Kako, zašto i za čiji račun je u samo tjedan dana prodana tvrtka Končar - Elektroindustrija d.d., pitanja su koja muče njezinih 3600 radnika. Nekoliko dana nakon njihova prosvjeda koji nije polučio nikakav efekt, doima se da je i zvuk strojeva u tvorničkim halama drugačiji i hladniji, kao da oštrice nervoznije režu metal… Otkako je vlada Tihomira Oreškovića na telefonskoj sjednici prodala 20,49 posto državnog udjela – točnije 526.926 dionica - u temeljnom kapitalu Končara za (skromnih) 360 milijuna kuna mirovinskim fondovima u vlasništvu banaka i osiguravatelja (Raiffeisenbank Austria, PBZ, Croatia osiguranje, Allianz ZB), radnici su zabrinuti za vlastitu budućnost, ali i budućnost tvrtke u kojoj su mnogi od njih proveli cijeli svoj dosadašnji radni vijek.
Vladinom odlukom o micanju Končara s liste državne imovine od strateškog interesa te posljedičnom prodajom vlasničkog udjela, mirovinski fondovi sada ‘drže’ 40 posto njegovih dionica. Radnici s kojima smo razgovarali u krugu centralne tvorničke zgrade na zagrebačkom Fallerovom šetalištu jedinstveni su u svojim sumnjama oko razloga prodaje: uvjereni su da je riječ o politikanstvu vlasti i trgovini za nečije interese, a ne o objektivnoj potrebi. Pitaju se kome je u interesu za beznačajan iznos izgubiti nadzor nad uspješnom tvrtkom i prepustiti ga bankama – naime, Končar, u čijem sklopu posluje 17 ovisnih društava koja obavljaju poslove od energetike do trgovine, izvozi u 75 zemalja svijeta, a godišnje ostvaruje i 174 milijuna kuna dobiti. Miljenko Kostanjevac, radnik u Pogonu malih električnih strojeva koji iza sebe ima 28 godina radnog staža, ovako sumira Vladinu politiku:
Zar su kupili Končar da bi proizvodili, ma što će to banke proizvoditi? Najgore je u svemu što su nas dali u bescjenje i bez ikakvih garancija, uvjeta i daljnjih smjernica, kaže predsjednica Koordinacije sindikata Končara Slavica Pranjić
- Tehnički premijer Tihomir Orešković odrađuje posao kao trgovački putnik, prodaje Končar i naftna polja, a do ostanka na vlasti njegova Vlada još svašta stigne prodati. U trenutku kad ne vladaju, oni prodaju – kaže on, otvorivši time i ključna pitanja o tome može li tehnokratski premijer provoditi reforme isključivo prodajom državne imovine i kako je uopće moguće zaustaviti takve kaotične poteze.
Iako je Oreškovićeva Vlada u ovom trenutku poput nogometaša kojima je ‘sudac’ u vlastitim redovima pokazao crveni karton, ‘teren’ se, mimo svih pravila igre, ne želi napustiti, nego se trude napraviti još veću, možda i nepopravljivu štetu, od koje će se društvo teško oporaviti. Opći je dojam da se vode devizom ‘Sve dam, samo da prodam’, čega su svjesni i naši sugovornici koji još ne vjeruju što ih je u kratkom vremenu snašlo: ‘Sve se odvilo tako brzo, da se čovjek uopće ne snađe’, kažu uglas.
Predsjednicu Koordinacije sindikata Končara Slavicu Pranjić zanima radi kojih su zapravo interesa mirovinski fondovi kupili dionice.
- Zar su kupili Končar da bi proizvodili, ma što će to banke proizvoditi? Najgore je u svemu što su nas dali u bescjenje i bez ikakvih garancija, uvjeta i daljnjih smjernica. Ako nas već prodaje, Vlada je trebala postaviti i svoje uvjete: da kupac u roku od pet godina te dionice ne smije prodati nekom trećem, da mora garantirati postojeći kolektivni ugovor i da radnici neće biti otpuštani. Ovako prava koja smo ispregovarali s Upravom mogu doći u pitanje – kaže Pranjić.Sindikalistkinja navodi ono od čega radnici Končara najviše strahuju; mirovinske fondove s pravom vide kao subjekte primarno orijentirane prema profitu, pa se u njih uvukla bojazan da će ptičice jednog naoko običnog jutra zacvrkutati i o višku zaposlenih… Vlado Adam, koji 35 godina radi u Odjelu električnih visokonaponskih aparata na Borongaju, zabrinuto kaže:
- Končar nakon prodaje više nikad neće biti isti, on funkcionira samo kao cjelina, sa svim svojim društvima. Bojimo se da bi fondovi kupljene dionice mogli opet staviti na burzu i prodati za desetak-dvadesetak kuna više, što znači da bi opet dobro zaradili. Vlada je pogriješila jer nije sjela za stol i napravila računicu: koliko novca Končar uplaćuje u proračun kroz prireze, poreze, doprinose… ili što bi se moglo desiti ako dođe do otpuštanja radnika. Ali problem je što ima naputak izvana, po kojem mora namaknuti dvije milijarde kuna za pokrivanje javnog duga – smatra Adam.Projekcija računice koju spominje Adam a potvrđuju ostali sugovornici sugerira da bi država od Končara već za dvije godine uprihodila isti iznos za koji ga je prodala. I što je najvažnije, i dalje bi ga kontrolirala.
