Kada bi se radio rezime hrvatske vlade u ostavci, posljedica njenog šestomjesečnog mandata metaforički bi mogla biti prikazana u jednom kadru: Dražen Keleminec, fašist i predsjednik Autohtonog HSP-a, stoji pored šatora koji je razapeo kod spomenika pobuni protiv ustaša u Srbu, najavljujući predavanje ‘prave’ verzije povijesti kroz narednih mjesec dana. Ekstremno desna revizionistička ideologija, bazirana na razgradnji obilježja liberalne demokracije i nezapamćenom utjecaju marginalnih kleroustaških svjetonazora na politike vlade, jedina je, naime, opipljiva ostavština propalog eksperimenta na čelu s farmaceutskim menadžerom Tihomirom Oreškovićem. Da je potrajala nešto duže, pogubne ‘reforme’ njegove vlade osjetili bi i umirovljenici, radnici, učenici i pojedine ugrožene skupine, s obzirom na prijedloge koje u tehničkom mandatu nastoje progurati HDZ-ovi ministri. Ovako je ponajveća šteta počinjena kulturnom sektoru, civilnom društvu i javnim i neprofitnim medijima, ciljanim žrtvama HDZ-ove ‘nove kulturne paradigme’.
To je ujedno jedino konkretno predizborno obećanje HDZ-a koje je dobrim dijelom ostvareno, uz svesrdnu pomoć Mosta. Ostvareni ciljevi službeno su naznačeni uoči izbora, u programu najveće hrvatske stranke, nazvanom ‘Pet plus’. ‘Plus’ je predstavljao poglavlje ‘Domoljubna Hrvatska’, čiji je nukleus tadašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko najavio u nekoliko medija, ističući kako predstoji borba protiv ‘neokomunista’, ‘antihrvatske’ kulture i medija. Ostalih pet obećanja odnosilo se na gospodarski rast, zapošljavanje, zdravstvo i socijalnu osjetljivost, pravnu stabilnost te društvo, demografiju, obrazovanje i znanost.
Kada se podvuče saldo Oreškovićeve družine na odlasku, postaju jasniji argumenti mnogih koji tvrde da je riječ o najgoroj vladi u povijest Hrvatske
U postizbornoj kombinatorici, koalicija lokalnih političkih aktivista u Mostu svoje je izborne rezultate odlučila kapitalizirati u ‘partnerstvu’ s Karamarkovom Domoljubnom koalicijom, premda se potpisom kod javnog bilježnika Božo Petrov obavezao da neće ulaziti u ‘koaliciju’ ni sa jednom većom strankom. Most je, između ostalog, kao uvjet opstanka ‘partnerstva’ naveo niz mjera koje su trebale biti početak velikih administrativnih i gospodarskih promjena u Hrvatskoj: smanjenje broja ministarstava, reformu javne uprave, ukidanje županija i smanjenje broja općina, povećanje izdvajanja za Državno odvjetništvo i znanost, projekte koji će dovesti velike investicije u Hrvatsku… No ubrzo će se pokazati da ništa od toga neće biti provedeno. Umjesto fokusa na obećane reforme uslijedila je potpuna blokada rada Vlade i, dobrim dijelom, saborske većine.
Prva tri mjeseca Vlade potrošena su u političkim prepucavanjima glavnih aktera – Karamarka, Oreškovića i Petrova, prvenstveno zbog višemjesečnog kadroviranja u ministarstvima i represivnom aparatu. Rad izvršne vlasti sveo se na to da HDZ-ove prijedloge ne podupiru Most i premijer Orešković, ali i da Mostove prijedloge ne podupire HDZ. Dok se javnost fokusirala na skandalozna kadrovska rješenja u samoj Vladi, u proceduru je poslano četrdesetak zakonskih izmjena i dopuna, što su bila gotovo isključivo tehnička i terminološka usklađivanja s postojećim zakonima i europskom pravnom stečevinom. Sva obećanja rasplinula su se nakon prezentacije proračuna za 2016., koji su mnogi okarakterizirali kao kopiju onog Milanovićeve vlade, uz činjenicu da je novi proračun bio dodatno fokusiran na smanjenje socijalnih prava najugroženijima i radikalne rezove civilnom sektoru.
