Ako sadašnja tehnička vlada bude otpisana kao najveći promašaj hrvatske egzekutive u posljednjih četvrt stoljeća njezina postojanja, kao što joj se najčešće predviđa, s prošlim je tjednom postalo jasno da se i takva vlast svejedno može iskazati nečim izuzetno korisnim i progresivnim, bez obzira na eventualne popratne reklamne motive. Riječ je, dakako, o već poznatom slučaju Petrokemije: premijer Tihomir Orešković posjetio je kutinsku tvornicu umjetnih gnojiva i najavio kreditnu podršku tome proizvodnom divu posredstvom Hrvatske banke za obnovu i razvoj. Ono što je manje poznato jesu okolnosti pod kojima je Petrokemija ranijih godina zapala u velike novčane probleme i koje s razlogom predstavljaju više nego granični obrazac za teoriju urote financijskog sektora protiv industrije u većinskom državnom portfelju.
Iscrpljena dugotrajnim šikaniranjem privatnih banaka, Petrokemija je u proteklih pola godine realizirala poslovanje kakvo je moralo impresionirati i notornog tehnomenadžera Oreškovića. Nagomilani dugovi se vraćaju usprkos nedostatku kreditnih linija koje inače služe redovnom održanju likvidnosti poduzeća u dijelu poljoprivredne sezone prije uroda i naplate. Dobit bez poreza, kamata i amortizacije (EBITDA) popela se do gotovo 60 milijuna kuna, dug mjeren stotinama milijuna kuna prema bankama i dijelu dobavljača sirovine gotovo je iščeznuo, investicije u remont i novi visokotlačni plinski cjevovod prelaze 100 milijuna, prodaja gnojiva održava se usprkos nekim objektivno nepovoljnim tržišnim parametrima.
- Mislimo da je konačno prevagnuo širi interes i razum - rekao nam je o Vladinoj reakciji Davor Rakić, povjerenik Samostalnog sindikata energije, kemije i nemetala u Petrokemiji.
Itekako ima načina da Petrokemija bude još konkurentnija na tržištu. Treba nam cijena plina usporediva s konkurencijom, cijena transporta plina usporediva s konkurencijom, pristup kreditnim linijama usporedivi s konkurencijom – kaže sindikalist Davor Rakić
- Ova kompanija ima vrlo veliki utjecaj na različite sektore, prije svega na poljoprivredu, energetiku i transport. Za svaki od tih sektora postoji krajnje upitna mogućnost funkcioniranja ukoliko mi stanemo s proizvodnjom. Uza sve to, gašenjem bi država kao osamdesetpostotni vlasnik, poštujući važeću EU-regulativu, morala potrošiti preko tri milijarde kuna u narednih nekoliko godina na saniranje postrojenja i terena - dodaje Rakić.
Konačno, podsjeća ovaj sindikalist, najveći utjecaj na bolje poslovne rezultate imala je cijena plina – osnovne sirovine za umjetna gnojiva – koju Petrokemija danas plaća otprilike koliko i njezina konkurencija.
Iako je Kutina uz Hrvatsku elektroprivredu najveći potrošač plina u Hrvatskoj, ta dva proizvođača dugo su plaćala tarifu daleko višu od tržišne, nemajući izbora da promijene dobavljača, te osiguravali ekstraprofit za Inu. Tek u posljednje vrijeme, najprije s ulaskom Prvog plinarskog društva u igru, Petrokemija uspijeva izmaknuti tom ekonomski ubitačnom diktatu. Ali banke su dotad već prestale kreditirati ovu tvornicu, bez obzira na to što je ona čitavo vrijeme bila iznimno uredan i pouzdan dužnik, i zatim se počeo gomilati dug prema PPD-u koji će ostati najveći novi problem netom dokapitalizirane kompanije. Upada u oko i činjenica da su te iste banke kroz vlasništvo u mirovinskim fondovima ujedno i manjinski suvlasnik Petrokemije. Država pak nema pravo glasa u odnosu na takve odluke financijskog sektora, baš kao što ni mirovinski osiguranici, odnosno radnici-štediše, nemaju utjecaja na poslovanje fondova.