- Cilj mirovinskih fondova neće biti ulaganje u Končar, nego izvlačenje maksimalne dobiti. U trenutku kada vrate svojih 360 milijuna kuna, mislim da im više nećemo biti interesantni – ubacuje se Miljenko Kostanjevac.
Simptomatično je što je u međuvremenu za novog člana Nadzornog odbora predložen Ivan Baketa, savjetnik za nacionalnu sigurnost Tomislava Karamarka i poslovni partner iz njegove bivše tvrtke Soboli
Uvjeren je kako je prodaja ubrzana i napravljena tako da bi fondovi mogli naplatiti dividendu za prošlu godinu, u kojoj nisu bili vlasnici Končara.
- Samim time što su dionice prenesene tek 7. lipnja, oni ostvaruju pravo na dividendu za novokupljene dionice, dakle za vrijeme dok je država bila njihov vlasnik. Država se odrekla i dividende, samo da pošto-poto proda Končar – kaže on, dodajući još jedan ‘zgodan’ detalj cijeloj priči:
- Skupština dioničara Končara odgađana je već triput, a konačno je najavljena za 12. srpnja. Simptomatično je što je u međuvremenu za novog člana Nadzornog odbora predložen Ivan Baketa, savjetnik za nacionalnu sigurnost Tomislava Karamarka i poslovni partner iz njegove bivše tvrtke Soboli, koja je svojedobno bila istraživana radi sumnji u namještanje poslova s državnim tvrtkama.
Naši sugovornici na časak zastaju, kako bi u tišini još jednom pokušali povezati događaje koji su prethodili prodaji Končara. A oni su se nizali otprilike ovako: prvo su političari radne dane prije i nakon Tijelova spojili s vikendom, da bi nakon kupoprodajne balade na temu Končara licemjerno istupili tek HDZ-ov Goran Marić, a potom i mostovac Ivan Lovrinović, obojica tobože jako zabrinuta radi ‘muljevite’ Vladine transakcije. ‘Neka mi netko pokaže elaborat na temelju kojeg je donesena odluka o prodaji Končara’, zajapurio se Marić u Saboru, da bi se Lovrinović nadovezao: ‘Ispada da je netko iz Vlade izravno dilao dionice!’ Umjesto gableca, Končarevim radnicima serviramo upravo te izjave, a oni nam bez okolišanja uzvraćaju:
- Gdje je bio Marić dok je Vlada koju je i on birao prodavala Končar? Ne mogu oni sada govoriti da nisu znali, pa prije toga smo prosvjedovali pred Saborom. Takva je zabrinutost krajnje lažna – slažu se radnici.Mijo Krnic, radnik u Metalnim konstrukcijama, na kraju našeg druženja u par rečenica sumira svu glupost i neodgovornost Vladina poteza.
- Naša je tvrtka lani uprihodila 202 milijuna kuna dobiti, a ugovorenog posla imamo za naredne tri godine. Naša najveća tržišta su Njemačka, Austrija, Francuska, Nizozemska i Belgija. Izradili smo transformatorski kotao od 140 tona koji je Antonovom 225, najvećim avionom na svijetu, prevezen na Filipine. Zbog čega se država odrekla činjenice da smo konkurentima na svjetskom tržištu bacili rukavicu u lice, iz neznanja ili čega drugog – zapitao se ovaj Končarev radnik.