Predloženo je rezanje subvencija srednjoškolskog prijevoza za čak 94 milijuna kuna, smanjen je proračun Ministarstva znanosti i obrazovanja za 158 milijuna kuna, financiranje aktivnih mjera za zapošljavanje je prepolovljeno, pa je već u svibnju ova mjera dugoročno suspendirana. Vladajući su ukinuli i neke natječaje za poduzetnike, prekršivši obećanje o velikim najavama u poreznom sustavu u cilju poticanja zapošljavanja i više novca za građane s nižim primanjima. Jedini reformski potezi koji su od tada učinjeni odnosili su se na revidiranje vlastitog proračuna nakon burnih reakcija u javnosti. Slično glavinjanje desilo se u brojnim slučajevima, kao što je ukidanje invaliditeta djeci s Downovim sindromom, subvencija za prijevoz i financiranja nagrade ‘Luka Ritz’.
Na koncu je, zbog nefunkcionalne Vlade, agencija Moody’s smanjila hrvatski kreditni rejting, čije je poboljšanje, pored zadovoljavanja kriterija iz Bruxellesa, bio jedini politički cilj oktroiranog premijera Oreškovića, okruženog otvorenim zagovornicima tržišnog fundamentalizma, poput Davora Huića, koje je doveo na utjecajne pozicije. Među rijetkim konkretnim odlukama koje je donio bilo je privatiziranje Končara i još nekoliko zdravih poduzeća, kao i omogućavanje izgradnje golf igrališta i kampova na područjima koja su prema prostornom planu bila izvan građevinske zone. Umjesto stvaranja obećanih dodanih vrijednosti, Oreškovićeva vlada će dakle od početka do kraja funkcionirati na uništavanju uspostavljenih socijalnih i demokratskih standarda u Hrvatskoj.
Ministar koji se po tom pitanju najviše istaknuo je Zlatko Hasanbegović, doktor povijesti s filoustaškim naslijeđem, koji je već uoči imenovanja uzrokovao negodovanje kulturnih radnika u Hrvatskoj. U ambijentu smanjenja ionako mršavih proračunskih izdvajanja, ministar kulture nije napravio nijedan konstruktivan potez, čak i mimo očekivanja krajnje desnice. Upravo suprotno, njegova prva odluka bila je ukidanje financiranja tzv. trećeg medijskog sektora. Potom je zatražio kolektivno razrješenje Vijeća za elektroničke medije, odgodio na neodređeno vrijeme natječaje putem kojih bi neprofitni mediji mogli povlačiti novac iz EU fondova i opstruirao rad Zaklade Kultura nova, baš kao što je preko drugih ministarstava desetkovana Zaklada za razvoj civilnog društva, čime je ugroženo postojanje više stotina udruga.
Zbog svega navedenog, i kontinuirane revizionističke biografije, ministar je uzrokovao i revolt međunarodne intelektualne javnosti, koja je po Europi skupljala potpise za njegovu smjenu. Usput je diskrecijskim odlukama, mimo zaključaka Kulturnog vijeća za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost, dodjeljivao proračunski novac ljudima s kojima dijeli ideologiju i onima koji hvale njegovu politiku, zaposlivši u svojem ministarstvu zamjenicu glavnog urednika HDZ-ovog portala Direktno.hr bez javnog natječaja, kao i još tri osobe.
Unatoč svemu, Karamarko je Hasanbegovića branio do zadnjeg dana, baš kao i Most i premijer Orešković, ističući da je riječ o antifašistu. Tek nakon američke packe i manjinskog bojkota komemoracije u Jasenovcu, izvršna se vlast prvi put iznuđeno ogradila od ustaškog režima, baš kao i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.
Sve do tada, naime, HDZ-ovi predstavnici vlasti relativizirali su rast desnog ekstremizma u javnom prostoru, davši, po mnogima, ključan doprinos njegovu bujanju. Smjene osamdesetak urednika na Hrvatskoj radioteleviziji dovele su do pada kvalitete i gledanosti informativnih emisija te klerikalizacije programa. U emisijama kao što je Studio 4 urednici su pripuštali širitelje mržnje, dok su predsjednica i istureni HDZ-ovci nasilje nad novinarima i predstavnicima manjina predbacivali samim žrtvama.
