Brzina kojom se HDZ ogradio od HSLS-ova gospodarskog stratega Josipa Budimira i njegovih najava reformskih mjera koje će pokušati provesti kad osvoje vlast još je jedan dokaz da Karamarkova stranka neće u predizbornoj kampanji jurišati protiv Kukuriku koalicije transparentnim i konkurentnim socioekonomskim politikama, nego bijegom u prošlost i nametanjem tema oko kojih je masovno mobilizirao svoje birače u vrijeme dok je Hrvatskom vladao Tuđmanov HDZ. Budimirove najave da će koalicija predvođena HDZ-om državnu potrošnju smanjivati rezanjem prava i troškova u zdravstvu, izdvajanjem iz mirovinskog sustava svih mirovina koje nisu pokrivene uplaćenim doprinosima i njihovim prebacivanjem u socijalni sustav te smanjivanjem broja zaposlenih u javnom sektoru HDZ je brzopotezno proglasio njegovim osobnim i HSLS-ovim stavovima; o svojima pak ne želi, poput Budimira, tako jasno govoriti, nego ih biračima nudi u formi maglovitih teških reformi.
Politološka istraživanja provedena na Fakultetu političkih znanosti tijekom svih parlamentarnih izbora od 1990. do 2000. jasno ukazuju da HDZ mora biti itekako oprezan kad govori o socioekonomskim društvenim reformama, jer bi se na njihovu udaru ponajprije mogli naći njegovi birači. S druge strane, rezultati istraživanja identificirali su ideološke teme i stavove koji su bili jaki aduti na kojima je Tuđmanov HDZ uvjerljivo pobjeđivao na izborima u prvom desetljeću hrvatskog višestranačja. Karamarkov povratak korijenima Tuđmanova HDZ događa se upravo u tom tematskom okviru: primjerice, dvije trećine HDZ-ovih birača iz Tuđmanovih vremena slagalo se s time da Katolička Crkva treba imati status moralnog autoriteta u društvu – jedino su se još birači HSP-a većinom slagali s tim stavom (iako znatno manje od HDZ-ovih), dočim se birači svih ostalih stranaka u većini s time nisu slagali ili se nisu mogli odlučiti. Nadalje, trećina birača koji su 2000. glasali za HDZ smatrala je da sve Srbe treba iseliti iz Hrvatske (zanimljivo je da je takvih HDZ-ovih birača bilo deset posto više nego na izborima 1995.), a to su gorljivije od njih zagovarali samo birači HSP-a; ni birači ostalih stranaka nisu bili sasvim imuni na ‘čišćenje Hrvatske’, oko pet posto takvih bilo je i među SDP-ovima. Istraživanja su pokazala i da polovina birača svoje izborne preferencije nije povezivala s obiteljskom tradicijom, ali i da je ona druga polovina odlučivala hoće li glasati za stranke ljevice ili desnice zavisno od toga jesu li im obitelji bile povezane s partizanskim pokretom ili s ustaškim režimom (birači s partizanskom obiteljskom tradicijom najčešće su glasali za SDP, a oni s ustaškom obiteljskom tradicijom za HDZ i HSP, pogotovo oni starije dobi).
Konkretna rasprava o socioekonomskim reformama Karamarku prije izbora nikako ne odgovara, pa će je izbjegavati kao što je i Sanaderov HDZ izbjegavao govoriti o eurointegracijskim planovima dok je rušio Račanovu vlast
Na kraju prvog desetljeća hrvatske tranzicije jedino su birači HDZ-a u većini tvrdili da im je ekonomski položaj bolji ili isti kao za socijalističke Hrvatske (38 % bolji, 34 % isti, 28 % lošiji), a birači svih ostalih stranaka većinom su smatrali da im je lošiji od onoga koji su imali 1990. (birači SDP/HSLS: 73, 3%, birači HSS/HNS/LS/IDS: 68,8 %, birači HSP/HKDU: 45,4 %). Jedino su se birači HDZ-a mogli smatrati dobitnicima tranzicije, svi ostali, pa i oni HSP-ovi, bili su tranzicijski gubitnici. Uz HSP-ove i HKDU-ove birače, samo je još
HDZ-ovima očuvanje državne suverenosti bilo važnije od članstva u Europskoj uniji (radi gubitka dijela suvereniteta koji je u eurointegracijskim procesima bio nužan), pa je Sanaderov HDZ u predizbornoj kampanji prije izborne pobjede 2003. svoju proeuropsku politiku skrivao kao zmija noge, da bi je intenzivno počeo provoditi tek s pozicije vlasti. Kao što će je, vjerojatno, i Karamarkov HDZ dosljednije provoditi nego što čini sada, kad svoje birače mobilizira Tuđmanovom nacionalističkom politikom u kojoj su državotvorni snovi bili važniji od eurointegracijskih procesa, iako ih se ni ona nije mogla i smjela odreći, jer bi to malenu Hrvatsku odvelo u povijesni ćorsokak.