Siemens i drugi će nas razgrabiti Prodajom Končara aktivirana je točka ugovora koja kaže da s promjenom vlasničke strukture toga dioničkog društva tvrtka Siemens ima pravo otkupa 49 posto njegova najvrednijeg dijela, Končar – Energetskih transformatora (čijih 49 posto drži krovna tvrtka Končar –Elektroindustrija, a 51 posto Siemens).- Od Siemensa valja strahovati. Otkako je osnovan, na crnoj je listi sindikata u Njemačkoj. Najgora je to firma po pitanju radničkih prava - kažu naši sugovornici. - Siemensu je Končar konkurentska tvrtka, pa bi se moglo dogoditi da mirovinski fondovi u jednom trenutku krenu prodavati male pakete svojih dionica tzv. pilot-firmama Končarevih konkurenata. Osim Siemensa, tu je i multinacionalna kompanija Asea Brown Boveri (ABB) i Schneider, koji je uništio neke jake tvrtke u Francuskoj. Zaključak je da nakon prodaje dionica mirovinskim fondovima možemo zaboraviti bilo kakav razvoj – tvrdi inženjerka Maja Šlogar Brcko.
Država na bubnju
Donosimo popis tvrtki i prirodnih resursa stavljenih izvan strateškog državnog interesa, koje je raspadnuta Vlada već prodala ili namjeravala prodati i dati u koncesiju domaćim ili stranim vlasnicima, korporacijama i fondovima
HTP Korčula Država je nedavnom prodajom jedanaest paketa dionica (što ukupno čini 22,7 posto dionica) uprihodila 26 milijuna kuna. Šest paketa kupljeno je preko klijenta Privredne banke Zagreb, a pet paketa preko Erste banke. Država je do prodaje bila vlasnik 25,3 posto dionica HTP-a Korčula, a većinski vlasnik i dalje je tvrtka Dalmacija hoteli, s udjelom od 57,2 posto. Sunčani Hvar Na javnoj dražbi nije bilo iskazanih ponuda za kupnju Sunčanog Hvara, a bilo je ponuđeno 5,8 milijuna dionica u vlasništvu države, što čini 29,94 posto udjela u vlasništvu. Početna cijena državnog paketa iznosi 162,7 milijuna kuna. Croatia osiguranje Država je još u vlasništvu 31,2 posto Croatia osiguranja, a izgledan kupac je Adris grupa, koja je uz puno kontroverzi prije dvije godine preuzela tu osiguravajuću kuću, pa trenutačno posjeduje 62,3 posto udjela. Država od prodaje preostalih dionica očekuje zaradu od 865 milijuna kuna. Croatia Airlines Država je vlasnik gotovo 99 posto dionica Croatia Airlinesa i još nije odlučeno na koji bi način ta aviokompanija išla u privatizaciju, pogotovu stoga što joj je lani dobit skočila čak 83 posto. Petrokemija U državnim je rukama oko 80 posto dionica Petrokemije, za koje se traži 120 milijuna kuna. Luka Rijeka Za Luku Rijeka traži se 200 milijuna kuna, a država je vlasnik 31,5 posto udjela. Mirovinski fondovi posjeduju oko 30 posto, a poljska tvrtka OT Logistics 20,8 posto udjela. Prosječna cijena dionice iznosi 45 kuna. ACI Država posjeduje 78,6 posto dionica uspješne nautičke kompanije ACI, s lancem marina na najvrednijim jadranskim lokacijama, vrijednima 480 milijuna kuna. Zainteresirani kupci su rovinjski Adris i turska Dogus grupa. Eutelsat U europskom satelitskom operateru Euelsat država ima svega 0,45 posto udjela, pa bi eventualna zarada od prodaje, prema riječima premijera Tihomira Oreškovića, bila tek između 20 i 30 milijuna kuna, ako i toliko. Šumsko zemljište Raspadnuta Vlada želi neke šume u vlasništvu države prenamijeniti u golf-terene ili kampove. Trajanje koncesije, što je drugi naziv za privatizaciju, ovisilo bi o isplativosti investicije, odnosno visini ulaganja, a što ulaganje bude veće, to će i koncesija dulje trajati. Za provedbu ovog ekocida sada se traže partneri, investitori i špekulanti. Nafta i plin Tehnička Vlada je prošlog tjedna potpisala ugovore o istraživanju i podjeli eksploatacije ugljikovodika na kopnu za šest istražnih prostora s Inom, nigerijskom tvrtkom Oandoo PLC i kanadskim Vermilionom. Prevedeno na jezik štete, država mijenja oko 15 tisuća kvadrata slavonske zemlje za otrovanu pitku vodu, odnosno mogućnost ekološke katastrofe. Cijena je dakle, kao i dobrobit koja bi eventualno bila ostvarena, zasad nepoznata. HEP, Podravka, CB U kontekstu prodaje i privatizacije tvrtki s većinskim državnim udjelom spominju se često i Hrvatska elektroprivreda (HEP), Podravka i Croatia banka, no njihova daljnja sudbina ovisit će o brojnim faktorima, poput različitih političkih premišljanja o isplativosti prodaje kao u slučaju prvih dviju ili pak tužbi malih dioničara protiv države, što je smetnja prodaji posljednje.
