednovati više’. Zanemarit ćemo etičke ponore i logičke paradokse Vlašićeve misli samo da bismo radosni i obasjani Božjom ljubavi što prije stigli do sretnog kraja priče. On kaže da, po naravi stvari, ova država više ne bi trebala honorirati Blankine uspjehe. Vjera se, naime, optimalno brusi odricanjem od materijalnoga.A Bog će joj, jamačno, platiti.