Potez s kreditom hbor-a je dobar na kraći rok, ali dugoročno se mora iznaći rješenje s pažljivim restrukturiranjem uz strateškog partnera i kontrolni paket državnog vlasništva te radnički udio – smatra ekonomist Ljubo Jurčić
- Ima li kojekakvih vanjskih interesa za prisilnu i brzu privatizaciju ili za preuzimanje tržišta, ne znam. Ono što je znakovito kod komercijalnih banaka je to da ako tražite kredit za financiranje hrvatske proizvodnje, onda ga ili ne možete uopće dobiti ili je strašno skup. Ako pak želite kupiti njemački automobil – ili francuski, talijanski, svejedno – tad nema problema ni s kreditom ni s kamatama. Banke će naravno uvijek pronaći bezbroj ‘vrlo razumnih’ rješenja zašto je tome tako - svjedoči Rakić.
Ovdje također treba naglasiti da su upravo sindikati držali u protekla gotovo dva desetljeća Petrokemiju glavom iznad vode, pred brojnim sličnim iskušenjima i direktnim prijetnjama. Spomenut ćemo samo dio situacija koje su vezane uz uporne bankarske zadnje te nelojalne namjere oko te kompanije. Financijske kuće dobile su 2013. godine apsurdno nesrazmjerne ovlasti u Nadzornom odboru tvornice, što je bilo usporedivo s ustupanjem prostora MOL-u nad Inom, iako su Mađari pritom na raspolaganju imali puno veće suvlasništvo negoli mirovinci u Kutini. Godinu dana kasnije izbija afera s bankovnim predstavnikom u Povjerenstvu za odabir strateškog partnera koji tajno pogoduje češkom milijarderu Andreju Babišu tokom dubinske analize Petrokemije. Drugom predstavniku mirovinskih fondova ubrzo izlazi ususret šef Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom oglašavajući u medijima lažnu vijest o prodaji tvornice Ini radi interesa banaka u nastavku transakcije.
Nekoliko mjeseci kasnije, početkom 2015. godine, s iste adrese u medije izlazi jednako nevjerodostojna obavijest o skoroj privatizaciji. A što se samih medija tiče, tih godina se podrivačkom ulogom istaknuo prvenstveno Jutarnji list, tada u vlasništvu Europapress holdinga i Ninoslava Pavića, koji je dvaput konkretnim novinskim podmetanjima izravno utjecao na pad cijena dionice Petrokemije. Vlasti se nisu službeno osvrtale na takve gadosti, tužilaštvo nije reagiralo na hotimično nanošenje štete, Vlada se držala svog programa dokapitalizacije poduzeća kao da pripadajućim prostorom vladaju sasvim neutralni uvjeti. Ali za Petrokemiju bi ionako bilo bolje da se umjesto na konfrontiranju s bankama povodom njezina poslovanja poradilo na stvaranju konteksta koji bi doprinio čitavoj privredi.
- I dalje nas muči cijena transporta plina koja je u Hrvatskoj nekoliko puta veća od susjednih zemalja - upozorava Davor Rakić - a muči nas i PDV na poljoprivredne proizvode, repromaterijal i gorivo. Najveći problem je upravo hrvatska poljoprivreda koja je još uvijek daleko od proizvodnje u nekim davnim vremenima – danas trošimo upola manje gnojiva nego prije 25 godina. Posljedično proizvodimo puno manje hrane, odnosno uvozimo je sve više. Strateški gledano, gore od toga da postanemo ovisnici o uvozu hrane teško da može biti. A što se tiče Petrokemije, itekako ima načina da budemo još konkurentniji na tržištu. Treba nam samo cijena plina usporediva s konkurencijom, cijena transporta plina usporediva s konkurencijom, cijena i pristup kreditnim linijama usporedivi s konkurencijom, državna briga o poljoprivredi usporediva s konkurencijom i tome slično.
Povezanost tolikih faktora nije slučajna: s jedne strane baš Petrokemija spaja razne privredne silnice u Hrvatskoj pored opisane pozicije u energetici ili agraru koji bez nje praktički ne postoji. O njoj je ovisan primjerice i teretni promet Hrvatskih željeznica, jer trećinu svog posla obavlja kroz prijevoz gnojiva iz Kutine. No dok će s dobavljačima plina ili nekim drugim partnerima država još i pronaći zajednički jezik, to s bankama uopće ne mora biti krajnji ishod. Njihove rezerve takve su da mogu sebi – ako ne i osiguranicima – dopustiti još više tvrdoglavog opiranja strateškoj ekonomskoj logici i interesu čitave ove zemlje, samo da bi zadovoljile svoju političku doktrinu i glad za intenzivnijim obrtom vrijednosti na burzi.
