Putevima partizana novi je projekt Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba kojim se želi popularizirati antifašistička borba, ali i na suvremeni način memorijalizirati mjesta važna za partizanski pokret. Prvi takav izlet organiziran je prošle nedjelje na goru Šamaricu, točnije na Čavić brdo, mjesto Gaćešinog partizanskog logora i obližnje lokacije na kojoj se polagala partizanska zakletva. Na taj se put uputila grupa od dvadeset povjesničara, istraživača, umjetnika, kustosa, aktivista i novinara.
Uspon na Šamaricu započeo je nekoliko kilometara iza sela Miočinovići. Na početku uspona Igor Drvendžija iz Arhiva Srba dao je povijesni kontekst dešavanja vezanih uz narodnooslobodilački ustanak iz 1941. godine. Nakon sat i pol laganog hoda po šumskom putu stigli smo do velikog betonskog spomenika na kojem je modernističkim slovima napisano ‘Gaćešin partizanski logor’. Na mjestu jednog od prvih partizanskih logora predavanje su održali povjesničarka umjetnosti Sanja Horvatinčić i povjesničar Milan Radanović.
- Ovo mjesto izuzetno je važno jer predstavlja jedan od prvih primjera suradnje srpskog i hrvatskog naroda za vrijeme ustanka 1941. godine. To je jedan od prvih primjera solidarnosti hrvatskih komunista i radnika s ugroženim srpskim seljaštvom na Baniji. Važan je to primjer međuetničke solidarnosti u vremenu kada je partizanski pokret bio izuzetno slab i loše organiziran - objasnio je Radanović.
Taj povjesničar dodao je kako je logor predstavljao poseban podstrek lokalnom stanovništvu koje je bilo žrtva masovnih zločina, ali i samim ustanicima koji su bili lošije organizirani u odnosu na sisačke partizane.
- Formiranje partizanskih odreda je za lokalno stanovništvo bilo garancija i spas od uništenja koje im je prijetilo. Budući da je Komunistička partija Jugoslavije bila zasnovana na internacionalnoj osnovi, nije bilo sukoba i međusobnog neprihvaćanja zasnovanog na etničkoj pripadnosti. Pogledajte tekst partizanske zakletve i sve će vam bit jasno - dodao je Radanović.
U samoj partizanskoj zakletvi, koja se obraća srpskom i hrvatskom stanovništvu ovoga kraja, između ostalog stoji: ‘Zaklinjem se da ću u nemilosrdnoj borbi protiv ustaških razbojnika čuvati se i kaniti svakog samovoljnog ispada i osvećivanja nad mirnim stanovništvom, ženama i djecom ma kakve vjere i narodnosti bili, zaklinjem se da ću svugdje i uvijek zastupati misao bratstva i zajedničke borbe Srba, Hrvata i Muslimana za čišćenje moje zemlje od zajedničkog neprijatelja, protiv fašističkih okupatora i domaćih izdajica i plaćenika, bili oni iz srpskih, hrvatskih ili muslimanskih redova.’ Riječ je o zakletvi kojom se pozivalo na borbu protiv neprijatelja, koji je zagovarao fizičku eliminaciju i uništavanje srpskog stanovništva i svih simpatizera i pripadnika partizanskog pokreta. Ona je također izrijekom štitila civile i obitelji čak i najgorih zločinaca. Zakletva je ponovno pročitana na mjestu gdje je nekada izgovarana te davne 1941. godine.
Dolaskom Sisačkog odreda, zapovjednik kampa Vasilj Gaćeša navodno je 22. rujna 1941. godine uzviknuo: ‘Ovu četu Hrvata iz Siska nosit će Banija kao malo vode na dlanu, dok je Vasilja i Banije.’ A Vasilj je bio seoski mangup, kršni i hrabri Banijac koji je dva mjeseca ranije, u noći s 23. na 24. srpnja, predvodeći novoosnovanu grupu partizana uspješno napao željezničku stanicu, ciglanu, stražarnicu i općinu u Banskom Grabovcu. Ustaška odmazda nad tim ustaničkim selom između Petrinje i Gline bila je strašna: pobijeno je oko 1285 Srba iz Grabovca i okolnih sela. Šamarica je za mnoge od njih predstavljala jedini spas od sigurne smrti.
Gaćešin logor i mjesto polaganje zakletve sjajno su memorijalizirani zahvaljujući radu velikog hrvatskog urbanista Zdenka Kolacija. Taj zaboravljeni i nakon zadnjeg rata napušteni kutak Hrvatske, u kojem je teško uhvatiti i mrežu mobilne telefonije, danas krasi sjajno idejno rješenje čovjeka koji je u penziju svojevremeno otišao baš zato da bi mogao raditi spomenike. Autor je mnogobrojnih antifašističkih djela, u kojima je koristeći jednostavne i sirove betonske elemente naznačio lokacije nekadašnjih objekata. Gotovo je nestvarno gledati impozantne betonske oblike među visokim šumskim stablima.
- Jedan dio spomenika trebalo bi rekonstruirati, ali na određenim mjestima ne bi trebalo uklanjati mahovinu koja se na njima nakupila. Jednostavno, ta patina također ima svoju funkciju - kazala je Sanja Horvatinčić. S njom se složio Milan Miočinović, kirurg u penziji čiji je otac upravo na mjestu nedaleko od logora položio partizansku zakletvu.
Banijska sela, i hrvatska i srpska, danas su pusta. Zadnji rat dodatno je ubrzao odlazak stanovništva i neumitni nestanak hrvatskog sela. Nakon svijetlog dijela partizanske prošlosti, gdje se hrvatski radnik borio rame uz rame sa srpskim seljakom, došlo je vrijeme izvrtanja činjenica i osporavanja stradanja srpskog stanovništva na Baniji i Kordunu. Ostali su samo betonski spomenici kao svjedočanstva i rijetke organizirane ture kojima se može sačuvati revolucionarno sjećanje.