Dakle, Karamarkov HDZ krenuo je u osvajanje vlasti brisanjem prašine sa starih Tuđmanovih izbornih programa i zasad uspješno mobilizira svoje biračko tijelo nuđenjem Katoličke Crkve kao moralnoga društvenog autoriteta, povijesnim revizionizmom (kojim u formi antikomunizma i antitotalitarizma realativizira hrvatski antifašistički partizanski pokret, ali i zločinački nacifašistički karakter ustaškog režima i države), kao i podgrijanom antisrpskom politikom kojom ponajprije mami birače iz ratom najpogođenijih područja. Sve te HDZ-ove izborne adute iz devedesetih nadograđuje i dodatno podupire prozivajući Kukuriku koaliciju zbog nesposobnosti i jalove ekonomske politike koja zemlju vodi u propast i bankrot. I zato mu bilo kakvo otvaranje konkretne i široke javne rasprave o socioekonomskim reformama koje se u Hrvatskoj moraju uskoro provesti nikako ne odgovara i na sve načine će je izbjegavati prije izbora, kao što je i Sanaderov HDZ izbjegavao pričati o svojim eurointegracijskim planovima dok je rušio Račanovu vlast.
Budimirovo kukurikanje o rezanju zdravstvenih prava i ‘seljenju’ posebnih i privilegiranih mirovina, ponajprije braniteljskih, iz mirovinskoga u socijalni sustav slično je onomu Martine Dalić, koja je razradila i predložila reformu državne uprave, kako bi je HDZ u predizbornoj kampanji predstavio biračima. No, i Budimir i Dalić nisu na umu imali da stranačkom vodstvu HDZ-a neće pasti na pamet unositi nemir među svoje birače i tjerati ih da razmišljaju što će za njih i njihove obitelji značiti provođenje pojedinih reformi o kojima se godinama priča, a stalno se odlažu i prebacuju s jedne na drugu vlast. Socioekonomska pitanja i problemi idu na dušu aktualnoj vlasti, preko njezinih leđa se prebija njihovo gomilanje i nerješavanje, ona zbog njih gubi povjerenje i glasove birača, pa je nametanje svjetonazorskih tema lakši i sigurniji način da HDZ mobilizira svoje birače i pobjedi na izborima, pogotovo jer ideološkim sukobljavanjem s glavnim izbornim i političkim protivnicima potiskuje i sve druge oporbene alternative koje – poput Oraha, Živog zida i Mosta – svoje izborne šanse traže u zagovaranju barem nekih promjena u sustavu vlasti i društvu u cjelini. Zato su i male šanse da će birači prije izbora saznati što će HDZ konkretno mijenjati u ekonomskoj i socijalnoj slici Hrvatske kad i ako dođe na vlast. Karamarkov HDZ vlast će osvajati ideološkim i političkim mobiliziranjem svojih birača, a konkretne ekonomske i socijalne reforme provodit će poslije izbora, ovisno o stanju i procesima koje će naslijediti u gospodarstvu i društvenoj infrastukturi. Važno je osvojiti i popeti se na vlast, a o tome što će poslije biti pričat će se na kraju sljedećeg mandata, post festum, kad će već i vrapci na granama o tome brbljati.