- Ne mogu tvrditi zašto se drže tako kruto u vezi s Petrokemijom, ali s bankama nipošto ne treba imati iluzija - rekao nam je ekonomist Ljubo Jurčić koji je početkom prošlog desetljeća i sam kao ministar gospodarstva stekao neposredan uvid u značaj kutinske tvornice.
- Banke vode računa isključivo o svom profitu, a ostali se mogu uklopiti jedino ako to njihovom profitu izričito odgovara. Slično su se oko Petrokemije ponašali i neki manji špekulanti, jer im je rezon isti. No bitno je da se država mora postaviti čvršće, prepoznati javni interes i važnost Kutine koja je političko pitanje per se – industrijski, tehnološki, energetski, poljoprivredno, prometno. Potez s kreditom HBOR-a je dobar na kraći rok, ali dugoročno se mora iznaći rješenje s pažljivim restrukturiranjem uz strateškog partnera i kontrolni paket državnog vlasništva te radnički udio - naglašava Jurčić.
Vlastita pamet proizvela nova ‘pametna’ gnojiva
Paralelno s konsolidiranjem trgovinskog i financijskog poslovanja te hvatanjem koraka s nužnim tehničkim zahtjevima održavanja svog impresivnog pogona, kutinska Petrokemija upustila se u proizvodnju dvaju novih artikala koji će značajno utjecati na domaće i regionalno tržište. Prošle godine izvršena su naime probna sintetiziranja granuliranog amonijeva sulfata i amonijeva sulfonitrata s trgovačkim imenima PetrokemijAS i ASN, a ove godine su se njihova produkcija i plasman ustalili, onako kako su korisnici prepoznali visoku vrijednost tih naprednih sredstava za mineralno dohranjivanje biljaka. S obzirom na njihove karakteristike u prihrani bilja, riječ je o spojevima koji se neobavezno mogu opisati i kao pametna složena gnojiva. Ona tako ciljaju konkretne potrebe raznih biljnih kultura u širokom rasponu od mahunarki do vinove loze, povećavajući im udio proteina, ulja, aminokiselina, škroba i suhih tvari. Ključni moment u ovom iskoraku bilo je pak vješto funkcionaliziranje sumpora u kombinaciji s dušikom; u slučaju ASN-a zastupljena su oba za ovu svrhu glavna oblika dušika – amonijski i nitratski. A kad su te spojeve uspješno načinili u obliku granula, praktičnih za poljoprivrednu upotrebu, inženjeri u Petrokemiji su znali da su uspjeli. Jer dotad se i na međunarodnom tržištu koristilo mahom amonijev sulfat koji nastaje kao nusproizvod kaprolaktama i čelika. Takvo gnojivo u obliku sitnih kristala nije čisto ni stabilno u skladištenju i prijevozu kao Petrokemijino, a koje se odlikuje ekološkom tzv. food grade kvalitetom. Prisjetimo li se da je taj proizvod nastao po dolasku interne, kućne garniture na čelo tvornice – kao njezina vlastita pamet – kutinski pothvat osobito dobiva na važnosti. Ali tako više dolazi do izražaja i činjenica što privatnim bankama znače izvrsnost i inovativnost u koje se inače kunu.
Da su ih zaista tražili koliko su o njima pričali, a ne ih koristili samo kao monetu za ideološko potkusurivanje, našli bi to dakle već u državnoj tvornici čiji su manjinski suvlasnici. Ovako, preostaje nam samo da im pod nos gurnemo još jedan efekt iste uspješnosti: s pojačanim aktiviranjem postrojenja za sumpornu kiselinu otvara se i mogućnost upotrebe golemih količina vodene pare pod velikim pritiskom i visokom temperaturom, što je uočeno kao novi izuzetan energetski resurs. Ne treba sumnjati da će i njega inženjeri Petrokemije znati iskoristiti na kvalitetan način – samo ako im se u posao opet ne upetljaju banke i njima slični.
