Treba oponirati državnim industrijama kulture sjećanja i omogućavati što više propitivanja nacionalističkih istina o ‘Oluji’, složili su se učesnici tribine ‘Oluja u kulturi sjećanja’, koja je u organizaciji Documente - Centra za suočavanje s prošlošću, u ime REKOM mreže pomirenja, održana u Novinarskom domu u Zagrebu.

Nakon uvodnog obraćanja voditeljice Documente Vesne Teršelič, o toj temi su govorili Vjeran Pavlaković, profesor Sveučilišta u Rijeci, Jelena Đureinović iz beogradskog Fonda za humanitarno pravo, Branka Vierda iz Inicijative mladih za ljudska prava, Jerko Bakotin, novinar Novosti, i Saša Milošević, generalni sekretar Srpskog narodnog vijeća, uz moderaciju Borisa Stamenića iz Documente.

- ‘Oluja’ predstavlja polarizirajuću temu, koja godinama razdvaja građane u Hrvatskoj, kao i Hrvatsku i Srbiju. Dosta se očekivalo od hrvatskog pravosuđa i Haškog tribunala, ali su ta očekivanja velikim dijelom iznevjerena - rekla je Teršelič.

Najavu da će vicepremijer Boris Milošević biti na proslavi 25. godišnjice ‘Oluje’ u Kninu, a vicepremijer Tomo Medved na komemoraciji za žrtve u Gruborima, Saša Milošević ocijenio je kao velik događaj i moguću veliku promjenu.

- U nekoliko narednih mjeseci vidjet ćemo da li će se desiti promjena državne politike u vidu objavljivanja baze ratnih zločina, mijenjanja činjenice da je hrvatsko sudstvo još uvijek etnički pristrano i na kraju da li će se mijenjati državne manifestacije, da se s hrvatske strane uz notu slavlja doda i notu tuge i da srpska strana bude spremna u ‘Oluji’ vidjeti ne samo zločine i egzodus, već i legalnu akciju koja je značila vraćanje područja Krajine u državni sustav - rekao je Saša Milošević.

- Mnogi od nas suočeni su sa stanjem da je ‘Oluja’ legalna, ali da su mnogi njeni segmenti kriminalni, kao i da je ona akt oslobađanja države, ali i akt etničkog čišćenja. Vladajući monolitni zvanični narativ mora biti oponiran, jer ‘Oluja’ niti je sveta, niti je herojska, niti je korisna kako je to nama predstavljano kroz politiku, medije i sistem obrazovanja - rekao je Milošević i dodao da s ‘Olujom’ ima ‘šizofren odnos’.

- Želim pobjeći od svega povezanog s njom, ali stalno radim nešto s njom u vezi, otkako sam u avgustu 1995. proveo 20 dana na terenu oko Knina i s kolegama iz Centra za ljudska prava UN-a svaki dan nailazio na mučene i spaljene leševe, pa bi to prijavljivali onima koji su to koji sat ranije počinili - posvjedočio je Saša Milošević.

Učesnici su se bavili i pitanjem mogućih promjena u procesu suočavanja s prošlošću i narativa o ratovima 1990-ih.

- U Srbiji postoji industrija kulture sećanja i njen osnovni diskurs je da je Srbija bila primorana da se bori i žrtvuje. Nije slučajno što se govori o slavnoj prošlosti i o srpskom herojstvu, slavi se vojsku i ulogu oružanih snaga u ratovima, ali se memorišu samo srpske žrtve - rekla je Jelena Đureinović, ističući da je autoviktimizacija u režiji srpske državne industrije sjećanja nazadovanje u odnosu na ranije periode. Dok se spominje ‘Oluja’ žrtve se zloupotrebljava u političke svrhe, porodice žrtava postaju vidljive jedino tog dana u godini, a nemaju nikakvo priznanje, rekla je ona.

- Dok se u Srbiji vidi promjena narativa, od očuvanja Jugoslavije do očuvanja Srbije, u Hrvatskoj je isti narativ od kraja rata do danas - to su viktimizacija Vukovara i pobjeda u Kninu. Narativ se nije promijenio i jezik je isti jer se i danas koriste izrazi ‘velikosrpska agresija’ i ‘branitelji’ - naglasio je Vjeran Pavlaković, dodajući da je Hrvatska ostvarila sve ciljeve: dobila je rat, granice koje je htjela i ušla u NATO i EU.

- Moguć je neki drugačiji način sjećanja, kao što je 2012. u Kninu dana drugačija poruka pružanja ruke drugoj strani. Ali svaka država želi stvoriti realnost svojim građanima, tako da imamo multiple kulture sjećanja. Srećom, sad postoje i nevladine organizacije - zaključio je Pavlaković.

Branka Vierda naglasila je da su mladi intenzivno involvirani u te teme, uočavaju da postoje istine koje se ne mogu propitivati i da tu nešto ne štima. Spomenula je uspješan projekt Inicijative mladih kojim je ostvaren povijesni iskorak i pružena prilika da se mladi okupe na jednom mjestu kako bi kreirali zajedničke narative o ratovima 1990-ih.

- Ispitujemo dominantne narative u postjugoslovenskim državama koji se uveliko razlikuju, a moramo vidjeti možemo li o prošlosti govoriti kroz pomirenje i zajedništvo ili će nas ti narativi zauvijek razdvajati. Mladi nose transgeneracijsku traumu bez obzira što osobno nisu krivi što su dio naroda koji su ratovali i ne mogu snositi odgovornost za ono što se zbivalo 1990-ih. Ipak, mladi u Crnoj Gori ne znaju za logor u Morinju jer s roditeljima ne razgovaraju o tome - rekla je Vierda i podsjetila na web site ‘Rat u Srbiji’ koji je pokrenula Inicijativa mladih u Srbiji, a čiji je cilj da se odupre narativu da ta zemlja nije činila zločine i da nije bila umiješana u ratni raspad SFRJ. Sajt je izazvao zanimljive reakcije, a javili su se mnogi ljudi koji žele doprinijeti obogaćivanju sadržaja, rekla je Vierda, ističući da su ti projekti prilika dijelu mladih da osvijeste i razvijaju kritičko razmišljanje o narativu u koji ih se pokušava smjestiti.

- Inzistiramo na odgovornosti institucija jer je to jedino što možemo dati kao doprinos da se te stvari ne ponove - kazala je Vierda.

Jerko Bakotin, koji se između ostalog bavio istraživanjem likvidacije desetak civila u Dvoru 1995., naglasio je da je cilj Hrvatske bila podjela BiH, što se pokušava negirati, iako je to potvrđeno u haškim presudama, a sam Tuđman označen kao dionik zločinačkog poduhvata.

- Ali mi imamo mnogo većih problema u kulturi sjećanja kao što je Jasenovac, gdje država financira revizionističke udruge. Borbu za istinu moramo prenijeti u arenu političke borbe jer su sve činjenice poznate, ali su bez utjecaja na šire društvo i to je početak dugog i dugotrajnog procesa - zaključio je Bakotin.