Ponajveća šteta počinjena je kulturnom sektoru, civilnom društvu i javnim i neprofitnim medijima, ciljanim žrtvama hdz-ove ‘nove kulturne paradigme’
Saborska većina, sastavljena i od filoustaških strančica koje su se domogle vlasti zahvaljujući Karamarku, u isto se vrijeme istaknula po svakodnevnom širenju netrpeljivosti prema LGBT zajednici i manjinama, rušeći pritom izvješća pravobraniteljica kojima su upozoravale na rast desnog ekstremizma. Tako je stvaran ambijent u kojem je utjecaj na izvršnu politiku imao i svjetonazor udruga poput U ime obitelji, koja je, u pratnji premijerove supruge i više saborskih zastupnika Domoljubne koalicije, u Zagrebu organizirala prosvjed protiv pobačaja.
Najistureniji predstavnici zakonodavne vlasti, poput Ivana Tepeša iz HSP-a AS, predvodili su prosvjede desnice protiv Agencije za elektroničke medije, dok je jedan od vođa, neonacist Velimir Bujanec, cijelo vrijeme predstavljao platformu za profiliranje političke agende HDZ-a.
Sličnim su zahvatima i pod ključnim utjecajem klerikalnih struja nasrnuli i na kurikularnu reformu, koja je na koncu srušena, barem u predviđenom obliku, izazvavši revolt više od 50 tisuća građana.
Najave o velikoj reformi u zdravstvu svele su se na udar na građane. Iako su obećavali punu zdravstvenu sigurnost, iz resora HDZ-ovog ministra Darija Nakića predložene su izmjene zakona koje su predviđale da će bolju uslugu dobiti oni koji imaju novac, uz povećanje cijene police dopunskog zdravstvenog osiguranja i naplaćivanje hitne pomoći. No zbog nedostatka vremena i rušenja Vlade mnoge navedene ‘reformske mjere’ ostale su neprovedene.
Čak ni nakon Karamarkove ostavke i izglasavanja nepovjerenja cijeloj Vladi aktualna vlast nije prestala raditi na određenim promjenama. Uz onaj ministrice Bernardice Juretić, koja predizborno najavljuje tisuću eura po novorođenom djetetu, te najave protuzakonitog imenovanja pojedinih državnih tajnika, najeksplicitniji je primjer ministra Predraga Šustara, koji je prije nekoliko dana dekretom, dakle bez javnog poziva ili natječaja, imenovao nove voditelje kurikularne reforme, inače bliske klerikalnim strujama. U isto vrijeme, Šustar ustraje na izmjenama Zakona o sportu, kojima bi se pogodovalo redovnom financijeru HDZ-a Zdravku Mamiću i HNS-ovoj vrhuški.
Kao u brojnim drugim slučajevima, i ovdje se nisu poštovale zakonske odredbe, koje predviđaju javna savjetovanja u minimalnom roku od 30 dana. U više zakonskih izmjena obavezna savjetovanja uopće se nisu održavala, pa su tako u hitnoj proceduri usvojeni zakoni koji su omogućili angažman Hrvatske vojske u poslovima osiguranja državne granice, zbog izbjegličkog vala koji je u tom trenutku već bio zaustavljen.
Kada se dakle podvuče saldo Oreškovićeve družine na odlasku, postaju jasniji argumenti mnogih koji tvrde da je riječ o najgoroj vladi u povijesti Hrvatske, koja se, predvođena Karamarkom, cijelo vrijeme bavila isključivo destruktivnim ideološkim sukobima i rasturanjem građanskog društva, zahvaljujući prešutnom suučesništvu ministara i zastupnika Mosta.
Kada se pak zbroje reformski zahvati, na koncu će kao pamtljiviji doprinos aktualne vlasti ostati usvajanje ideje Ladislava Ilčića da se 2016. proglasi godinom Nikole Šubića Zrinskog, povratak pokroviteljstva nad blajburškom komemoracijom, imenovanje zagrebačkog aerodroma po Franji Tuđmanu na raniji prijedlog Zorana Milanovića i ukidanje ureda bivšeg predsjednika Stjepana Mesića. Kao što je poznato, prijedlog predsjednika Hrvatskog sabora Željka Reinera o preimenovanju u Hrvatski državni sabor, kako se zvao za vrijeme NDH, odbačen je već na prvom zasjedanju.
