Leopoldo Marija Panero: Smrt u Tangeru, (odabrali i sa španjolskoga preveli Damir Šodan i Mehmed Begić, Enklava, Beograd, 2021.)
Ako bi se sintagma poète maudit – prokleti pjesnik – bez previše krzmanja mogla primijeniti na nekog autora koji je, poetički i biološki, još donedavno bio našim suvremenikom, a da je riječ o imenu u svojoj vlastitoj sredini slavnom te u široj pjesničkoj ekumeni poznatom, Španjolac Leopoldo María Panero (1948. – 2014.) bio bi njezin moguće posljednji legitimni nositelj. Ovaj pjesnik, prevoditelj, esejist i povremeni prozaik bio je radikalni ljevičar i antifrankistički politički zatvorenik, istovremeno divlji dekadent i poeta doctus, pjesnik visokokulturnih referenci, pop-kulture i estetike ružnoga te samoproglašeno utjelovljenje Baudelairea, a život je priveo kraju u duševnoj bolnici otvorenoga tipa, instituciji kakvih je od svojih tridesetih bio čest gost. Povezivali su ga najčešće s poetički ne pretjerano homogenim pokretom Novísimos (najnoviji), čije je dominantne zasade vjerojatno najbolje integrirao upravo sam Panero: suvremeni gongorizam, tradicija francuskog nadrealizma i historijskog modernizma, hipermetaforizam s jedne i kolokvijalniji, mjestimice gotovo bitnički izraz i gard s druge strane. Panero neprestano izaziva granice, prelazi ih temeljito i često, ponekad čak i nauštrb pjesme. Egzistencijalni je grč u njegovoj šumi metafora sveprisutan, a ovisničko iskustvo opipljivo, kao na primjer i u stihovima portugalskog mu generacijskog, a donekle i poetičkog suputnika Ala Berta. Prevoditeljski tandem Šodan-Begić već se okušao u četveroručnom prevođenju hispanofonih autora, u rasponu od A. Pizarnik do R. Daltona, a ovo im je, ako se ne varam, prvi zajednički knjigom objavljeni prijevod. Budući da su obojica ijekavci, a izdanje je ekavsko, u sve je vjerojatno upletena i urednička ruka Zvonka Karanovića: sve skupa, kao i sami Panerovi stihovi, nužna šaka u oko dušobrižnicima naših književnosti. Kao pojava, Panero je zanimljiv i kada pjesnički promaši metu. Kada je, pak, pogodi ista se rasprsne: I video sam tvoj bol kao dobročinstvo, / kao kad neko nežno spušta / oko na ispruženi beli dlan prosjaka.
Gregor Podlogar: Svijet i svijet, (sa slovenskoga prevela Ksenija Premur, Naklada Lara, Zagreb, 2020.)
Gregor Podlogar slovenski je pjesnik srednje generacije, autor pet pjesničkih knjiga, kao i jedne u koautorstvu s Primožem Čučnikom, na hrvatski također prevođenim pjesnikom bliskog senzibiliteta i referentnog polja. Njihova se generacija, rođena u prvoj polovini sedamdesetih, oslanjala mnogo više na npr. pjesnike njujorške škole – prije svega njezinog narativnijeg, pop-kulturom presudno obilježenog odvjetka, inkarniranog u britkim stihovima Franka O'Hare – nego na tada u slovenskom pjesništvu dominantne neoavangardističke i postmodernističke prosedee. Ako im je tražiti izravnog pretka kod kuće, bio bi to Uroš Zupan, nauštrb Šalamuna s jedne, ili Kocbek-Zajcovske neoegzistencijalističke matrice s druge strane. U ovoj čvrsto strukturiranoj knjizi, mahom kratkog stiha, Podlogar međutim širi mrežu referentnih poetika i dominantnih postupaka. Oslanja se na pomnu ritmičku organizaciju, repeticiju i varijaciju, iznimno se čak približavajući grafizmu a, umjesto engleskog, ulogu primarnog "jezika-sugovornika" preuzima njemački. Izrečene iz perspektive zaigranoga, mjestimice ponešto rezigniranog protagonista, ostaju zvoniti minijature poput: Na povraćanje me tjera / kada iz usta tijela, / koje nikada nije osjetilo / bol, strah, / očajanje … čujem / riječ fašizam.
Inger Christensen: Dolina leptira, (s danskoga preveo Mišo Grundler, Kulturtreger i Multimedijalni institut, Zagreb, 2021.)
Igrom slučaja, u epigrafu Podlogarove knjige stoji citat iz opsežne poeme "To" Inger Christensen (1935. – 2009.), upečatljive, u Skandinaviji kultne i u svijetu poprilično prevođene, no kod nas nažalost slabo poznate danske pjesnikinje i spisateljice, koja je ovim lijepo opremljenim, dvojezičnim dansko-hrvatskim izdanjem na našem jeziku prvi put predstavljena knjigom. Christensen je autorica povelikog opusa, u rasponu od romana do opernih libreta, a njezino je pjesničko djelo također pozamašno i poprilično raznoliko. Šteta je stoga s jedne strane da nije premijerno predstavljena opsežnim izabranim pjesmama, dok s druge ovaj intrigantni sonetni vijenac – u cjelini inače dvaput uglazbljen – izvrsno funkcionira kao zasebni svezak. Christensen, prepoznata kao autorica kompleksnog izraza, prenapregnutog jezika i slojevitog uvida, u ovom nizu – koji nosi podnaslov rekvijem – hvata se u koštac s temom prolaznosti, (ne)adekvatnosti, metamorfoze i njezinog izvjesnog kraja, te mogućnostima i implikacijama eventualnog novog početka. Grundlerov prijevod suvereno izbjegava većinu zamki vezane forme, koliko je to moguće prenoseći i muzikalnost izvornika. Bilo bi sjajno kad bi se projekt prevođenja Inger Christensen nastavio; možda upravo već spomenutom poemom "To", za sada, koliko mi je poznato, od bliskih jezika dostupnom samo na makedonskom.
